Nove najave za izgradnju sigurne kuće u Trebinju
Najave i obećanja o izgradnji sigurne kuće u Trebinju pratile su više izbornih ciklusa posljednjih 20 godina. Tako je bilo i u susret prošlim lokalnim izborima. Iz “Ženskog centra” i tada su gajili nadu da će sigurna kuća biti izgrađena tokom 2020. godine i uvjeravali da su značaja sigurne kuće u lancu zaštite od nasilja svjesni i predstavnici Grada Trebinja. Zamjenik gradonačelnika Trebinja Dražen Bošković nedavno je za medije rekao da ukoliko bude bilo potrebe za tim, a kad se ostale stvari poslože, u saradnji sa “Ženskim centrom” Grad će biti maksimalno na usluzi da se taj objekat izgradi i da bude na raspolaganju u Hercegovini. Grad će, rekao je on, raditi na prevenciji slučajeva nasilja i napomenuo da su aktivnosti Grada usmjerene na zdravu porodicu. Ostalo je nejasno šta tačno znači zdrava porodica u situaciji kada brojne žene trpe različite oblike nasilja i tek jedan dio njih se odlučuje da to i prijavi. Obećanja za izgradnju sigurne kuće stizala su i prethodnih, mahom izbornih i predizbornih godina, no izgradnja sigurne kuće u Trebinju do danas nije ni započeta. Na pitanje da li postoji svijest o tome da je prošlo 20 godina otkad je pokrenuta ova inicijativa, Bošković odgovara da to pitanje treba postaviti “Ženskom centru”. Iz “Ženskog centra”, koji je inicijator ideje više godina su insistirali na realizaciji i pokušavali da skupe sredstva za izgradnju. Zbog negativnog iskustva svih prethodnih godina iz ove organizacije danas se uzdržavaju od izjava za medije, sve dok temelji sigurne kuće ne budu postavljeni. Kažu samo da je u dogovoru sa Gradom Trebinjem određena lokacija, da bi uskoro trebalo da počne revidiranje postojećeg projekta, a zatim bi ušli u proces dobijanja građevinske dozvole. To bi trebalo da urade do kraja godine, budući da su ograničeni rokom utroška namjenskih donatorskih sredstava. U cijelu problematiku nedavno se uključila i organizacija UN women. U junu prošle godine obaviješteni su o nastojanjima Ženskog centra da konačno realizuju dugo najavljivani projekat. Kažu da bi sigurna kuća mogla da bude održiv model podrške koji će osigurati da žene i djeca suočeni s nasiljem imaju sigurno mjesto za obnovu svojih života. Takođe, prepoznata je uloga sigurne kuće u jačanju sposobnosti lokalne zajednice da odgovori i spriječi nasilje u porodici, doprinoseći široj kulturi nulte tolerancije na nasilje nad ženama i djevojčicama. Iz UN womena rekli su Direktu da očekuju da će sigurna kuća biti izgrađena u roku od jedne do dvije godine. Međutim, cijeli proces, kažu, zavisiće od situacije na terenu, što bi možda ponovo moglo da uspori ovaj značajni projekat. “Sigurne kuće moraju ispunjavati posebne standarde za objekte, sigurnost i operativne procedure, uključujući obezbjeđivanje lokalnih licenci i dozvola. Poštivanje međunarodnih smjernica propisanih Istanbulskom konvencijom i GREVIO preporukama je od suštinskog značaja, a one uključuju osiguravanje privatnosti preživjelih i zapošljavanje obučenog, kvalifikovanog osoblja, a efikasna koordinacija sa lokalnom policijom, socijalnim službama i zdravstvenim ustanovama ključna je za sveobuhvatnu podršku. Osim toga, osiguravanje finansiranja i upravljanje budžetom putem grantova i donacija je od vitalnog značaja za održivost sigurne kuće. S obzirom na ove zahtjeve, važno je prepoznati da će uspostavljanje sigurne kuće biti dugotrajan proces. Grad Trebinje i Ženski centar, zajedno sa relevantnim partnerima, ostaju posvećeni procesu”, rekli su Direktu u ovoj organizaciji. Ističu da su dosadašnju realizaciju projekta pratile brojne prepreke, u prvom redu nedostatak novca koji je omeo mogućnost pokrivanja osnovnih troškova, kao što su izgradnja objekta, plate osoblja i operativni troškovi. “Pored finansijskih ograničenja, prepreka je i nedostatak institucionalnih i infrastrukturnih kapaciteta, uključujući nedostatak stručnog osoblja i nedovoljnu koordinaciju među zainteresovanim stranama. Ovi faktori su ometali napredak utičući na planiranje, implementaciju i održivost projekta sigurne kuće. Rješavanje ovih izazova zahtijeva višestruki pristup, uključujući povećano finansiranje, poboljšanu alokaciju resursa i ojačane napore za izgradnju kapaciteta. UN Women se nada da će lokalne vlasti to prepoznati kao prioritet u Trebinju i okolini i uložiti sve napore da uspostavu sigurne kuće postave kao prioritet”, rekli su Direktu i napomenuli da su ovu inicijativu dostavljali različitim donatorima. Un women je u Trebinju održao dva sastanka, zajedno sa Gradom Trebinje, kako bi se okupili svi relevantni partneri uključeni u projekat, uključujući Ministarstvo porodice, omladine i sporta Republike Srpske, Ministarstvo unutrašnjih poslova RS, Centar za socijalni rad, Dom zdravlja Trebinje, Ambasada Austrije, OSCE i organizacije civilnog društva koje djeluju u ovom polju. “Tokom jednog od ovih sastanaka, UN Women je objavio da su se austrijsko Ministarstvo vanjskih poslova i Vienna Insurance Group obavezali uložiti više od 60.000 KM za sigurnu kuću. Osim toga, Ambasada Austrije u Bosni i Hercegovini je izrazila interes za dalju podršku i promociju ove inicijative”, navedno je u odgovoru UN womena. Izgradnja sigurne kuće u Trebinju ključna je za rješavanje potreba istaknutih preporukama GREVIO-a i Istanbulske konvencije. Takav objekat bi pružio osnovnu podršku i zaštitu žrtvama nasilja u porodici, osiguravajući postojanje sigurnog mjesta gdje se mogu obratiti uz pristup pravnim, psihološkim i socijalnim uslugama neophodnim za njihov oporavak i osnaživanje. Istanbulska konvencija, UN-ova Rezolucija 1325 “Žene, mir i sigurnost”, i drugi međunarodni sporazumi koje je Bosna i Hercegovina ratificirala priznaju neophodnost uspostavljanja sigurnih kuća za žrtve nasilja u porodici na osnovu njihovog geografskog porijekla. Ova inicijativa u Trebinju predstavlja konkretan korak ka ispunjavanju ovih preporuka i osiguravanju da žrtve koje su preživjele nasilje u toj regiji imaju jednak pristup uslugama koje spašavaju živote. Potrebno 700.000 maraka Prema posljednjoj gruboj procjeni, projekat sigurne kuće trebalo bi da košta 700.000 maraka. Do sada je prikupljeno ukupno oko 288.000 maraka i još uvijek nedostaje oko 411.000 maraka. Ženski centar za sve ove godine uspio je da skupi oko 175.000 maraka Da su je izgradili prije samo četiri godine na taj projekat potrošili bi nešto manje od 500.000 maraka. Predviđeno je da sigurnu kuću u Trebinju vodi nevladina organizacija “Udruženje Sigurna kuća”, koje će biti formirano od osoblja i članica Ženskog centra Trebinje, ali koje će biti nezavisno od ove organizacije. Statistika u Hercegovini Prema podacima koji su Direktu dostavljeni iz Ministarstva unutrašnjih poslova RS, Policijska uprava (PU) Trebinje je za prvih šest mjeseci ove godine evidentirala 12 krivičnih djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici, što je nešto manje u odnosu na prošlu godinu. Sedam krivičnih djela evidentirano je
Zašto se ne čuje glasniji protest vjerskih zajednica zbog sve češćih slučajeva femicida?
Čak osam žena je ubijeno u BiH u toku 2024.godina. Posljednji slučaj koji je potresao javnost- ubistvo Anđelke M. u Šipovu, počinjeno prije 20-ak dana, na godišnjicu ubistva Nizame Hećimović iz Gradačca, dokazao je da institucije i društvo i dalje ne žele da se pozabave ovim problemom. PiŠE: Đorđe Vujatović Prema dostupnim podacima, samo u posljednjih 10-ak godina ubijeno je više od 70 žena u BiH, čak 83 posto od strane članova porodice, a broj slučajeva nasilja kojima su žene izložene nije moguće tačno odrediti. Sociolog Mirjana Čeko kaže da porast rodno zasnovanog nasilja u Bosni i Hercegovini nije samo statistika – to je ozbiljan problem našeg društva. “Društvo je očigledno postalo nasilnije, a korijeni te brutalnosti leže u ozbiljnim deformacijama socijalnih normi i vrijednosti. Živimo u vremenu kada se nasilje sve više normalizuje, a tradicionalne norme i vrijednosti, koje su nekada bile osnova našeg društvenog poretka, gube svoju snagu. Ova situacija pokazuje duboku moralnu krizu – krizu koja se ne može otpisati kao pojedinačni incident, već kao sistemski problem koji zahtijeva ozbiljnu introspekciju”, kaže Čeko za Gerilu. Prema njenim riječima, ovoliki broj slučajeva nasilja nije slučajnost niti izolovana pojava- on je simptom ozbiljne društvene bolesti. “Ako ne reagujemo sada, rizikujemo da nasilje postane još dublje ukorijenjeno u našem društvenom tkivu, ostavljajući mlađe generacije da nose teret naših propusta. Ovo je trenutak kada moramo odlučiti da li smo društvo koje će samo deklarativno osuditi nasilje, ili ćemo se zaista posvetiti njegovom iskorjenjivanju”, dodaje Čeko. Iako je radno zasnovano nasilje u porastu, nadležne institucije su se u proteklom periodu više bavile pitanjem terminologijom rodno zasnovanog nasilja i pojma femicid. Zakoni koji su trebali da se bave ovim problemom najavljivani su u Republici Srpskoj, pa stopirani nakon pritisaka i inicijativa nekoliko udruženja, koji su za sebe rekli da im je cilj “očuvanje i zaštita porodice, vjere i tradicije”. U Helsinškom parlamentu građana Banjaluka kažu da je ovo jedan od drastičnijih pokazatelja miješanja religijskih zajednica u društvenu sferu, jer su udruženja koja su negodovala zbog uvođenja pojma femicid u bliskoj vezi sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Prema riječima Aleksandra Žolje, predsjednika Helsinškog parlamenta, vjerske zajednice su zaštitnici i nosioci patrijarhalnog sistema, koji tumači ženu kao drugorodno biće koje ne bi trebalo da bude ravnopravno, te da zbog toga skoro da i ne postoji reakcija vjerskih lidera na sve češća ubistva žena u BiH. „Uzmimo da je stopiranje tog zakona o zaštiti žena u porodici upravo došlo od strane organizacija koje su povezane sa Srpskom pravoslavnom crkvom, a nakon što je patrijarh srpski gospodin Porfirije u Srbiji svojim javnim naastupima pokrenuo akciju da se iz Zakona o ravnopravnosti polova trebaju izbaciti sve odrednice koje nose imena funkcija i da se sva ta gender terminologija izbaci. Naravno, mi smo se prateći Srbiju odmah zakačili za femicid i rodno zasnovano nasilje, a nakon toga i za Krivični zakonik, koji je počeo da se čisti od tih pojmova, da bi se zaboravilo šta je suština tih zakona- da se spriječi dalje ubijanje žena u svojim kućama. Oni se bukvalno igraju neke igre, a mi imamo sve više ubistava“, izjavio je Žolja. Dodaje, društvu je potrebna suprotna pojava, a to je da bi s obzirom na povjerenje koje građani imaju u vjerske zajednice, glas vjerskih lidera trebao da bude snažan u čvrstoj osudi nasilja nad ženama, to jeste da ne budu kao političari koji šalju poruke koje se mogu dvosmisleno tumačiti. „O porodičnom nasilju, o nasilju nad ženama treba da se govori o društvu. Ono je podruštvljeno. Prije je bila privatna svojina. Na žalost, ja se bojim da ove neke inicijative što dolaze, da žele da vrate nasilje u četiri zida, da izbije sudu i tužilaštvu te argumente kroz razmišljanje da je riječ o intimnom prostoru gdje svako može da radi šta hoće. Na sceni su antirodne politike ili inicijative, a jedna od njih je stopiranje tog jako važnog zakona koji nema toliko veze ni sa femicidom i rodnom ideologijom. Cilj zakona je bio da se kroz ubrzanje procedura nasilnici na vrijeme izmjeste iz doma, da policija, tužilašta i centri za socijalni rad imaju mnogo bolje metode, da se ne bi ovakva ubistva dešavala“, pojašnjava Žolja. Vjera na dozvoljava nasilje nad ženama! O značaju vjerskih zajednica u suzbijanju nasilja nad željama svjesni su u Centru za izgradnju mira u Sanskom Mostu. Već nekoliko godina sprovode projekat koji je uključio i 50-ak osoba iz vjersih zajednica u BiH, s ciljem podizanja svjesnosti o mogućnostima koje imaju kada čuju za slučajeve porodičnog, odnosno nasilja nad ženama. „Vjerovatno su oni prvi koji čuju za te probleme. Njima žene ispričaju da su bile pretučene i traže od njih pomoć, a sve što oni mogu je da ih savjetuju da se mole. Međutim, htjeli smo da oni budu svjesni koji su sve instrumenti unutar društva koje oni mogu imati na raspolaganju, da mogu i prijaviti nasilje i da mogu pomoći žrtvama nasilja, da se sa tim nasiljem nekako izbore i da prežive i odatle je pošla ta ideja. Bilo im je vrlo korisno da saznaju koje su sve to institucije koje mogu pomoći ženama“, kaže Vahidin Omanović, predstavnik Centra za izgradnju mira. Napominje da bez obzira na uvriježena mišljenja o tradicionalnom društvu koje se dosta vezuje za religiju, istina je upravo suprotna, a to je da vjera, odnosno religija ne dozvoljava nasilje nad ženama,. Dodaje i da je određeni broj sveštenika/svećenika i imama imao aktivnu ulogu tokom kampanje 16 dana aktivizma. „Mi smo imali u svim džamijama i crkvama Sanskog Mosta, u toku tih 16 dana aktivizma po jednu propovjed ili hutbu petkom koja je bila u vezi nasilja prema ženama i djevojčicama. S obzirom na ugled i povjerenje koje vjerski lideri uživaju u društvu baš je reakcija javnosti bila dobra. Puno ljudi baš ne razumije šta vjera kaže o nasilju. Puno ljudi misli da vjera sve to opravdava i ovo je bila prilika da se pošalje poruka da nasilje sa vjerom nema ništa i nema nikakvog opravdanja unutar vjera. Govori i poruke koje su poslati bili su baš fantastični i imalo je efekta
Zaštita žrtava porodičnog nasilja – Nesigurno finansiranje sigurnih kuća
Sigurne kuće svakako su spasile mnoge živote, ali bez pomoći zvaničnih institucija ove sigurne luke za žrtve ostaju uskraćene za mogućnost da pomognu mnogo većem broju žrtava od onoga kojem sada pomažu. Problemi su uglavnom finansijski, jer oni koji su po zakonu obavezni da finansiraju smještaj žrtava često zaobilaze svoje obaveze. Piše: Miljan Kovač Nakon godina porodičnog nasilja Zora J. je prije 11 godina utočište našla u banjalučkoj Sigurnoj kući. Nakon tri mjeseca koje je provela pod zaštitom ove organizacije, odlučila je da i sama pomogne u zaštiti žena žrtava porodičnog nasilja. Danas je aktivistkinja za ženska prava uključena u edukativne radionice koje se bave ovom problematikom. Ona i njene koleginice koje su prošle edukaciju samopomoći sada pomažu drugima. Cilj im je kaže, da pokaže drugim ženama – žrtvama da i poslije nasilja mogu da “stanu na svoje noge”, da jednostavno uzmu svoj život u svoje ruke. Nemaju nažalost sve žrtve porodičnog nasilja šansu kakvu je Zora imala, kao što nemaju ni priliku da prođu kroz edukaciju samopomoći, niti da zatraže pomoć prije nego bude prekasno. Prepune su crne hronike vijesti o ubijenim i prebijenim ženama, najčešće žrtvama svojih partnera, s kojima su željele mirno živjeti umjesto svakodnevno strahovati za život. Zločini se redaju, monstruozniji od monstruoznijeg, žrtve najčešće ili uskraćene za pomoć, bez smjelosti da je zatraže ili jednostavno bez dovoljno upućenosti u patrijarhalnoj sredini od koga pomoć da traže. Sigurne kuće svakako su spasile mnoge živote, ali bez pomoći zvaničnih institucija ove sigurne luke za žrtve ostaju uskraćene za mogućnost da pomognu mnogo većem broju žrtava od onoga kojem sada pomažu. Problemi su uglavnom finansijski, jer oni koji su po zakonu obavezni da finansiraju smještaj žrtava često zaobilaze svoje obaveze. Kad sistem zakaže A šta se desi kada i pored svog truda Sigurne kuće drugi zakažu, svjedoči tragični slučaj dvadesetogodišnje djevojke iz Šamca. Ona je 2017. godine stradala zbog nasilnog oca, ali i nebrige institucija. I pored dobre volje aktivistkinja Sigurne kuće u Modriči, pomoći nije bilo. Centar za socijalni rad je nakon samo devet dana procijenio da im pomoć više nije potrebna. I pored upozorenja iz Sigurne kuće gdje je bila smještena zajedno sa majkom i sestrom – Centar je bio neumoljiv. Morale su se vratiti nasilniku. Djevojka je svoje muke prekratila skokom u Savu, odakle su ribari izvadili njeno beživotno tijelo. “Imamo dobru saradnju sa Centrom za socijalni rad, ali nažalost u tom slučaju ipak nije bilo razumijevanja”, kaže Gordana Vidović iz modričke Sigurne kuće. U Republici Srpskoj postoje tri sigurne kuće. Pored ove u Modriči, i u Banjaluci i u Bijeljini suočavaju se sa istim problemom – finansijskim. Važeći Zakon o zaštiti od nasilja u porodici propisuje da 70% troškova zbrinjavanja u sigurne kuće snosi entitetska vlada, a 30% lokalne zajednice iz kojih žrtve dolaze. Da bi ostvarili pravo na sredstva moraju imati rješenje Centra za socijalni rad iz opštine stanovanja žrtve nasilja. Tu nastaje problem, jer postoje situacije da centri u nekim opštinama ili ne izdaju Rješenje ili izdaju na prekratak period, kako bi na taj način sačuvali sredstva iz opštinskih/gradskih budžeta predviđena za smještaj žrtava u sigurnim kućama. Dodatni problem se javlja kada je sigurna kuća u situaciji da prima žrtve iz lokalnih zajednica koje faktički “ne pokriva”, pa i žrtve iz drugog entiteta ili Distrikta Brčko, što je gotovo nemoguće naplatiti. Snalaze se kako znaju U ovakvim situacijama u Sigurnim kućama, pokazujući prije svega visok nivo humanosti i solidarnosti sa žrtvama, snalaze se na razne načine da namire ona sredstva koja im nisu uplaćena, ili se jednostavno, što je postalo uobičajeno sa uplatama kasni. “Da bismo obezbijedili da centri za socijalni rad ne zakidaju te žene mi dogovaramo s njima da oni plate pola cijene od te koja je propisana. To je minorno zaista, samo da bi udovoljili žrtvama, ali i da bi kod njih potakli veći senzibilitet da ih smjeste u sigurnu kuću”, kaže Gordana Vidović. Situacija po ovom pitanju ipak razlikuje se od opštine do opštine, mada se kako su nam rekle aktivistkinje stanje djelimično popravlja. Tome prije svega doprinosi činjenica da i pored svih problema, javnost vremenom počinje da shvata značaj ovih utočišta za žrtve porodičnog nasilja, pa im iz tog razloga vlast počinje davati veći značaj i ozbiljnije pristupati svojim obavezama prema sigurnim kućama. Pozitivan primjer, prema riječima Radmile Žigić iz Sigurne kuće u Bijeljini, može se zapaziti u odnosima lokalne vlasti u tom gradu. Sigurna kuća koju ona predvodi prima žrtve iz 12 opština i gradova, uključujući i Brčko distrikt. Međutim nemaju, kaže, dovoljno kapaciteta i vremena da razvijaju saradnju sa svim lokalnim upravama. “Što se tiče Grada Bijeljina, posljednje 4 godine vrata su nam zaista otvorena i postoji izražena spremnost da nam pomognu i u rekonstrukciji objekta Sigurne kuće kao i naporima da žrtve nasilja dobiju veću pomoć u zajednici. Ranijih godina takođe smo imali saradnju jer Grad je podržao otvaranje Sigurne kuće ali davali su manji značaj našem radu. Za vlast nije tada bilo značajno što imaju Sigurnu kuću, prvih godina bilo je dosta negativnih reakcija, uglavnom iz Centra za socijalni rad, ali to se stabilizovalo i prošlo je. Dobru saradnju imamo sa opštinom Lopare, opštinom Ugljevik, upravom grada Zvornika jer je bilo dosta žrtava iz ovih zajednica, ali i u drugim lokalnim zajednicama zaista nikada nismo naišle na zatvorena vrata”, kaže Radmila Žigić. Poražavajuće je da se odnos lokalnih zajednica prema sigurnim kućama primjetno popravio tek nakon prošlogodišnjeg zločina u Gradačcu. Gorica Ivić, iz banjalučke Sigurne kuće kaže da su prvi put imali do te mjere ispunjene kapacitete da su šest zahtjeva za zbrinjavanje morali preusmjeravati u druge Sigurne kuće. “Možemo govoriti o tome da Centri za socijalni rad imaju veću svijest, odnosno prepoznaju bolje rizik i traže zbrinjavanje. Što se tiče lokalnih zajednica mi pokrivamo ovu banjalučku i prijedorsku regiju i drugačiji su pristupi. Grad Banjaluka redovno planira sredstva na osnovu prethodne godine za tu tekuću godinu i tu nemamo problema. Recimo za Prnjavor takođe značajno izdvajaju sredstva za rad sigurne kuće jer su prepoznali da je to vrlo važan resurs njima. Imamo nažalost i one
NAKON 13 ŽRTAVA ZA GODINU DANA: Femicid još nije uvršten u krivične zakone
Od januara 2023. do juna ove godine tužilaštva u BiH su zaprimila oko 1.298 prijava za nasilje u porodici. U istom periodu podignuto je tek 145 optužnica zbog nasilja u porodici. Stručnjaci upozoravaju – neuvezanost institucija, nedostatak kapaciteta i njihova nesenzibilnost predstavljaju ogroman problem. Sistem mora biti uvezan i ne smije viktimizirati žrtvu ako je došla u policiju ili centar za socijalni rad. vanični podaci o broju žrtava femicida u Bosni i Hercegovini nisu dostupni. Iako se u posljednjih godinu i po dana dogodilo 13 ubistava žena, femicid još uvijek nije uvršten u krivične zakone. Budući da nadležne institucije ne preduzimaju adekvatne sankcije za počinioce nasilja u porodici, u kojem su gotovo uvijek žrtve žene, zabilježen je izuzetno visok broj prijavljenih slučajeva. Žurnal je od tužilaštava u BiH tražio podatke koliko su u prošloj i ovoj godini zaprimili izvještaja o počinjenom nasilju u porodici, u koliko predmeta su pokrenute istrage, zatražen pritvor, ili neke od zaštitnih mjera. Od januara 2023. do juna ove godine tužilaštva u Bosni i Hercegovini zaprimila su 1.298 prijava za nasilje u porodici, a podignuto je tek 145 optužnica. Najveći broj prijava je u Zeničko-dobojskom i Tuzlanskom kantonu. – Kantonalno tužilaštvo u Zenici je u prošloj i ovoj godini formiralo ukupno 468 predmeta na osnovu prijava u vezi nasilja u porodici, a u tom periodu je bilo ukupno 224 istrage. Također, u 2023. godini je u 15 predmeta određen pritvor, a u ovoj u godini (do juna) osam, navode iz Kantonalnog tužilaštva ZDK. Od januara prošle do jula ove godine Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona zaprimilo je 389 krivičnih prijava i izvještaja, doneseno je 183 naredbe o provođenju istrage te 172 naredbe o neprovođenju ili obustavljanju istrage. „U ovom periodu je evidentan veći broj predmeta u kojima se od nadležnih sudova traže mjere pritvora za osumnjičene, naročito u situacijama u kojima se radi o višestrukim povratnicima u ovo djelo, gdje su nanesene teže tjelesne povrede ili su upućene ozbiljnije prijetnje za život i tijelo oštećene osobe“, kažu iz Tužilaštva TK. DRUŠTVO GOTOVO PRAVDA NASILJE NAD ŽENAMA Veliki broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici ne treba da iznenađuje uzmajući u obzir da je svaka druga žena u Bosni i Hercegovini doživjela neki oblik nasilja nakon 15. godine, bilo da je u pitanju fizičko, psihičko, seksualno ili ekonomsko nasilje. Prema provedenim istraživanjima, iako 90% građana izražava visok stepen svjesnosti o problemu nasilja u porodici, 45% njih na to gleda kao na privatni problem. Čak 80% ispitanika smatra u određenim situacijama opravdanim nasilje nad članom porodice. Prema izvještaju Ureda za reviziju kojim se problematizuje odgovor institucija na nasilje u porodici nadležne institucije nisu poduzele adekvatne i blagovremene aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti i sprečavanje nasilja nad ženama. Nema institucionalnih mehanizama, zakoni nisu usklađeni sa konvencijom, nisu izrađeni svi potrebni dokumenti, a ne poduzimaju se odgovarajuće aktivnosti za zbrinjavanje žena žrtava nasilja. Zakonodavstvo iz oblasti socijalne politike ne prepoznaje žrtve nasilja kao kategoriju korisnika socijalne zaštite u čak šest od deset kantona u Federaciji BiH: HNK, Kanton 10, USK, BPK, PK i SBK. U kantonima TK, ZDK, KS i ZHŽ žrtve nasilja prepoznate su kao korisnici socijalne zaštite. Često jedino utočište koje žrtve mogu pronaći su sigurne kuće. Iako je postojanje sigurnih kuća zakonska obaveza u FBiH, postoje problemi sa finansiranjem i zakonskom regulativom u vezi sa njihovim radom. Nijednu sigurnu kuću u Federaciji nisu osnovale nadležne institucije, već nevladine organizacije: Žene sa Une Bihać, Vive žene Tuzla, Medica Zenica, Žena BiH Mostar, Fondacija lokalne demokratije Sarajevo. S obzirom na to da su sigurne kuće formirane samo u pet kantona žrtve nasilja iz ostalih kantona nemaju mogućnost adekvatne zaštite. Žrtve s mjestom prebivališta u kantonima koji nemaju sigurne kuće, ne mogu pristupiti sigurnoj kući osim ukoliko se ne pokrene procedura u kojoj nadležni kanton daje suglasnost da će snositi troškove za njihov smještaj. Direktorica Centra za ženska prava Meliha Sendić u razgovoru za Žurnal navodi da neuvezanost institucija, nedostatak kapaciteta i njihova nesenzibiliziranost predstavlja ogroman problem. – Zakoni nam nisu harmonizirani sa Istanbulskom konvencijom, a nisu provedene ni izmjene krivičnog zakona FBiH i Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Prvi put izmjena Zakona o zaštiti od nasilja je izvršena samo u jednom dijelu prije četiri godine uvođenjem osobe od povjerenja, a od 2012. ništa se nije dogodilo, podsjeća Sendić. Još prije deset godina BiH se, ratifikacijom Istanbulske konvencije, obavezala da će svoje zakonske i institucionalne okvire prilagoditi ovoj konvenciji. Analizom Zakona o zaštiti od nasilja u porodici konstatovani su brojni nedostaci, a Zakon nije usklađen s Konvencijom SISTEM (NE) ŠTITI ŽENU U BiH? Meliha Sendić ističe da nedovoljna komunikacija između institucija predstavlja jedan od najvećih prepreka i problema zašto se neke stvari ne mogu riješiti na jednostavniji i lakši način. „Nedostaje multisektoralni pristup svih institucija određenoj vrsti problema. Institucije reaguju onako kako koja ima kapaciteta i kako su povezane“, kaže Meliha Sendić. Kada je riječ o odgovornosti svake karike sistema, često se u javnosti kritike usmjeravaju i na postupanje policijskih službenika. Viša inspektorica MUP-a KS Suvada Kuldija kaže kako se pokušavaju detektovati propusti i unaprijediti postupanje. – Mogu komparirati prethodni period i reći da je bilo propusta u odnosu na same slučajeve. Međutim, policijski službenici prolaze edukacije i ozbiljno pristupaju rješavanju slučajeva nasilja u porodici. Ipak, nije sve do policije, ne možemo sve sami uraditi. Sistem mora biti uvezan i ne smije viktimizirati žrtvu ako je došla u policiju ili centar za socijalni rad, navodi Kuldija. Jedna od slabosti sistema kada se radi o policiji jeste preopterećenost, smatra naša sagovornica navodeći da je u samo u jednoj policijskoj upravi za prvih sedam mjeseci zabilježeno oko 70 zaštitnih mjera. Aktivistica iz neformalne grupe žena Gradačac, Nerma Šarić, smatra da je najočigledniji institucionalni propust nepostojanje efikasnog sistema praćenja rizika od ponavljanja nasilja onda kada je nasilje prijavljeno kao što je to u slučaju Nizame Hećimović i Emire Maslan. – Mislim da je neophodan sinhronizovan i jednako posvećen rad svih resora uključujući i obrazovanje kada se radi o prevenciji u širem smislu. U svakom slučaju, bilo kakva mjera ili strategija ne može biti urađena bez ravnopravnog učešća stručnjakinja i stručnjaka, kaže Šarić. Direktorica Centra za ženska prava Meliha Sendić smatra da
Odustajanje od prijateljstva sa žrtvom nasilja nije opcija
Rijetko koji odnos svoj početak pronalazi u nasilju, ali sve češće se partnerski odnosi završe zbog njega. Razgovarali smo sa ženom koja je preživjela fizičko i psihičko nasilje od strane svog partnera. Nakon 28 godina šutnje, odlučila je da napusti nasilnika i stavi sebe na prvo mjesto. Kako se prisjeća naša sagovornica, tokom veze njen partner nije pokazivao agresivnu stranu i ispunjavao joj je sve želje. Udarci su počeli u trudnoći. Ljudima koji žele da se ostvare u roditeljskoj ulozi, dijete je kruna braka. Dolaskom djeteta na svijet, ovoj ženi muke tek počinju. „Kad sam se porodila, ucjenjivao me djetetom. Kad sam otišla nije mi dao dijete da vidim, zato sam se vratila, a onda je došlo i drugo. Pitaju me često što sam rađala. Kao da me pitao… Ja ne mogu to da objasnim sama sebi, a ne nekom drugom, kako je kad živiš u takvom začaranom krugu“, tužno ističe. Svakoj ženi koja se nalazi u nasilnom odnosu je potrebno da je neko aktivno sasluša i da joj vjeruje, jer ima potrebu da se njen glas čuje u okruženju u kojem se osjeća sigurno, bez propitivanja detalja i vjerodostojnosti njene priče. Podrška bez osude, razumijevanje, osnaživanje, strpljenje prilikom donošenenja odluka i poštovanje njene privatnosti su ono što je njoj potrebno. „Lakše je kad imaš nečiju podršku, kad te neko sasluša, a ne osuđuje. Žena sam i odmah sam najgora, a kad te žensko osudi, onda šta ćeš reći za bilo koga drugog. Kad te u srcu osudi, ti ne znaš šta bi pričao dalje“, zaključuje ona, uz prihvatanje činjenice da su upravo te osobine nedostajale njenim prijateljima. Odnos okoline prema žrtvi je vrlo individualan i ovisan o veličini sredine u kojoj se nalazi. Male sredine su još uvijek zatvorene i ne shvataju težinu tog problema, svi žele da se distanciraju od takvih priča. Veliki korak je prepoznati nasilje kao generalni društveni problem. „Nekad imate bezrezervnu podršku, a nekad i rođena djeca znaju da okrenu glavu i da smatraju to svojom sramotom, odnosno sramotom porodice i ne žele da im majke o tome pričaju“, za eTrafiku govori Mirzeta Tomljanović, tehnička koordinatorka Sigurne kuće Fondacije „Lara“ u Bijeljini. Ulazak u začarani krug nije nimalo bolan, no sve ono što dolazi poslije se ne može opisati riječima. Često žene nisu ni svjesne da su žrtve nasilja, jer društvo prihvata negativno ponašanja muškarca, samo zato što je on, a ne ona. „Kad ti ne da da potrošiš svoju platu kako hoćeš, kad ti brani da izađeš s prijateljicom kad ti hoćeš, kad te pita što si se tako ošišala, kad psuje, vrijeđa, udara…. Sve je to nasilje. Bitno je da žrtvama ukažemo da su žrtve. To nekad ne prepoznaju“, rekla je novinarka i aktivistkinja, koja se bavi temom nasilja, Milkica Milojević. Žrtve nasilja u početku nisu svjesne realnosti, izostanak reakcije okoline je ono što ide u prilog svakom nasilniku, jer se prijateljstvo svelo samo na imenicu. Na slavljima nasilnik je često glavni gost, dok je žrtva u potpunoj sjeni. „Svugdje smo išli zajedno, nije me samu nikada ostavljao jer je bio ljubomoran. Isprebijana i modra sam morala da idem. Naši prijatelji i komšije su znali šta trpim, ali niko nije htio da se miješa. Ja nikada nisam tražila pomoć, niti sam se kome povjeravala jer su me ionako osuđivali što ostajem“, ističe žena koja je nasilje osjetila na vlastitoj koži. Karakterne osobine nasilnika ne mogu se generalizirati, ali osjećaj povrijeđenosti i poniženja koji izazivaju kod žrtvi se razlikuju jedino u intenzitetu i načinu preživljavanja. „Pričala mi je poznanica svoje iskustvo, kako je njen suprug bio šarmantan, divan i krasan prema svima osim prema njoj. Kad izađu u društvo, on je uvijek nasmijan, priča viceve i njoj se svi dive i zavide, a kad dođu kući onda provodi silu“, prisjeća se Milkica Milojević. Recept za dobro prijateljstvo sa ženom koja proživljava nasilje jeste dopuštanje da ona priča onoliko koliko želi i koliko ima snage u tom momentu. Ukoliko se njena priča prekida nepotrebnim pitanjima, ona se povlači i odustaje od dijeljenja traume sa sagovornikom. „Nije nimalo prijatan osjećaj biti sam na jednoj strani, bivaju izgubljene u svom bolu i sve manje imaju povjerenje u društvo i institucije, te da se bilo kome obrate. Jer kad doživite razočarenje od najbližih, onda se pitate kako će vam pomoći neko drugi, kad su vam najbliži okrenuli leđa“, ističe Mirzeta Tomljanović za eTrafiku. Naizgled, mali koraci su upravo oni koji idu ispravnim stazama, a vrlo često žrtve nasilja tim putem moraju same. „Najveći podvig žena napravi onog momenta kad okrene SOS broj 1264 i zatraži pomoć, tada je uradila pola posla“, dodaje Mirzeta. Odluka o napuštanju nasilnika se najteže donosi, neke je žene nikada ne donesu i trpe doživotno, a sve češće im se uskrati prilika jer njihov partner okonča njihov život. U Bosni i Hercegovini svake godine bude ubijeno desetak žena od strane njihovih partnera. „Zaboravila sam kako se ja ponašam, oblačila sam se kako mi on kaže, kupala se kad mi on kaže, išla gdje mi on kaže i taj dan je nešto prelomilo. Da nisam otišla taj dan, ne bi me bilo, uradila bih nešto sebi, ali pozitivna sam i to je ono što me održalo“, prisjeća se ona koja je odnijela pobjedu u svojoj bici. Zabrinutost zbog problema nasilja nad ženama široko je rasprostranjena u BiH. Dvije trećine žena smatra da je nasilje nad ženama uobičajena pojava, dok više od četvrtine njih smatra da je veoma uobičajena, podaci su kojima raspolaže Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS). „Trideset i osam odsto žena je doživjelo psihičko, fizičko ili seksualno nasilje od strane bilo kojeg nepartnera ili partnera, 76 odsto njih nisu kontaktirale policiju ili neku drugu organizaciju, a 64 odsto žena u BiH je pogođeno nasiljem“, rezultati su istraživanja OESS-a o nasilju nad ženama u BiH sprovedenog 2019. godine. Putem društvenih mreža, portal eTrafika sproveo je anketu koja se odnosila na odnos žene koja proživljava nasilje i njene okoline. Na osnovu 239 odgovora, iz ankete zaključujemo da je psihičko nasilje najčešće zastupljen oblik
Zaštita žrtava porodičnog nasilja – Nesigurno finansiranje sigurnih kuća
Sigurne kuće svakako su spasile mnoge živote, ali bez pomoći zvaničnih institucija ove sigurne luke za žrtve ostaju uskraćene za mogućnost da pomognu mnogo većem broju žrtava od onoga kojem sada pomažu. Problemi su uglavnom finansijski, jer oni koji su po zakonu obavezni da finansiraju smještaj žrtava često zaobilaze svoje obaveze. Piše: Miljan Kovač Nakon godina porodičnog nasilja Zora J. je prije 11 godina utočište našla u banjalučkoj Sigurnoj kući. Nakon tri mjeseca koje je provela pod zaštitom ove organizacije, odlučila je da i sama pomogne u zaštiti žena žrtava porodičnog nasilja. Danas je aktivistkinja za ženska prava uključena u edukativne radionice koje se bave ovom problematikom. Ona i njene koleginice koje su prošle edukaciju samopomoći sada pomažu drugima. Cilj im je kaže, da pokaže drugim ženama – žrtvama da i poslije nasilja mogu da “stanu na svoje noge”, da jednostavno uzmu svoj život u svoje ruke. Nemaju nažalost sve žrtve porodičnog nasilja šansu kakvu je Zora imala, kao što nemaju ni priliku da prođu kroz edukaciju samopomoći, niti da zatraže pomoć prije nego bude prekasno. Prepune su crne hronike vijesti o ubijenim i prebijenim ženama, najčešće žrtvama svojih partnera, s kojima su željele mirno živjeti umjesto svakodnevno strahovati za život. Zločini se redaju, monstruozniji od monstruoznijeg, žrtve najčešće ili uskraćene za pomoć, bez smjelosti da je zatraže ili jednostavno bez dovoljno upućenosti u patrijarhalnoj sredini od koga pomoć da traže. Sigurne kuće svakako su spasile mnoge živote, ali bez pomoći zvaničnih institucija ove sigurne luke za žrtve ostaju uskraćene za mogućnost da pomognu mnogo većem broju žrtava od onoga kojem sada pomažu. Problemi su uglavnom finansijski, jer oni koji su po zakonu obavezni da finansiraju smještaj žrtava često zaobilaze svoje obaveze. Kad sistem zakaže A šta se desi kada i pored svog truda Sigurne kuće drugi zakažu, svjedoči tragični slučaj dvadesetogodišnje djevojke iz Šamca. Ona je 2017. godine stradala zbog nasilnog oca, ali i nebrige institucija. I pored dobre volje aktivistkinja Sigurne kuće u Modriči, pomoći nije bilo. Centar za socijalni rad je nakon samo devet dana procijenio da im pomoć više nije potrebna. I pored upozorenja iz Sigurne kuće gdje je bila smještena zajedno sa majkom i sestrom – Centar je bio neumoljiv. Morale su se vratiti nasilniku. Djevojka je svoje muke prekratila skokom u Savu, odakle su ribari izvadili njeno beživotno tijelo. “Imamo dobru saradnju sa Centrom za socijalni rad, ali nažalost u tom slučaju ipak nije bilo razumijevanja”, kaže Gordana Vidović iz modričke Sigurne kuće. U Republici Srpskoj postoje tri sigurne kuće. Pored ove u Modriči, i u Banjaluci i u Bijeljini suočavaju se sa istim problemom – finansijskim. Važeći Zakon o zaštiti od nasilja u porodici propisuje da 70% troškova zbrinjavanja u sigurne kuće snosi entitetska vlada, a 30% lokalne zajednice iz kojih žrtve dolaze. Da bi ostvarili pravo na sredstva moraju imati rješenje Centra za socijalni rad iz opštine stanovanja žrtve nasilja. Tu nastaje problem, jer postoje situacije da centri u nekim opštinama ili ne izdaju Rješenje ili izdaju na prekratak period, kako bi na taj način sačuvali sredstva iz opštinskih/gradskih budžeta predviđena za smještaj žrtava u sigurnim kućama. Dodatni problem se javlja kada je sigurna kuća u situaciji da prima žrtve iz lokalnih zajednica koje faktički “ne pokriva”, pa i žrtve iz drugog entiteta ili Distrikta Brčko, što je gotovo nemoguće naplatiti. Snalaze se kako znaju U ovakvim situacijama u Sigurnim kućama, pokazujući prije svega visok nivo humanosti i solidarnosti sa žrtvama, snalaze se na razne načine da namire ona sredstva koja im nisu uplaćena, ili se jednostavno, što je postalo uobičajeno sa uplatama kasni. “Da bismo obezbijedili da centri za socijalni rad ne zakidaju te žene mi dogovaramo s njima da oni plate pola cijene od te koja je propisana. To je minorno zaista, samo da bi udovoljili žrtvama, ali i da bi kod njih potakli veći senzibilitet da ih smjeste u sigurnu kuću”, kaže Gordana Vidović. Gordana Vidović, foto: Impuls Situacija po ovom pitanju ipak razlikuje se od opštine do opštine, mada se kako su nam rekle aktivistkinje stanje djelimično popravlja. Tome prije svega doprinosi činjenica da i pored svih problema, javnost vremenom počinje da shvata značaj ovih utočišta za žrtve porodičnog nasilja, pa im iz tog razloga vlast počinje davati veći značaj i ozbiljnije pristupati svojim obavezama prema sigurnim kućama. Pozitivan primjer, prema riječima Radmile Žigić iz Sigurne kuće u Bijeljini, može se zapaziti u odnosima lokalne vlasti u tom gradu. Sigurna kuća koju ona predvodi prima žrtve iz 12 opština i gradova, uključujući i Brčko distrikt. Međutim nemaju, kaže, dovoljno kapaciteta i vremena da razvijaju saradnju sa svim lokalnim upravama. Radmila Žigić “Što se tiče Grada Bijeljina, posljednje 4 godine vrata su nam zaista otvorena i postoji izražena spremnost da nam pomognu i u rekonstrukciji objekta Sigurne kuće kao i naporima da žrtve nasilja dobiju veću pomoć u zajednici. Ranijih godina takođe smo imali saradnju jer Grad je podržao otvaranje Sigurne kuće ali davali su manji značaj našem radu. Za vlast nije tada bilo značajno što imaju Sigurnu kuću, prvih godina bilo je dosta negativnih reakcija, uglavnom iz Centra za socijalni rad, ali to se stabilizovalo i prošlo je. Dobru saradnju imamo sa opštinom Lopare, opštinom Ugljevik, upravom grada Zvornika jer je bilo dosta žrtava iz ovih zajednica, ali i u drugim lokalnim zajednicama zaista nikada nismo naišle na zatvorena vrata”, kaže Radmila Žigić. Poražavajuće je da se odnos lokalnih zajednica prema sigurnim kućama primjetno popravio tek nakon prošlogodišnjeg zločina u Gradačcu. Gorica Ivić, iz banjalučke Sigurne kuće kaže da su prvi put imali do te mjere ispunjene kapacitete da su šest zahtjeva za zbrinjavanje morali preusmjeravati u druge Sigurne kuće. “Možemo govoriti o tome da Centri za socijalni rad imaju veću svijest, odnosno prepoznaju bolje rizik i traže zbrinjavanje. Što se tiče lokalnih zajednica mi pokrivamo ovu banjalučku i prijedorsku regiju i drugačiji su pristupi. Grad Banjaluka redovno planira sredstva na osnovu prethodne godine za tu tekuću godinu i tu nemamo problema. Recimo za Prnjavor takođe značajno izdvajaju sredstva za rad sigurne kuće jer su prepoznali da je to vrlo važan
Tiho umiranje neovisnih medija u BiH
Kakav je položaj neovisnih medija i novinara u BiH? Prema relevantnim sugovornicima Dnevnog lista vrlo loš, pa i tragičan. Uz stalnu borbu za financijski opstanak, nelojalnu konkurenciju s medijima lojalnim aktualnim vlastima, brojnim pritiscima, SLAPP tužbe, prijetnjama medijima, novinarima, pa čak i njihovim obiteljima, nemogućnost konkuriranja za javna sredstva, ali i, donekle, nerazumijevanja međunarodne zajednice koja često i godinama podržava iste medije – samo su neke od čavala u lijesu neovisne novinarske riječi u BiH. BiH: Sve se radi protiv neovisnih medija -Pratim medije i okruženje za njihov rad punih 40 godina – prije rata, tokom i ovih 29 godina poslijeratnog, tranzicijskog perioda. Mislim da potpuno kompetentno i odgovorno mogu kazati da nikada nije bilo gore i nepovoljnije okruženje za rad medija i novinara u BiH, za Dnevni list je kazala Borka Rudić, glavna tajnica Udruženja/Udruge BH novinari. Podsjetimo da su BH novinari multietnička asocijacija za zaštitu prava novinara, unaprijeđenje profesionalnih standarda i odgovornosti, te poticaj razvoju demokratskog okruženja za rad medija u BiH i svijetu, koje, između ostaloga, osigurava i besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim kućama u slučaju fizičkog, političkog, ekonomskog i drugih pritisaka, kao i slučajeva kršenja prava novinara i slobode izražavanja. Rudić je iznijela i nekoliko činjenica kojim je potkrijepila svoje tvrdnje. Ona se poziva na izvješće Reportera bez granica za 2024. prema kojoj je BiH nazadovala za 17 mjesta na Indexu medijskih sloboda u svijetu. -To su podaci za ono što se događalo 2023., a sve što je urađeno je bilo protivno jačanju medija, medijskih sloboda i sigurnosti novinara, ističe glavna tajnica BH novinara. Ona se potom osvrće i na negativna kretanja u cijeloj BiH kada su u pitanju zaštita slobode govora, novinara i neovisnih medija. -U RS-u su pokrenute sustavne izmjene zakonskog okvira protivne EU standardima: kriminalizirana je kleveta, usvojen je nacrt Zakona o transparentnosti nevladnih organizacija i udruga, takozvani “zakon o stranima agentima”, u tijeku je izrada zakona o medijima. U ostatku države, usvojen je (ne)europski Zakon o slobodi pristupa informacjama, u Kantonu Sarajevu i HNŽ-u ministarstva unutarnjih poslova pokušavaju internet proglasiti javnim prostorom i dati policiji ovlasti u kontroli medijskih sadržaja i objava na društvenim mrežama, navodi. Kao rezultat toga, Rudić ističe kako već sada postoji oko 100 kritičnih prijava za klevetu u RS-u, ali i kako je u cijeloj državi aktuelno desetine SLAPP-s tužbi i građanskih postupaka za klevetu, a registrirano je i 47 slučajeva nasilja nad novinarima u posljednjih 6 mjeseci itd. -I sve se ovo dogodilo u periodu kada je BiH kao država dobila kandidatski status i otvorila pregovore o pridruživanju EU. Dakle, svjedočimo sustavnom uništavanju medijskih sloboda i prostora za rad svih medija, posebno istraživačkih, jer su upravo istraživački mediji, koji kritički izvjšćuju i pišu o društvenim anomalijama, najviše na meti, zaključuje Rudić. Neovisni mediji nestaju s medijske scene O tome je li ‘život’ neovisnih medija i novinara pod stalnim pritiskom, posebice kada se proračunski novac, izdašno dijeli medijima koji su podobni aktualnoj vlasti te jesu li oni koji žele biti neovisni osuđeni na siromaštvo, glavna tajnica BH novinara upozorava: “Ne samo da je to život pod pritiskom, već svjedočimo o tihom ‘umiranju’ medija – ili bukvalno nestaju s medijske scene ili se predaju u ruke vlasti”. Ona kao ključni problem navodi to što BiH nema Fond za podršku medijima i medijskom pluralizmu, kao ni transparetne procedure za financiranje medija javnim novcem -Nemamo ni zakon o oglašavanju kao sve normalne, uređene države, što omogućava javnim institucijama, tijelima i javnim poduzećima da budu najveći oglašivači na našem medijskom tržištu. Period pravne neregulacije financiranja medija javnim novcem je, zapravo, idealan za političare i kupovinu medijske podrške, ocjenjuje ona. Pri tom podsjeća kako je BIH pred lokalnim izborima te kako je uvjerena da će se milijuni maraka ponovno “investirati u medije koji će objavljivati hvalospjeve o onima koji im daju novac”. -Jednostvno, mediji će raditi u interesu politka, a ne javnosti i svih građana. Takva postupanja javnih dužnosnika i organa vlasti su toliko puta javno propitivana i to baš pred izbore ili nakon njih, ali sankcija za to nema, kao što nema ni ozbiljne analize koliko je to, primjerice, u skladu sa Izbornim zakonom, smatra Rudić. Podrška medijima ili zadovoljavanje forme? Ali, ona se osvrće i na pomoć međunarodnih donatora za koje ističe kako nedovoljno pomažu neovisnim medijima, ali i kako ne postoji kvalitetan, sustavan i transparentan vide podrške neovisnim medijima od strane međunarodnih donatora, niti bilo kakve koordinacije među njima te kako podrška, ukoliko je ima, često nije prilagođena realnom politčkom i društvenom kontekstu u BiH. -Ne znam bi li plakala ili se smijala kada pročitam u javnim natječajima međunarodnih donatora ‘tražimo inovativan prstup’, a mali neovisni medij ne može platiti struju, telefon ili dobru produkciju istraživačke priče… Nedavno sam pročitala kako neka međunarodna organizacija daje 1.000 eura za prekograničnu istraživačku priču, što je uvrjeda za svakog ozbiljnog novinara i medij koji želi kvalitetno istražiti neku od tema, otići na teren, razgovarati sa različitim izvorima… Jednostavno, podrška neovisnim medijima, koji radi opstanka moraju aplicirati na sve tendere, pretvorila se u zadovljavanje forme i ispunjavanje “outputs” bez ikakvih pretenzija na promjene u društvu ili sustavnu pomoć opstanku neovisnih medija, tih malih loklanih medija koji zaista rade u interesu javnosti i građana. Jer, promjene u ovom društvu se ne prave za 6 mjeseci ili godinu-dvije, koliko traje projekt, već višegodišnjom, sustavnom podrškom medijima koja će jačati kvalitet novinarstva, a ne stvarati bogate vlasnike medija i siromašne novinare, zaključuje Rudić u svojoj kritici pristupa međunarodnih donatora prema neovisnim medijima i novinarima u BiH. Na koncu, ona nema odgovor na pitanje kako učinkovitije zaštititi i podržati neovisne medije i neovisno novinarstvo, ali navodi usku povezanost bh donositelja odluka i potrebne zakone koji se trebaju donijeti kako bi BiH pratila europske standarde. -Previše dugo BH novinari i ja osobno inzistiramo na uređenju podrške medijima i ulaganja novca u jačanje kveliteta novinarstva. Adekvatne odgovore na zahtjeve BH novinara nisu dali ni lokalne vlasti, niti međunarodni donator kroz pritisak na lokalne donositelje odluka. Bez donošenja Zakona o transparentnosti medijskog vlasništva i medijskog pluralizma, Zakona o oglašavanju
NOVINARSKA NAGRADA: Najbolje istraživačke priče napisali su Beširević, Gercama, Bajrović i Dučić!
U prostorijama “Europe House” u Sarajevu, u organizaciji Centra za razvoj medija i analize (CRM@), održana je ceremonija dodjele novinarske nagrade za najbolje istraživanje o korupciji i obilježen je 15. rođendan online magazina Žurnal. Na ovogodišnji konkurs pristiglo je ukupno 59 novinarskih radova koji su objavljeni u periodu od 1. maja 2023. godine do 30. aprila 2024. godine u nekom od bosanskohercegovačkih medija. Članovi žirija, novinari online magazina Žurnal, izabrali su najbolje istraživačke medijske sadržaje o korupciji: – istraživanje autorica Alene Beširević i Ingrid Gercama, objavljeno na portalu naratorium.ba, pod naslovom “Prevare iz mračne šume: Umjesto mina, “uklonili” 10.000 kubnih metara drveta“ – istraživanje autorice Sadete Bajrović, objavljeno na portalu valterportal.ba, pod naslovom „DOSSIER VALTERA: Životi djece u rukama neodgovornih institucija“ – istraživanje autora Amila Dučića, objavljeno na portalu fokus.ba, pod naslovom „Afera s digitalizacijom u BiH: U žalbama se spominje falsifikovana dokumentacija!“ Prisutnima se obratio Eldin Karić, izvršni direktor Centra za razvoj medija i analize, ističući kako je ponosan na sve kolege koji se bave istraživačkim novinarstvom u BiH: „Prije 15 godina nekako smo i zamišljali da će Žurnal izgledati ovako kako izgleda danas. Proteklih 15 godina smo mi, kao Žurnal, iskoristili da se borimo protiv svih devijacija u društvu. Osim toga, razvijena je mreža medija koji se bave istraživačkim novinarstvom u BiH, koji su dio Umbrelle, mreže istraživačkih medija u BiH. To nam pokazuje da medijska scena u BiH ide u pravom smjeru. Jedan segment priče koja se tiče razvoja istraživačkog novinarstva je i sada već tradicionalna dodjela novinarskih nagrada za istraživačko novinarstvo u BiH. Ono što mogu da kažem za ovogodišnju, jeste da je veliki broj sadržaja stigao i da je njihov kvalitet svake godine sve bolji i bolji, te mislim da je ove godine kvalitet bio na jako visokom nivou. Bilo je vrlo teško izabrati najbolje. Ovim putem bih želio skrenuti pažnju kako su audio forme sve popularnije, ljudi se ponovno vraćaju audio formama i mislim da bi se trebalo razmisliti o tome da je to prostor na kojem će se razvijati istraživačko novinarstvo.“ Eldin Karić (Foto: Adi Kebo/zurnal.info) Jedna od dobitnica nagrade Alena Beširević istakla je zadovoljstvo što je dobila nagradu: „Zadovoljstvo mi je što dobivam ovu nagradu. Ova priča je nastala u sklopu jednog projekta, u saradnji sa još četiri novinara i novinarke iz Nizozemske i Francuske. Govori o kreativnoj shemi prema kojoj je iz zavidovićke šume izvučeno drvo u vrijednosti od 800.000 maraka, koje je plaćeno nešto više od 70.000. Za to nikad niko nije odgovarao. Ovim putem zahvaljujem se i u ime Ingrid.“ Novinarka Sadeta Bajrović također se zahvalila na nagradi, naglasivši da je tema na kojoj je radila donekle poznata javnosti, jer su mediji prošle godine objavili žalbe roditelja na neispravne glukometre koje je nabavio Zavod zdravstvenog osiguranja Federacije i podijelio djeci do 18 godina: „Ja sam obuhvatila period od 2011. godine i pregledala kako su se ranije nabavljali glukometri. Podaci do kojih sam došla su da se i ranije nabavljalo po principu najjeftinije ponude, bez obzira na kvalitet ovih osjetljivih medicinskih sredstava koje koriste djeca. Priča je objavljena početkom maja prošle godine, a negdje već 23. maja, nakon održanog sastanka, premijer Federacije Nermin Nikšić je na svoj zvaničnom facebook profilu napisao da djeca ne smiju biti taoci birokratije i da će problem biti riješen uskoro. Više od godinu dana poslije, ja bih voljela ovim putem da pitam premijera šta znači to uskoro i šta su radili do sada, jer djeci se i dalje dijele isti glukometri i trakice.“ Amil Dučić, Eldin Karić, Sadeta Bajrović i Alena Beširević (Foto: Adi Kebo/zurnal.info) Drugu godinu zaredom nagrađen je novinar Fokusa Amil Dučić: „Hvala puno na nagradi. Što se tiče ove teme, ona govori o tome da u ovoj državi zaista gotovo da i ne postoji pravna sigurnost. Strašno je šta se desilo u ovom slučaju. Imamo unaprijed zacrtani tender, visok 25 miliona, dobile su firme koje su poprilično kontroverzne, Sirius i OIV, državna firma iz Hrvatske. Nije satisfakcija, ali jedna informacija nad kojom bi se ministar prometa i komunikacija BiH trebao zamisliti jeste da je jedna od firmi dospjela na američku crnu listu.“ Već 12. godinu Centar za razvoj medija i analize organizirao je ovaj događaj kako bi nagradio najbolja novinarska istraživanja nastala u protekloj godini i promovirala istraživačko novinarstvo u Bosni i Hercegovini. Novinarska nagrada ima za cilj promovirati izvanredna postignuća istraživačkih novinara kao i poboljšati vidljivost kvalitetnog novinarstva. Program Istraživačkog Novinarstva je petogodišnja aktivnost koji je, kao i današnja ceremonija dodjele novinarske nagrade za najbolje istraživanje o korupciji, omogućen uz podršku američkog naroda putem Američke organizacije za međunarodni razvoj – USAID. Cilj Programa israživačkog novinarstva jeste osigurati građanima Bosne i Hercegovine pristup nepristrasnim informacijama, te povećati kvantitet i kvalitet medijskih sadržaja o korupciji. Za samo četiri godine kroz projekat je razvijena mreža 17 nezavisnih istraživačkih medija, kroz koje djeluje više od 45 istraživačkih novinara i urednika iz Bosne i Hercegovine. ŽURNALOV 15. ROĐENDAN Centar za razvoj medija i analize je bosanskohercegovačka nevladina organizacija osnovana u Sarajevu 2009. godine. Njen prvi projekt bio je Online magazin Žurnal, prvi online magazin u BiH posvećen borbi protiv korupcije. Upravo ove godine Žurnal slavi svoj 15. rođendan! Prije dodjele Novinarske nagrade, dodjelom zahvalnica i prikazivanjem filma “15 godina u 15 minuta”, obilježena je ova godišnjica, a prisutnima se obratio glavni i odgovorni urednik online magazina Žurnal Selvedin Avdić: Selvedin Avdić (Foto: Adi Kebo/zurnal.info) “Kada smo prije petnaest godina pokrenuli Žurnal, imali smo iskustva samo iz novina i časopisa, ništa nismo znali o online medijima. Od tog prvog dana, u bivšoj igraonici u ulici Nova, gdje smo smjestili dvočlanu redakciju, počeli smo učiti i nismo prestali do danas. Bilo je teških lekcija, nekih loših kadrovskih rješenja pa i grešaka – bolje da ih sami priznamo nego da nam ih drugi pominju. Ali, nismo odustajali, oporavljali smo se, jačali, širili redakciju i mrežu saradnika, smišljali nove pristupe čitaocima, radili spotove, stripove, štampane biltene, knjige, priručnike, komponovali muziku, snimali filmove, dokumentarne serijale, mijenjali dizajn… Smatrali smo da samo neprestanim radom, transformacijom i prilagođavanjem, možemo preživjeti. Ipak, niti jednog momenta nismo gubili iz vida ono što
ZAKON JE JEDNO, ŽIVOT JE DRUGO Kako žive djeca koja su indirektne žrtve femicida?
Iza većeg broja ubijenih žena su ostala maloljetna djeca, ali o njima nema posebnih podataka. Oni imaju isti status kao i druga djeca koja su sticajem raznih okolnosti ostala bez roditelja i o njima brinu centri za socijalni rad koji bi trebali donositi odluke u najboljem interesu djeteta Piše: Rubina ČENGIĆ Jednoipogodišnja L. H., kćerka N. H. koju je 11. augusta 2023. godine, prenoseći sve direktno na Instagramu, ubio bivši muž koji je nakon toga ubio sebe, danas živi s maminom tetkom. – Mnogo nam znači pomoć psihologinje iz našeg doma zdravlja koja nam se javlja u svako doba dana, ako nam nešto zatreba. Treba nam ta pomoć i mislim da će mi trebati cijelog života. Centar za socijalni rad je nakon svega što se desilo prema nama vrlo korektan, sve što nam treba od njih dobijemo odmah, a djevojčica ima penziju koja joj pripada nakon majčine smrti. Ali mislim da bi svi trebali mnogo više raditi s ljudima prije nego se desi najgore, – priča starateljica. Nema zvanične evidencije Ova djevojčica nije jedino maloljetno dijete u BiH koje je nakon femicida ostalo bez majke ili oba roditelja. Prema dostupnim podacima i bazi podataka koju je kreirala fondacija CURE, a objavio portal interview.ba – od potpisivanja Istanbulske konvencije u BiH je ubijeno više od 70 žena. Podaci nisu pouzdani jer ne postoje zvanične evidencije. Iza većeg broja ubijenih žena su ostala maloljetna djeca, ali o njima nema posebnih podataka. Oni imaju isti status kao i druga djeca koja su sticajem raznih okolnosti ostala bez roditelja i o njima brinu centri za socijalni rad koji bi trebali donositi odluke u najboljem interesu djeteta. Identične procedure Inače – pravnici upozoravaju da bi različita briga o djeci koja su na različite načine ostala bez roditelja značilo diskriminaciju jer nisu samo djeca koja su indirektne žrtve femicida žrtve nasilja svojih roditelja. – Procedure su identične za svu djecu o kojoj brinu centri za socijalni rad. Ne postoji zakonska obaveza da se vodi posebna evidencija. Kada dijete ostane bez roditelja mora dobiti staratelja. I najčešće je to starateljstvo nekog od srodnika, ako je moguće, jer je najbolji interes djece je da je to neko ko im je blizak, s kim su povezani, s kim imaju povjerenje ili emotivni odnos. Ako takva osoba ne postoji idemo na hraniteljstvo u porodicu koja nije u srodničkoj vezi. I treća ili posljednja opcija je zbrinjavanje u institucijama, pojašnjava Mirsada Poturković iz Centra za socijalni rad kantona Sarajevo. Nije uvijek sve propisano Kaže da se događa da počinitelj ubistva (ako je živ), pokušava da stupi u kontakt s djecom i u slučajevima kada je sud u presudi to zabranio. Poturković: Zakoni ne mogu propisati sve što život donosi – Dešava se da počinitelj ubistva pokušava stupiti u kontakt mimo ograničenja ili zabrane koje je sud izrekao ili da osobe bliske djetetu svjesno ili nesvjesno dozvoljavaju nešto to ne bi smjele da urade, nešto što nije u interesu djeteta. Centar za socijalni provjerava prijavu, upozori osobi koja krši ograničenje, usmeno, pa pismeno. Ako se kršenje nastavlja, a ukoliko upozorenja ne pomažu, centar za socijalni rad se obraća sudu koji je donio odluke o kontaktima i traži da se ili odluka promijeni ili kontakti spriječe ako nisu u interesu djeteta, ako ih uznemiravaju. Ali to je procedura koja traje, a nije uvijek sve ni propisano – kaže Poturković. Veliki rizici Ona pojašnjava da zakoni ne mogu propisati sve što život donosi i da neke procedure u zakonima nisu dovoljno precizno pojašnjenje. – Praksa nameće svašta i mi smo obavezni da zaštitimo dijete. A opet – zakon i procedure vas ograničavaju. Zakon, recimo, kaže da možete dijete izuzeti iz porodice na period do 60 dana, a pri tom vas obavezuje da o tome donesete rješenje koje vi ne možete donijeti u jedan sat noću ili tokom vikenda i praznika…. Mi nemamo detaljno razrađene procedure kao što ima policija što možda i nije loše. Ne možete sve ni normirati. Zakon ostavlja prostor da djelujete na osnovu vlastite procjene, ali je odgovornost uvijek na centrima za socijalni i rizik je uvijek veliki – priča Poturković. Sve (samo) po zakonu I Amela Bašić Tomić, koordinatorica Sigurne kuće u Banjaluci, kaže da nema nikakvih smjernica ili uputa za brigu o djeci koja su usljed femicida ostala bez roditelja. – Mi čak i ne pratimo tu djecu, sve je svedeno na brigu koja proizilazi iz Porodičnog zakona i Zakon o socijalnoj zaštiti. Nemam ni bilo kakva vlastita saznanja o nekim pojedinačnim slučajevima, ali sam od kolegica iz Srbije i drugih država u okruženju čula da se događa da roditelji počinitelja femicida dobije skrbništo nad djecom i mislim da je to neprihvatljivo. Zbog toga treba donijeti smjernice ili procedure jer vidimo da je slučajeva femicida sve više, kaže Bašić Tomić. Bašić Tomić: Treba donijeti smjernice Posebne preporuke za brigu o djeci koja usljed femicida ostanu bez majke ili oba roditelja nema ni UNICEF. – Mi uvijek stavljamo fokus na činjenicu da su nasilje nad ženama i femicid najdirektnije povezani i s nasiljem nad djecom. I zato i ističemo potrebu za osnaživanjem mehanizama zaštite djece kroz one oblike koje inače uključujemo kroz rad na dječijoj zaštiti, posebno u slučajevima posebne brige zasnovane na porodičnim odnosima. To najčešće znači podrška srodničkim hraniteljskim porodicama, podrška kroz usluge brige o mentalnom zdravlju i slično. Možda bi bilo dobro da se podrži razvoj nekog hitnog ili protokola za hitne situacije. Ali uglavnom se postupa prema procedurama koje su u skladu sa Porodičnim zakonom i pratećim protokolima, odnosno podzakonskim aktima, kažu u UNICEF-u. U najboljem interesu djeteta U instituciji ombudsmena za ljudska prava u BiH ombudsmenka Jasminka Džumhur naglašava da svaka odluka i proces moraju biti u najboljem interesu djeteta. Džumhur: Dijete ne smije biti diskriminirano (Foto: AA) – Prava djece su definisana Konvencijom o pravima djeteta koja je postavila prinicipe. Prvi je najbolji interes djeteta o čemu vodi računa nadležni organ i ne posmatra dijete izolirano, nego u kontekstu ostalih principa. Drugi je da treba uvažiti mišljenje djeteta ako je u uzrastu u kom to može izraziti. Dakle , dijete ne smije biti diskriminirano, ali opet nadležni organ vrši procjenu. Komitet za prava djece je dao i tumačenje najboljeg interesa djeteta što je pomoćna
Između manipulacije i straha: Napuštanje nasilne veze je složena i hrabra odluka
“Meni niko nije smio da pomogne, dok nisam otišla u sigurnu kuću. Tu je već bilo drugačije”, kaže naša sagovornica koja je u nasilnom braku povela skoro tri decenije. Ona je samo jedna od nekoliko stotina žena koje godišnje potraže sklonište i pomoć u nekoj od sigurnih kuća u Bosni i Hercegovini, tražeći priliku za novi život nakon brakova u kojima su ostajale zbog djece, finansijske ovisnosti te pritiska porodice i društva. “Sigurna kuća mi je puno pomogla i dan danas mi pomaže. Kada sam bila tamo pazili su me, ohrabrili su me. Njih da nije bilo ne bih uspjela sve ovo”, dodaje za Tačno.net uz uvjet anonimnosti. Ona je prije četiri godine odlučila da napusti nasilnika i prijavila se u sigurnu kuću, nakon čega joj se život promijenio nabolje. Iako joj to nije bio prvi odlazak u instituciju orijentisanu ka pružanju pomoći ženama žrtvama porodičnog nasilja, to je bio prvi put da se po izlasku nije vratila nasilniku, već je odlučila da život nastavi samostalno. “On mi nije dao da radim. Kad sam bila u sigurnoj kući i kad sam izašla, one su mi čak i čuvale dijete, ja sam završila kurs za njegovateljicu i radim u toj struci. Čim vi imate finansijsku nezavisnost drugačije je sve”, ističe naša sagovornica kroz razgovor. Trend osamostaljenja žena u porastu U Bosni i Hercegovini djeluje osam sigurnih kuća koje se na godišnjem nivou susreću sa stotinama korisnica. Pet se nalazi u Federaciji Bosne i Hercegovine, dok su ostale tri u Republici Srpskoj. Mubera Hodžić-Lemeš, menadžerica Sigurne kuće Fondacija lokalne demokratije u Sarajevu koja djeluje od 2000. godine, ističe kako su u 24 godine rada imali 2.390 korisnica od čega je bilo 862 žena, 1125 djece i 403 djevojke te naglašava da je godinama primjetan pozitivan trend smanjenja povratka žrtva u porodicu s počiniteljima nasilja. “Mi kad smo tek otvorili Sigurnu kuću, u prvim godinama, čak 95 posto se vraćalo počiniteljima nasilja zato što su bile ekonomski ovisne, jer ih sistem nije podržavao i nisu imale druge mogućnosti. Mi godinama pratimo trend smanjenja toga odnosno osamostaljenja žena. Prošle godine, jako veliki broj, 66 posto žena se osamostalilo i nakon izlaska iz sigurne kuće nije se vratilo počiniteljima nasilja. Trend je smanjenja povratka počiniteljima nasilja zahvaljući brojnim programima i mjerama koje se poduzimaju”, pojašnjava Hodžić-Lemeš. Mubera Hodžić-Lemeš, foto: Interview.ba No, sigurne kuće nisu samo sklonište za žene koje su pobjegle od nasilnika i odlučile da potraže pomoć. U sigurnim kućama uz psihološku i pravnu pomoć, ženama je omogućeno da prođu kroz različite edukacije i kurseve kako bi nakon izlaska mogle da budu samostalne i finansijski neovisne. Hodžić-Lemeš ističe kako imaju program s resornim ministarstvom gdje je omogućeno plaćanje troškova kirije i režijskih troškova u trajanju, ove godine, osam mjeseci. “Protekle dvije godine je bilo po šest mjeseci. Ovo je ključni program koji se provodi. Na taj način njima se pruža podrška pri osamostaljenju u prvim mjesecima koja je ključna dok ona ne završi razvod braka, ne ostvari alimentaciju, socijalna davanja kroz neke subvencije, itd.”, pojašnjava. Osnaživanje žena koje su žrtve nasilja u porodici sredstvima za sticanje nezavisnosti, kao što je omogućavanje pristupa kursevima, obukama za posao u sigurnim kućama može biti ključni faktor i pomoći im da se oslobode zlostavljača, ističe i psihologinja Vildana Zrnanović-Hasanović. “Razvojem vještina i pomažući im da osiguraju stabilan posao, žene žrtve nasilja mogu steći finansijsku autonomiju i smanjiti broj prepreka koje ih ograničavaju da napuste zlostavljača. Ovi kursevi mogu povećati njihovo samopoštovanje, pružiti osjećaj postignuća i ponuditi praktične alate za izgradnju novog života izvan nasilne veze. Osim toga, sticanje nezavisnosti kroz obrazovanje i radne vještine može povećati njihovo samopoštovanje i samopouzdanje, čineći ih manje zavisnim od zlostavljača za finansijsku podršku”, pojašnjava ona. Vildana Zrnanović-Hasanović, ustupljena fotografija Značaj podrške porodice po izlasku iz sigurne kuće Naša druga sagovornica, također bivša korisnica sigurne kuće, naglašava da svaka žena, ako ima potrebu, treba da se prijavi u sigurnu kuću. Ona je također kratko vremena bila u sigurnoj kući sa svojim djetetom nakon što je prijavila supruga za nasilje. Nakon izlaska iz sigurne kuće nije željela da se vrati u nasilno okruženje najviše zbog svog djeteta, pa je odlučila pronaći svoj stan, a potom je krenula tražiti posao. “Ja sam se spremila sama i od svake trgovine i poslovnog prostora i pitala za posao. Tako da sam se zaposlila i radim”, rekla je za Tačno.net, također uz uvjet anonimnosti. Naglašava da je procesu osamostaljenja, koji se prema riječima naših sagovornica čini “najstrašnijim u momentu kad trebate napustiti sigurnu kuću”, imala pomoć svoje porodice, ali i od suprugove. “Imala sam podršku, osjećate se sigurnije, ima vam ko pomoći i znate da niste sami”, kaže ona. Psihologinja Zrnanović-Hasanović ističe kako je podrška porodice izuzetno važna za oporavak žrtve i njenu dobrobit. “Benefiti koje takav vid podrške daje jesu emocionalna podrška, osjećaj sigurnosti i osjećaj pripadnosti što može biti ključno u procesu oporavka i stabilizacije,” Zrnanović-Hasanović kaže za Tačno.net. “Međutim, dinamika svake porodice i svaka situacija je jedinstvena, pa je važno osigurati da podrška bude pozitivna i da nije štetna za dobrobit pojedinca”, dodaje. Menadžerica Sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije, Hodžić-Lemeš, govoreći o podršci ženama nakon sigurne kuće, naglašava kako u ovoj sigurnoj kući žene mogu nastaviti psihoterapijski tretman u Centru za žene ove fondacije. “Također nas pozivaju na SOS telefon gdje se radi određena vrsta podrške odnosno informiranja jer, posebno kad tek počnu s samostalnim životom, potrebna im je podrška, dosta informacija, jer im je to prvi put da vode samostalan život. I one koje nemaju podršku porodice zaista im je važno da imaju podršku institucija”, poručuje Hodžić-Lemeš. Napuštanje nasilne veze složena je i hrabra odluka koja često uključuje mnoge faktore, uključujući strah, finansijsku ovisnost, psihološku manipulaciju i nedostatak podrške, pojašnjava psihologinja Zrnanović-Hasanović. “Stigmatiziranje žrtava može dodatno produžiti cikluse zlostavljanja i spriječiti žrtve da potraže pomoć i podršku kada im je najpotrebnija”, dodaje ona. Stoga naše sagovornice naglašavaju da svako treba da se obrati institucijama, pogotovo sigurnim kućama. “To bih ja svakome preporučila. Tu su žene, tu te niko ne osuđuje, sve što te boli možeš