Kada redovni sudovi kazne novinare, Ustavni sud BiH često je posljednji štit koji im ostaje. Ali taj štit ima rupe, o čemu svjedoči i istraživanje portala Fokus. Naime, sudska praksa Ustavnog suda BiH, što pokazuju njegove odluke, nekada djeluje i kao dvosjekli mač. U najmanju ruku Ustavni sud za medije djeluje kao kišobran koji se ne otvara uvijek.
Naprimjer, u odluci U-21/23 o famoznoj kriminalizaciji klevete u RS odnosno izmjenama entitetskog Krivičnog zakona, koju je donio 18. januara 2024. godine, Ustavni sud BiH je utvrdio sljedeće:
“To što je kleveta, nakon dužeg perioda, ponovo propisana kao krivično djelo nije samo po sebi protivno Ustavu Bosne i Hercegovine ili Evropskoj konvenciji.”
Parnični postupci i krivični progon
Ustavnom sudu nisu bile sporne ni novčane kazne navodeći da su približne onome što se dosuđuje u parničnim postupcima. A po pitanju krivičnog progona, dijelovi odluke Ustavnog suda BiH su savjetodavnog karaktera.
“Organi u RS-u „trebaju postupati s posebnom pažnjom u slučaju krivičnog progona”. Sud dodaje da „pretjerano visoke novčane kazne mogu predstavljati prijetnju s obeshrabrujućim učinkom na slobodu izražavanja”. Nadležni organi bi trebali, „koliko je to moguće, izbjegavati korištenje pravnih sredstava koja bi mogla odvratiti građane, a posebno novinare, od iznošenja kritičkog mišljenja o pitanjima od javnog interesa zbog straha od krivičnih i drugih sankcija”.
Dejan Lučka, direktor Centra za ljudska prava Banja Luka, kaže za Fokus da Ustavni sud jeste svojom odlukom ostavio krivično djelo klevete u Krivičnom zakoniku Republike Srpske. No, smatra da time nije dao neku vrstu „dozvole” za proizvoljan progon novinara.
“Donosilac zakona je uveo krivično djelo klevete, ali to što je Ustavni sud našao da je ta izmjena zakona u skladu sa Ustavom BiH, ne znači ujedno da će svaka njegova primjena biti u skladu sa ustavnim pravima, odnosno međunarodnim standardima ljudskih prava.
Ipak, Ustavni sud je trebalo da mnogo uvjerljivije ispita zašto je krivičnopravna intervencija potrebna uz postojeću građanskopravnu zaštitu ugleda. Jasno je da krivičnopravno kažnjavanje za klevetu može ozbiljno ugroziti ulogu novinara i medija kao čuvara javnog interesa i ugušiti javnu debatu”, ističe Lučka.
Slučaj “FTV i Zlatko Lagumdžija”
Naglašava da bi to Ustavni sud BIH trebao uraditi upravo zbog stava da bi “nadležni organi trebali izbjegavati korištenje pravnih sredstava koja bi mogla odvratiti građane, a posebno novinare, od iznošenja kritičkog mišljenja o pitanjima od javnog interesa zbog straha od krivičnih i drugih sankcija”.
S druge strane, Ustavni sud BiH je nedvosmisleno stao u zaštitu medija tako što je krajem marta 2026. usvojio apelaciju Federalne televizije. Utvrdio je da su presude redovnih sudova po tužbi Zlatka Lagumdžije povrijedile slobodu izražavanja ovog javnog servisa. U emisiji „Mreža” iz decembra 2013. konjički biznismen Enver Bećirević tvrdio je da njegova firma neće dobiti posao na autoputu jer „nije želio platiti reket”. Na pitanje novinarke imenovao je Lagumdžiju, tadašnjeg lidera SDP-a, i ministra Damira Hadžića. Općinski sud u Sarajevu presudio je da su Bećirević i FTV počinili klevetu. FTV je trebao platiti Lagumdžiji 2.000 KM sa zateznim kamatama. Presudu su potvrdili Kantonalni sud i Vrhovni sud FBiH.
Međutim, Ustavni sud BiH je presudio da redovni sudovi nisu dali dovoljno i relevantno obrazloženje o ključnim pitanjima” prije nego što su FTV proglasili odgovornim za klevetu. Sud je ponovio i standard Evropskog suda: Mediji imaju zadatak prenositi informacije od javnog interesa, a javnost ima pravo da ih prima.
Novinar Vladimir Kovačević i postupanje Ustavnog suda BiH
Opet, u slučaju banjalučkog novinara Vladimira Kovačević, Ustavni sud BiH je djelovao kao kišobran koji se u tom momentu nije otvorio. Kovačević je pred Ustavnim sudom imao dva predmeta, oba zbog istog teksta. U prvom je Sud stao uz njega protiv RTRS-a, a u drugom je odbacio njegovu apelaciju protiv ATV-a.
Naime, srbijanski Informer je 31. augusta 2018. objavio tekst u kojem se tvrdi da je Kovačević bio dio grupe koja organizuje „državni udar” u RS-u i da je od USAID-a primio 80.000 dolara. RTRS i ATV su tekst prenijeli istog dana, bez provjere i bez traženja Kovačevićevog komentara. To se desilo nekoliko dana nakon što je Kovačević brutalno napadnut, a napad je tretiran kao pokušaj ubistva.
Redovni sudovi su RTRS-u naložili da Kovačeviću plate 5.000 KM zbog klevete. U predmetu protiv ATV-a tužba je odbijena. Ustavni sud u septembru 2022. godine odbija apelaciju RTRS-a, jer njihovo postupanje ocjenjuje zlonamjernim i huškačkim prema novinaru.
No, dvije godine kasnije apelaciju Kovačevića protiv presude za ATV odbacuje “kao očigledno neosnovanu” uz obrazloženje da ga je RTRS već obeštetio za isti tekst. Dakle, dvosjekli mač ili dvostruki aršini.
Da li se primjenjuju standardi Evropskog suda
Sloboda izražavanja u BiH zaštićena je članom II/3.h) Ustava BiH i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prema dugogodišnjoj praksi Ustavnog suda BiH, međutim, ovo pravo nije apsolutno, već spada u red tzv. kvalifikovanih prava – država ga može ograničiti pod uslovom da je miješanje propisano zakonom, da teži legitimnom cilju i da je neophodno u demokratskom društvu (proporcionalno).
Ustavni sud BiH je na svojoj web stranici objavio niz odluka koje tangiraju slobodu izražavanja.
No, da li je striktno primjenjivao standarde Evropskog suda za ljudska prava? Prema presudi Evropskog suda 39764/20 iz 2022. godine u slučaju Mirko Simić protiv BiH – nije.
Naime, advokat Mirko Simić u žalbenom postupku je kritikovao drugostepeni sud kroz vic. Sud je uporedio s profesorom koji od studenata traži imena žrtava Hirošime, a ne samo njihov broj. Apelacioni sud Brčko distrikta kaznio ga je 20. decembra 2017. sa 1.000 KM zbog nepoštivanja suda. Ustavni sud je kaznu potvrdio 26. marta 2020.
Presudom od 17. maja 2022. Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je utvrdio povredu člana 10. Kako je naveo, domaći sudovi, uključujući i Ustavni sud BiH, nisu dali „relevantne i dovoljne” razloge za kaznu, pa ona nije bila „neophodna u demokratskom društvu”. Uzeo je u obzir i da su komentari izrečeni u postupku, a ne javno.
Teret na stručnoj javnosti da nadgleda Ustavni sud
Lučka smatra da ova presuda svakako jeste jedan od pokazatelja da u praksi odlučivanja u Ustavnom sudu BiH postoje propusti.
“Ovdje je to naročito bitno kako Ustavni sud nije dovoljno razlikovao kritiku sudskog postupanja od ličnog vrijeđanja sudija. Autoritet pravosuđa ne može se štititi tako što se od advokata očekuje da kritiku izražava samo na način koji je sudu prijatan. Sud mora imati autoritet, ali istovremeno mora podnositi argumentovano osporavanje sopstvenog rada. Čak i onda kada su primjedbe zajedljive a ton sarkastičan država treba da zaštiti slobodu izražavanja, a ne da kažnjava onoga ko je koristi”, istaknuo je Lučka.
Ako je suditi po ishodu postupaka pred Evropskim sudom za ljudska prava u predmetima protiv BiH zbog navodne povrede slobode izražavanja, kako navodi pravni ekspert Harun Išerić, Ustavni sud BiH je dosljedno primjenjivao evropske standarde zaštite slobode govora.
“Ustavni sud BiH nije bezgrešan – tome svjedoči i odluka u predmetu inkriminacije klevete u entitetu RS – ali zato ostaje teret na stručnoj javnosti da kontinuirano nadgleda rad Ustavnog suda i kritički ga preispituje. Na advokatima je da predmete slobode govora iz BiH iznose pred Evropski sud za ljudska prava”, kaže Išerić za Fokus.
Naglašava da bi redovni sudovi trebali ustrajno i kvalitetno primjenjivati međuunarodne najviše standarde zaštite ljudskih prava, a da entitetski centri za edukaciju sudija i tuzitelja kao i advokatske komore kontinuirano educiraju sudije i advokate o primjeni ovih standarda u svakodnevnim predmetima.
Izvor: Amil Dučić/Fokus.ba