Insistiranje na dostojanstvu nije hir, već profesionalno pravo

Prvostepena presuda kojom je utvrđeno da je načelnik Šipova diskriminisao i vređao novinare Alenu Beširević i Haruna Dinarevića označena je kao presedan u Bosni i Hercegovini. U razgovoru za Direkt, Alena Beširević naglašava da je odluka važna poruka celoj novinarskoj zajednici – da poniženje, seksizam i zastrašivanje nisu „cena profesije“. Govoreći otvoreno o položaju novinarki, pritiscima, institucionalnoj tišini i paralelnim svetovima unutar medija, novinarka portala Naratorium ukazuje na duboke strukturne probleme, ali i na retke, dragocene izvore nade.

• Presudu prvenstveno posmatram kao pobjedu dostojanstva novinarske profesije nad političkom moći, pa je zato ne vidim samo kao lični trijumf. U tom smislu je značajano i objašnjenje suda u kojem je navedeno da je načelnik Šipova Milan Kovač povrijedio dostojanstvo novinara “tako što ih je brojnim vulgarnostima pokušao zastrašiti, degradirati, ponižavati i biti uvredljiv”. Obraćanje načelnika Šipova u telefonskom pozivu upućenom mom kolegi Harunu Dinareviću sud naziva “prostačkim izražavanjem koje ne priliči tuženom kao osobi koja obavlja određene političke funkcije i uloge u našem društvu”. To su, rekla bih, značajne poruke kojima se potvrđuje činjenica da novinari nisu dužni da trpe poniženje i da ih smatraju cijenom za obavljanja ovog posla. Smatram da je smisao ove presude upravo u poruci: da insistiranje na dostojanstvu nije hir, već profesionalno pravo. I ako ona ohrabri makar jednu novinarku ili jednog novinara da ne prihvati ponižavanje i zastrašivanje, seksizam ili bilo koji oblik neprihvatljivog komuniciranja kao „cijenu ovog posla“, onda njen značaj prevazilazi ovaj konkretni slučaj. To je mali, ali važan pomak u pravcu u kojem se novinarstvo još uvek pokušava izboriti da sačuva poštovanje. Priznajem, postoji i doza lične satisfakcije u njenom najbanalnijem obliku.

Seksizam kao strategija

U obrazloženju presude posebno se ističe ponižavajući, opscen i seksualno obojen govor. Koliko su novinarke u BiH češće izložene upravo takvom vidu napada u odnosu na kolege?

• Novinarke u BiH su, po mom iskustvu, mnogo češće izložene ponižavajućem, opscenom i seksualizovanom govoru. Kao istraživačka novinarka veliki dio posla obavljam na terenu, u neposrednim susretima sa ljudima različitih profila i pozicija moći. Tokom godina sam iskusila različite oblike uvreda koje su često bile zasnovane na rodnoj osnovi. Taj obrazac se posebno jasno vidi u oblastima koje se smatraju „muškim“, poput energetike, šumarstva ili rudarstva, gde moje prisustvo i pitanja nisu doživljavani kao profesionalni zadatak, već kao odstupanje koje treba sankcionisati. Međutim, seksizam ne pripada samo terenu niti tim sektorima. On se jednako manifestuje i u institucionalnim prostorima: u kancelarijama, kabinetima i konferencijskim salama. Dešavalo se da sagovornik, iako ja postavljam pitanja, odgovara mom kolegi novinaru, muškarcu kao da je on prirodni nosilac autoriteta. Dešavalo se i da se profesionalna distanca svjesno narušava, kroz neprimjerene pokušaje bliskosti. Seksualizacija, intimiziranje i omalovažavanje nisu odraz karktera niti nečijeg temperamena nego strategija kojom se pokušava potkopati profesionalni autoritet žene. Moja iskustva nisu izuzetak, nego dio obrasca sa kojim se, sigurna sam, suočavaju mnoge novinarke. Govoriti o njima nije stvar lične ispovjesti, nego predstavlja čin profesionalne odgovornosti.

Da li mislite da je u ovom slučaju činjenica da ste žena uticala na način na koji vam se načelnik obratio? Prepoznajete li u tome obrazac koji se ponavlja i u drugim situacijama?

• Sigurno da je činjenica što sam žena doprinijela načinu na koji mi se načelnik Šipova obraća u telefonskom pozivu upućenom mom kolegi Dinareviću. Vulgarni govor gospodina Kovača koji se kreće od egzibicionističkih ponuda, preko mizoginih i homofobnih uvreda do prijetnji seksualnim nasiljem predstavlja jasnu demonstracija moći. Prepoznajem taj obrazac i u drugim situacijama. Seksizam se koristi kao sredstvo disciplinovanja, a ne kao nasumična uvreda. Takvo ponašanje prepoznajem upravo zato što se uklapa u niz sličnih iskustava koje sam imala tokom godina rada. Kao novinarka sam se više puta suočavala sa omalovažavanjem, ignorisanjem ili mizoginijom. U tom kontekstu, postupci načelnika nisu izuzetak, već dio obrasca u kojem se seksizam koristi kao alat moći.

Nasilje normalizovano, sankcije izostaju

U javnosti se često govori o pritiscima na novinare, ali ređe o specifičnim pritiscima na novinarke – seksizmu, omalovažavanju, pominjanju privatnog života. Kako vidite položaj žena u novinarstvu danas u BiH?

• Žene su načelno ravnopravne pripadnice novinarske zajednice ali to, paradoksalno, ne znači da imaju jednaku moć. Naprotiv, često se nalaze u nesigurnim radnim aranžmanima, uživaju manje podrške, i susreću se sa većim pritiscima. Osim toga, žene su često na mjestima na kojima nemaju pristup donošenju odluka, a ako se pak nađu na liderskim pozicijama one preuzimaju muške modele ponašanja jer su na mjestima odlučivanja tradicionalno muškraci pa je to i jedini model upravljanja koji žene prepoznaju. Osim profesionalnih izazova, žene u novinarstvu se suočavaju sa kontinuiranim rodno zasnovanim nasiljem koje se rijetko sankcioniše. Seksizam, omalovažavanje i targetiranje privatnog života i dalje su prihvaćeni kao rizici profesije, što govori o dubokom nerazumevanju problema.

Koliko je, po Vašem mišljenju, verbalno nasilje nad novinarkama normalizovano, naročito kada dolazi od nosilaca javnih funkcija?

• Kako je verbalno nasilje normalizovano u gotovo svim sferama društvenog života, tako je ono postalo normalizovano i u svijetu medija. Ipak, u tom prostoru postoji dodatna dimenzija problema, jer su žene u medijima javno eksponirane i, uslovno rečeno, znatno lakša meta. Njihova vidljivost, posebno u digitalnom prostoru, često postaje povod za rodno zasnovane napade koji prevazilaze profesionalnu kritiku i narušavaju lično dostojanstvo. Prema podacima koje je Udruženje BH novinari predstavilo u jednom od svojih istraživanja, u periodu od 2021. do 2024. godine u Bosni i Hercegovini zabilježen je 31 napad na novinarke koji uključuje i rodno zasnovanog nasilja. Važno je naglasiti da se najveći broj tih napada odnosi na online sferu, gdje su granice odgovornosti nadorečene, a sankcije gotovo nepostojeće. Stvarni broj slučajeva je, međutim, zasigurno znatno veći, jer novinarke nasilje često ne prijavljuju. Kada je riječ o nasilju koje dolazi od nosilaca javnih funkcija, svjedočili smo brojnim primjerima u kojima su novinarke bile izložene uvredama, ponižavanju i prijetnjama od strane najviših političkih funkcionera. Ono što je zabrinjavajuće jeste činjenica da nijedan od tih aktera nikada nije snosio stvarne posljedice zbog takvog ponašanja.

Novinarska solidarnost je moć

Da li ste tokom ovog procesa imale podršku kolega i koleginica iz struke i da li se, po Vašem utisku, novinarke češće ostavljaju da se same nose sa ovakvim napadima?

• Tokom procesa imala sam zaista imala snažnu podršku kolega i koleginica iz naše branše ali i sjajnih advokatica Linije za pomoć novinarima koja djeluje pri Udruženju BH Novinari. Od samog početka uz  mene i kolegu Haruna Dinarevića su bile sjajne advokatice Biljana Radulović, a kasnije Jovana Kisin Zagajac, žene koje hrabrošću i integritetom pomjeraju granice u borbi za pravednije društvo. Sa njima ne dijelim samo pravnu borbu, već i moralne i ideološke principe, što je u ovakvim procesima neprocjenjivo. Posebno važnim doživljavam podršku novinarske zajednice, koja je u ovom slučaju bila zaista brojna i vidljiva. Takva podrška je zaista ohrabrujuća i upravo pokazuje da je novinarska solidarnost moć.

Rekli ste da ovo nije Vaša lična pobeda, već pobeda cele novinarske zajednice. Ipak, novinari se retko odlučuju na sudsku zaštitu. Da li je za žene u novinarstvu taj korak još teži – zbog straha od dodatne stigmatizacije ili etiketiranja?

• Sudski procesi su dugotrajni, iscrpljujući i finansijski zahtjevni. Za žene u novinarstvu taj korak je često još teži, jer uz pravnu borbu dolazi i dodatna stigmatizacija. Žene se često suočavaju sa sumnjom u motive, preispitivanjem njihove ličnosti i dodatnim pritiscima ili zastrašivanjem. Zbog toga mnoge procjene da je cijena previsoka i odlučuju da ne pokreću postupke. Bez podrške Linije za pomoć novinarima, koja djeluje u okviru Udruženja BH novinari, nisam sigurna da bi uopšte došlo do sudskog procesa protiv načelnika Šipova.

U BiH često govorimo o padu medijskih sloboda. Kako se taj pad konkretno reflektuje na svakodnevni život novinara i novinarki – ne samo profesionalno, već i egzistencijalno?

• Svaki dan u medijima u BiH nosi osjećaj nesigurnosti i stalnog pritiska, gdje čak i najmanji profesionalni korak može imati lične i egzistencijalne posljedice. To znači neprekidan pritisak, strah od tužbi, gubitka posla ili javne diskreditacije, ali i osjećaj da svaki profesionalni korak može imati lične posljedice. Istraživačko novinarstvo je posebno zahtjevno jer iziskuje dosta vremena i resursa. Oni koji rade samostalno često provode više vremena tražeći sredstva za istraživanje nego li na samim istraživanjem, a pritom nemaju sigurnost koju bi ponudila stabilna redakcija. Kao freelancer, ja moram istovremeno raditi kao računovođa, fundraiser, menadžer i producent, dok podnosim pritiske sa svih strana. U takvom okruženju bavljenje istraživačkim novinarstvom postaje istovremeno luksuz i rizik.

U medijskom prostoru dva su sveta

Postoji li paralelni novinarski svet – jedan koji je blizak centrima moći i drugi koji se bavi istraživačkim radom i zbog toga trpi pritiske? Gde su u tom svetu novinarke?

• Nažalost, da. U BiH zaista postoje dva jasno odvojena svijeta u okviru medijskog prostora. Jedan svijet političkih centara moći i drugi koji se bavi kritičkim i istraživačkim radom. Ovaj prvi koji uključuje brojne medije povezane sa različitim političkim strukturama i finansijskim interesima političkih centara nerijetko ne samo da izbjegava kritiku moćnika, nego i aktivno reproducira njihove narative i interese. To nije samo moja percepcija, nego i međunarodni izvještaji ukazuju na značajan utjecaj političkih struktura na uređivačku politiku i sadržaj. Primjer takvog pristupa vidljiv je i na entitetskom javnom servisu RTRS, čije izvještavanje često reflektira dominantnu političku agendu umjesto objektivne analize društvenih ili lokalnih tema. Nedavni prilog o stanovima u Istočnom Sarajevu gdje se tendenciozno interpretiraju demografski trendovi kroz prizmu etničke „ugroženosti“  ilustruje kako uređivačka politika može biti upregnuta da potvrđuje političke narative, umjesto da ostane nepristrasna. Takvi primjeri ne samo da derogiraju profesionalne standarde, već dodatno stvaraju tenzije i polariziraju javnu sferu. U drugom svijetu su mediji i novinarke koje nastoje da rade istraživački, kritički i u javnom interesu i to često uz mnogo veću cijenu. Oni su izloženi stalnim pritiscima, ekonomskom iscrpljivanju jer se bavljenje temama koje uključuju korupcije, zloupotrebe javnih sredstava ili političke odgovornosti ne uklapa u narative koje favorizuju moćnici. U takvom prostoru novinarke se s jedne strane snalaze u medijskoj industriji koja ih ne štiti dovoljno, a s druge se suočavaju s rodno obojenim pritiscima. U praksi to znači da se kritički medijski glasovi marginalizuju, dok mediji bliski vlastima često ostaju bez kritičkog sadržaja.

Da li smatrate da su novinarke u istraživačkom novinarstvu dodatno izložene pritiscima upravo zato što se njihov rad doživljava kao „neposlušnost“ ili, pak, kao “izdaja”?

• Da, apsolutno smatram da su novinarke u istraživačkom novinarstvu dodatno izložene pritiscima upravo zato što se njihov rad često vidi kao neposlušnost. Mi živimo u društvu u kojem se od žena očekuje budu mirne i popustljive, da ne dovode u pitanje muški ili politički autoritet. Kada žena postavlja neugodna pitanja ona lako postaje prijetnja. Lično sam dosta puta čula opaske poput:„Ti si opasna“. Na prvi pogled to zvuči kao kompliment, ali zapravo je način da se kaže: „Vrati se na svoje mjesto.“ Takva percepcija opravdava rodno uvjetovane uvrede na lični integritet, izgled ili porodicu, teret s kojim se muške kolege rijetko suočavaju u istoj mjeri. Dok god se ženski kritički glas doživljava kao neposlušnost, a ne kao doprinos demokratiji, novinarke će nositi profesionalni i rodni teret.

Kako je danas živeti od novinarstva u BiH, posebno ako niste deo velikog sistema ili javnog servisa? Da li je ta pozicija još teža za žene?

• Živeti od novinarstva je isto što i, i sigurno ćeš se složiti, hodati po žici iznad ponora bez sigurnosne mreže. Znači da balansiraš između profesionalnih principa i egzistencijalne nesigurnosti. Van velikih sistema, to je posebno teško. Za žene, taj balans je još zahtjevniji jer društvo na tu žicu dodaje dodatne utege: očekivanja da budemo mirne, da „ne preterujemo“, da istovremeno držimo kuću, porodicu i karijeru, a da pri tom ne budemo preglasne ili preambiciozne. Ipak, upravo na toj žici nastaju najvažnije priče.

U maloj sredini pritisak je veći

Radite i istražujete teme u oba entiteta. Gde Vam je bilo teže da radite kao novinarka i zašto? Da li ste primetili razlike u institucionalnom odnosu prema novinarima i novinarkama?

• Razlike postoje, ali je suština je ista: politička netolerancija prema kritičkom novinarstvu i institucionalna tišina. Ljudi su svuda isti: imaš one koji su spremni da razgovaraju i one koji nisu. Institucije, bez obzira na entitet, često pokušavaju zaobići odgovore, odugovlače, ili se jednostavno ignorišu zahtjeve za pristup informacijama. Ta birokratska inertnost i izbjegavanje transparentnosti su gotovo univerzalni. Prava razlika dakle nije nije toliko između entiteta, koliko je prisutna  između velikih centara i malih sredina. U malim lokalnim zajednicama, bilo u Federaciji ili u Republici Srpskoj, kritički glasovi i novinari koji se zaista bave istraživačkim novinarstvom suočavaju se s mnogo većim pritiscima. Tamo su vlasti bliže građanima, mreže uticaja gušće, a novinar koji piše o lokalnoj korupciji ili zloupotrebama brže postaje neprijatelj. Prijetnje, bojkoti, pritisci preko poslodavaca ili porodice su češći, jer nema anonimnosti koju donekle pružaju veći gradovi. Zato neizmjerno poštujem rad novinara i u manjim sredinama, često upravo oni signaliziraju najveće afere. Smatram da su oni i najhrabriji i najizloženiji i često za to plaćaju najvišu cijenu, pogotovo ako su žene.

Očekujete li da će i drugostepena presuda biti u Vašu korist i koliko Vam je važno da ovaj slučaj dobije konačni sudski epilog?

• Očekujem potvrdu prvostepene presude.

Koliko je ovakvih slučajeva nevidljivo – onih koji nikada ne dođu do suda, jer novinarke procene da je cena previsoka?

• Većina. Ogroman broj slučajeva nikada ne bude prijavljen, a to pokazuju i istraživanja koja se bave pitanjima napada na novinarke.

Šta biste poručili mladim novinarkama koje danas ulaze u profesiju u društvu u kojem se novinarstvo često doživljava kao smetnja, a ne kao javno dobro?

• Da ne prihvataju nasilje kao normalno i da grade mreže solidarnosti. Ova profesija bez solidarnosti ne može opstati.

Na kraju, u trenutku kada kažete da je „teško govoriti o novinarskim pobedama“, šta je za vas danas najveći poraz, a šta ipak mala, ali važna nada za ovu profesiju?

• Da, teško je govoriti o novinarskim pobjedama, jer je sama profesija danas duboko srozana i izložena stalnim političkim pritiscima, egzistencijalnim prijetnjama i sistemskom potkopavanju. Najveći poraz je upravo institucionalna apatija koja se ogleda u hladnoj ravnodušnosti države, sudova i tužilaštava prema napadima na novinare, prema prijetnjama, klevetama i SLAPP tužbama. Godinama se prijavljuju incidenti, a odgovor je ili nikakav ili simboličan. To ne samo da ostavlja novinare nezaštićenima, već dodatno ohrabruje one koji žele utišati kritičke glasove. S druge strane, mala, ali važna nada leži u solidarosti unutar novinarske zajednice – to je za mene prava pobjeda. Ta mreža ljudi koji i dalje insistiraju na javnom interesu, na istini, uprkos svemu, daje snagu. Dok god postoje novinari i novinarke koji rade sa integritetom i insistiraju na javnom interesu postoji nada da možemo vratiti dostojanstvo novinarstvu u BiH.

Izvor: Milanka Kovačević/Direkt portal