Zaštita žrtava porodičnog nasilja – Nesigurno finansiranje sigurnih kuća
Sigurne kuće svakako su spasile mnoge živote, ali bez pomoći zvaničnih institucija ove sigurne luke za žrtve ostaju uskraćene za mogućnost da pomognu mnogo većem broju žrtava od onoga kojem sada pomažu. Problemi su uglavnom finansijski, jer oni koji su po zakonu obavezni da finansiraju smještaj žrtava često zaobilaze svoje obaveze. Piše: Miljan Kovač Nakon godina porodičnog nasilja Zora J. je prije 11 godina utočište našla u banjalučkoj Sigurnoj kući. Nakon tri mjeseca koje je provela pod zaštitom ove organizacije, odlučila je da i sama pomogne u zaštiti žena žrtava porodičnog nasilja. Danas je aktivistkinja za ženska prava uključena u edukativne radionice koje se bave ovom problematikom. Ona i njene koleginice koje su prošle edukaciju samopomoći sada pomažu drugima. Cilj im je kaže, da pokaže drugim ženama – žrtvama da i poslije nasilja mogu da “stanu na svoje noge”, da jednostavno uzmu svoj život u svoje ruke. Nemaju nažalost sve žrtve porodičnog nasilja šansu kakvu je Zora imala, kao što nemaju ni priliku da prođu kroz edukaciju samopomoći, niti da zatraže pomoć prije nego bude prekasno. Prepune su crne hronike vijesti o ubijenim i prebijenim ženama, najčešće žrtvama svojih partnera, s kojima su željele mirno živjeti umjesto svakodnevno strahovati za život. Zločini se redaju, monstruozniji od monstruoznijeg, žrtve najčešće ili uskraćene za pomoć, bez smjelosti da je zatraže ili jednostavno bez dovoljno upućenosti u patrijarhalnoj sredini od koga pomoć da traže. Sigurne kuće svakako su spasile mnoge živote, ali bez pomoći zvaničnih institucija ove sigurne luke za žrtve ostaju uskraćene za mogućnost da pomognu mnogo većem broju žrtava od onoga kojem sada pomažu. Problemi su uglavnom finansijski, jer oni koji su po zakonu obavezni da finansiraju smještaj žrtava često zaobilaze svoje obaveze. Kad sistem zakaže A šta se desi kada i pored svog truda Sigurne kuće drugi zakažu, svjedoči tragični slučaj dvadesetogodišnje djevojke iz Šamca. Ona je 2017. godine stradala zbog nasilnog oca, ali i nebrige institucija. I pored dobre volje aktivistkinja Sigurne kuće u Modriči, pomoći nije bilo. Centar za socijalni rad je nakon samo devet dana procijenio da im pomoć više nije potrebna. I pored upozorenja iz Sigurne kuće gdje je bila smještena zajedno sa majkom i sestrom – Centar je bio neumoljiv. Morale su se vratiti nasilniku. Djevojka je svoje muke prekratila skokom u Savu, odakle su ribari izvadili njeno beživotno tijelo. “Imamo dobru saradnju sa Centrom za socijalni rad, ali nažalost u tom slučaju ipak nije bilo razumijevanja”, kaže Gordana Vidović iz modričke Sigurne kuće. U Republici Srpskoj postoje tri sigurne kuće. Pored ove u Modriči, i u Banjaluci i u Bijeljini suočavaju se sa istim problemom – finansijskim. Važeći Zakon o zaštiti od nasilja u porodici propisuje da 70% troškova zbrinjavanja u sigurne kuće snosi entitetska vlada, a 30% lokalne zajednice iz kojih žrtve dolaze. Da bi ostvarili pravo na sredstva moraju imati rješenje Centra za socijalni rad iz opštine stanovanja žrtve nasilja. Tu nastaje problem, jer postoje situacije da centri u nekim opštinama ili ne izdaju Rješenje ili izdaju na prekratak period, kako bi na taj način sačuvali sredstva iz opštinskih/gradskih budžeta predviđena za smještaj žrtava u sigurnim kućama. Dodatni problem se javlja kada je sigurna kuća u situaciji da prima žrtve iz lokalnih zajednica koje faktički “ne pokriva”, pa i žrtve iz drugog entiteta ili Distrikta Brčko, što je gotovo nemoguće naplatiti. Snalaze se kako znaju U ovakvim situacijama u Sigurnim kućama, pokazujući prije svega visok nivo humanosti i solidarnosti sa žrtvama, snalaze se na razne načine da namire ona sredstva koja im nisu uplaćena, ili se jednostavno, što je postalo uobičajeno sa uplatama kasni. “Da bismo obezbijedili da centri za socijalni rad ne zakidaju te žene mi dogovaramo s njima da oni plate pola cijene od te koja je propisana. To je minorno zaista, samo da bi udovoljili žrtvama, ali i da bi kod njih potakli veći senzibilitet da ih smjeste u sigurnu kuću”, kaže Gordana Vidović. Gordana Vidović, foto: Impuls Situacija po ovom pitanju ipak razlikuje se od opštine do opštine, mada se kako su nam rekle aktivistkinje stanje djelimično popravlja. Tome prije svega doprinosi činjenica da i pored svih problema, javnost vremenom počinje da shvata značaj ovih utočišta za žrtve porodičnog nasilja, pa im iz tog razloga vlast počinje davati veći značaj i ozbiljnije pristupati svojim obavezama prema sigurnim kućama. Pozitivan primjer, prema riječima Radmile Žigić iz Sigurne kuće u Bijeljini, može se zapaziti u odnosima lokalne vlasti u tom gradu. Sigurna kuća koju ona predvodi prima žrtve iz 12 opština i gradova, uključujući i Brčko distrikt. Međutim nemaju, kaže, dovoljno kapaciteta i vremena da razvijaju saradnju sa svim lokalnim upravama. Radmila Žigić “Što se tiče Grada Bijeljina, posljednje 4 godine vrata su nam zaista otvorena i postoji izražena spremnost da nam pomognu i u rekonstrukciji objekta Sigurne kuće kao i naporima da žrtve nasilja dobiju veću pomoć u zajednici. Ranijih godina takođe smo imali saradnju jer Grad je podržao otvaranje Sigurne kuće ali davali su manji značaj našem radu. Za vlast nije tada bilo značajno što imaju Sigurnu kuću, prvih godina bilo je dosta negativnih reakcija, uglavnom iz Centra za socijalni rad, ali to se stabilizovalo i prošlo je. Dobru saradnju imamo sa opštinom Lopare, opštinom Ugljevik, upravom grada Zvornika jer je bilo dosta žrtava iz ovih zajednica, ali i u drugim lokalnim zajednicama zaista nikada nismo naišle na zatvorena vrata”, kaže Radmila Žigić. Poražavajuće je da se odnos lokalnih zajednica prema sigurnim kućama primjetno popravio tek nakon prošlogodišnjeg zločina u Gradačcu. Gorica Ivić, iz banjalučke Sigurne kuće kaže da su prvi put imali do te mjere ispunjene kapacitete da su šest zahtjeva za zbrinjavanje morali preusmjeravati u druge Sigurne kuće. “Možemo govoriti o tome da Centri za socijalni rad imaju veću svijest, odnosno prepoznaju bolje rizik i traže zbrinjavanje. Što se tiče lokalnih zajednica mi pokrivamo ovu banjalučku i prijedorsku regiju i drugačiji su pristupi. Grad Banjaluka redovno planira sredstva na osnovu prethodne godine za tu tekuću godinu i tu nemamo problema. Recimo za Prnjavor takođe značajno izdvajaju sredstva za rad sigurne kuće jer su prepoznali da je to vrlo važan
Tiho umiranje neovisnih medija u BiH
Kakav je položaj neovisnih medija i novinara u BiH? Prema relevantnim sugovornicima Dnevnog lista vrlo loš, pa i tragičan. Uz stalnu borbu za financijski opstanak, nelojalnu konkurenciju s medijima lojalnim aktualnim vlastima, brojnim pritiscima, SLAPP tužbe, prijetnjama medijima, novinarima, pa čak i njihovim obiteljima, nemogućnost konkuriranja za javna sredstva, ali i, donekle, nerazumijevanja međunarodne zajednice koja često i godinama podržava iste medije – samo su neke od čavala u lijesu neovisne novinarske riječi u BiH. BiH: Sve se radi protiv neovisnih medija -Pratim medije i okruženje za njihov rad punih 40 godina – prije rata, tokom i ovih 29 godina poslijeratnog, tranzicijskog perioda. Mislim da potpuno kompetentno i odgovorno mogu kazati da nikada nije bilo gore i nepovoljnije okruženje za rad medija i novinara u BiH, za Dnevni list je kazala Borka Rudić, glavna tajnica Udruženja/Udruge BH novinari. Podsjetimo da su BH novinari multietnička asocijacija za zaštitu prava novinara, unaprijeđenje profesionalnih standarda i odgovornosti, te poticaj razvoju demokratskog okruženja za rad medija u BiH i svijetu, koje, između ostaloga, osigurava i besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim kućama u slučaju fizičkog, političkog, ekonomskog i drugih pritisaka, kao i slučajeva kršenja prava novinara i slobode izražavanja. Rudić je iznijela i nekoliko činjenica kojim je potkrijepila svoje tvrdnje. Ona se poziva na izvješće Reportera bez granica za 2024. prema kojoj je BiH nazadovala za 17 mjesta na Indexu medijskih sloboda u svijetu. -To su podaci za ono što se događalo 2023., a sve što je urađeno je bilo protivno jačanju medija, medijskih sloboda i sigurnosti novinara, ističe glavna tajnica BH novinara. Ona se potom osvrće i na negativna kretanja u cijeloj BiH kada su u pitanju zaštita slobode govora, novinara i neovisnih medija. -U RS-u su pokrenute sustavne izmjene zakonskog okvira protivne EU standardima: kriminalizirana je kleveta, usvojen je nacrt Zakona o transparentnosti nevladnih organizacija i udruga, takozvani “zakon o stranima agentima”, u tijeku je izrada zakona o medijima. U ostatku države, usvojen je (ne)europski Zakon o slobodi pristupa informacjama, u Kantonu Sarajevu i HNŽ-u ministarstva unutarnjih poslova pokušavaju internet proglasiti javnim prostorom i dati policiji ovlasti u kontroli medijskih sadržaja i objava na društvenim mrežama, navodi. Kao rezultat toga, Rudić ističe kako već sada postoji oko 100 kritičnih prijava za klevetu u RS-u, ali i kako je u cijeloj državi aktuelno desetine SLAPP-s tužbi i građanskih postupaka za klevetu, a registrirano je i 47 slučajeva nasilja nad novinarima u posljednjih 6 mjeseci itd. -I sve se ovo dogodilo u periodu kada je BiH kao država dobila kandidatski status i otvorila pregovore o pridruživanju EU. Dakle, svjedočimo sustavnom uništavanju medijskih sloboda i prostora za rad svih medija, posebno istraživačkih, jer su upravo istraživački mediji, koji kritički izvjšćuju i pišu o društvenim anomalijama, najviše na meti, zaključuje Rudić. Neovisni mediji nestaju s medijske scene O tome je li ‘život’ neovisnih medija i novinara pod stalnim pritiskom, posebice kada se proračunski novac, izdašno dijeli medijima koji su podobni aktualnoj vlasti te jesu li oni koji žele biti neovisni osuđeni na siromaštvo, glavna tajnica BH novinara upozorava: “Ne samo da je to život pod pritiskom, već svjedočimo o tihom ‘umiranju’ medija – ili bukvalno nestaju s medijske scene ili se predaju u ruke vlasti”. Ona kao ključni problem navodi to što BiH nema Fond za podršku medijima i medijskom pluralizmu, kao ni transparetne procedure za financiranje medija javnim novcem -Nemamo ni zakon o oglašavanju kao sve normalne, uređene države, što omogućava javnim institucijama, tijelima i javnim poduzećima da budu najveći oglašivači na našem medijskom tržištu. Period pravne neregulacije financiranja medija javnim novcem je, zapravo, idealan za političare i kupovinu medijske podrške, ocjenjuje ona. Pri tom podsjeća kako je BIH pred lokalnim izborima te kako je uvjerena da će se milijuni maraka ponovno “investirati u medije koji će objavljivati hvalospjeve o onima koji im daju novac”. -Jednostvno, mediji će raditi u interesu politka, a ne javnosti i svih građana. Takva postupanja javnih dužnosnika i organa vlasti su toliko puta javno propitivana i to baš pred izbore ili nakon njih, ali sankcija za to nema, kao što nema ni ozbiljne analize koliko je to, primjerice, u skladu sa Izbornim zakonom, smatra Rudić. Podrška medijima ili zadovoljavanje forme? Ali, ona se osvrće i na pomoć međunarodnih donatora za koje ističe kako nedovoljno pomažu neovisnim medijima, ali i kako ne postoji kvalitetan, sustavan i transparentan vide podrške neovisnim medijima od strane međunarodnih donatora, niti bilo kakve koordinacije među njima te kako podrška, ukoliko je ima, često nije prilagođena realnom politčkom i društvenom kontekstu u BiH. -Ne znam bi li plakala ili se smijala kada pročitam u javnim natječajima međunarodnih donatora ‘tražimo inovativan prstup’, a mali neovisni medij ne može platiti struju, telefon ili dobru produkciju istraživačke priče… Nedavno sam pročitala kako neka međunarodna organizacija daje 1.000 eura za prekograničnu istraživačku priču, što je uvrjeda za svakog ozbiljnog novinara i medij koji želi kvalitetno istražiti neku od tema, otići na teren, razgovarati sa različitim izvorima… Jednostavno, podrška neovisnim medijima, koji radi opstanka moraju aplicirati na sve tendere, pretvorila se u zadovljavanje forme i ispunjavanje “outputs” bez ikakvih pretenzija na promjene u društvu ili sustavnu pomoć opstanku neovisnih medija, tih malih loklanih medija koji zaista rade u interesu javnosti i građana. Jer, promjene u ovom društvu se ne prave za 6 mjeseci ili godinu-dvije, koliko traje projekt, već višegodišnjom, sustavnom podrškom medijima koja će jačati kvalitet novinarstva, a ne stvarati bogate vlasnike medija i siromašne novinare, zaključuje Rudić u svojoj kritici pristupa međunarodnih donatora prema neovisnim medijima i novinarima u BiH. Na koncu, ona nema odgovor na pitanje kako učinkovitije zaštititi i podržati neovisne medije i neovisno novinarstvo, ali navodi usku povezanost bh donositelja odluka i potrebne zakone koji se trebaju donijeti kako bi BiH pratila europske standarde. -Previše dugo BH novinari i ja osobno inzistiramo na uređenju podrške medijima i ulaganja novca u jačanje kveliteta novinarstva. Adekvatne odgovore na zahtjeve BH novinara nisu dali ni lokalne vlasti, niti međunarodni donator kroz pritisak na lokalne donositelje odluka. Bez donošenja Zakona o transparentnosti medijskog vlasništva i medijskog pluralizma, Zakona o oglašavanju
NOVINARSKA NAGRADA: Najbolje istraživačke priče napisali su Beširević, Gercama, Bajrović i Dučić!
U prostorijama “Europe House” u Sarajevu, u organizaciji Centra za razvoj medija i analize (CRM@), održana je ceremonija dodjele novinarske nagrade za najbolje istraživanje o korupciji i obilježen je 15. rođendan online magazina Žurnal. Na ovogodišnji konkurs pristiglo je ukupno 59 novinarskih radova koji su objavljeni u periodu od 1. maja 2023. godine do 30. aprila 2024. godine u nekom od bosanskohercegovačkih medija. Članovi žirija, novinari online magazina Žurnal, izabrali su najbolje istraživačke medijske sadržaje o korupciji: – istraživanje autorica Alene Beširević i Ingrid Gercama, objavljeno na portalu naratorium.ba, pod naslovom “Prevare iz mračne šume: Umjesto mina, “uklonili” 10.000 kubnih metara drveta“ – istraživanje autorice Sadete Bajrović, objavljeno na portalu valterportal.ba, pod naslovom „DOSSIER VALTERA: Životi djece u rukama neodgovornih institucija“ – istraživanje autora Amila Dučića, objavljeno na portalu fokus.ba, pod naslovom „Afera s digitalizacijom u BiH: U žalbama se spominje falsifikovana dokumentacija!“ Prisutnima se obratio Eldin Karić, izvršni direktor Centra za razvoj medija i analize, ističući kako je ponosan na sve kolege koji se bave istraživačkim novinarstvom u BiH: „Prije 15 godina nekako smo i zamišljali da će Žurnal izgledati ovako kako izgleda danas. Proteklih 15 godina smo mi, kao Žurnal, iskoristili da se borimo protiv svih devijacija u društvu. Osim toga, razvijena je mreža medija koji se bave istraživačkim novinarstvom u BiH, koji su dio Umbrelle, mreže istraživačkih medija u BiH. To nam pokazuje da medijska scena u BiH ide u pravom smjeru. Jedan segment priče koja se tiče razvoja istraživačkog novinarstva je i sada već tradicionalna dodjela novinarskih nagrada za istraživačko novinarstvo u BiH. Ono što mogu da kažem za ovogodišnju, jeste da je veliki broj sadržaja stigao i da je njihov kvalitet svake godine sve bolji i bolji, te mislim da je ove godine kvalitet bio na jako visokom nivou. Bilo je vrlo teško izabrati najbolje. Ovim putem bih želio skrenuti pažnju kako su audio forme sve popularnije, ljudi se ponovno vraćaju audio formama i mislim da bi se trebalo razmisliti o tome da je to prostor na kojem će se razvijati istraživačko novinarstvo.“ Eldin Karić (Foto: Adi Kebo/zurnal.info) Jedna od dobitnica nagrade Alena Beširević istakla je zadovoljstvo što je dobila nagradu: „Zadovoljstvo mi je što dobivam ovu nagradu. Ova priča je nastala u sklopu jednog projekta, u saradnji sa još četiri novinara i novinarke iz Nizozemske i Francuske. Govori o kreativnoj shemi prema kojoj je iz zavidovićke šume izvučeno drvo u vrijednosti od 800.000 maraka, koje je plaćeno nešto više od 70.000. Za to nikad niko nije odgovarao. Ovim putem zahvaljujem se i u ime Ingrid.“ Novinarka Sadeta Bajrović također se zahvalila na nagradi, naglasivši da je tema na kojoj je radila donekle poznata javnosti, jer su mediji prošle godine objavili žalbe roditelja na neispravne glukometre koje je nabavio Zavod zdravstvenog osiguranja Federacije i podijelio djeci do 18 godina: „Ja sam obuhvatila period od 2011. godine i pregledala kako su se ranije nabavljali glukometri. Podaci do kojih sam došla su da se i ranije nabavljalo po principu najjeftinije ponude, bez obzira na kvalitet ovih osjetljivih medicinskih sredstava koje koriste djeca. Priča je objavljena početkom maja prošle godine, a negdje već 23. maja, nakon održanog sastanka, premijer Federacije Nermin Nikšić je na svoj zvaničnom facebook profilu napisao da djeca ne smiju biti taoci birokratije i da će problem biti riješen uskoro. Više od godinu dana poslije, ja bih voljela ovim putem da pitam premijera šta znači to uskoro i šta su radili do sada, jer djeci se i dalje dijele isti glukometri i trakice.“ Amil Dučić, Eldin Karić, Sadeta Bajrović i Alena Beširević (Foto: Adi Kebo/zurnal.info) Drugu godinu zaredom nagrađen je novinar Fokusa Amil Dučić: „Hvala puno na nagradi. Što se tiče ove teme, ona govori o tome da u ovoj državi zaista gotovo da i ne postoji pravna sigurnost. Strašno je šta se desilo u ovom slučaju. Imamo unaprijed zacrtani tender, visok 25 miliona, dobile su firme koje su poprilično kontroverzne, Sirius i OIV, državna firma iz Hrvatske. Nije satisfakcija, ali jedna informacija nad kojom bi se ministar prometa i komunikacija BiH trebao zamisliti jeste da je jedna od firmi dospjela na američku crnu listu.“ Već 12. godinu Centar za razvoj medija i analize organizirao je ovaj događaj kako bi nagradio najbolja novinarska istraživanja nastala u protekloj godini i promovirala istraživačko novinarstvo u Bosni i Hercegovini. Novinarska nagrada ima za cilj promovirati izvanredna postignuća istraživačkih novinara kao i poboljšati vidljivost kvalitetnog novinarstva. Program Istraživačkog Novinarstva je petogodišnja aktivnost koji je, kao i današnja ceremonija dodjele novinarske nagrade za najbolje istraživanje o korupciji, omogućen uz podršku američkog naroda putem Američke organizacije za međunarodni razvoj – USAID. Cilj Programa israživačkog novinarstva jeste osigurati građanima Bosne i Hercegovine pristup nepristrasnim informacijama, te povećati kvantitet i kvalitet medijskih sadržaja o korupciji. Za samo četiri godine kroz projekat je razvijena mreža 17 nezavisnih istraživačkih medija, kroz koje djeluje više od 45 istraživačkih novinara i urednika iz Bosne i Hercegovine. ŽURNALOV 15. ROĐENDAN Centar za razvoj medija i analize je bosanskohercegovačka nevladina organizacija osnovana u Sarajevu 2009. godine. Njen prvi projekt bio je Online magazin Žurnal, prvi online magazin u BiH posvećen borbi protiv korupcije. Upravo ove godine Žurnal slavi svoj 15. rođendan! Prije dodjele Novinarske nagrade, dodjelom zahvalnica i prikazivanjem filma “15 godina u 15 minuta”, obilježena je ova godišnjica, a prisutnima se obratio glavni i odgovorni urednik online magazina Žurnal Selvedin Avdić: Selvedin Avdić (Foto: Adi Kebo/zurnal.info) “Kada smo prije petnaest godina pokrenuli Žurnal, imali smo iskustva samo iz novina i časopisa, ništa nismo znali o online medijima. Od tog prvog dana, u bivšoj igraonici u ulici Nova, gdje smo smjestili dvočlanu redakciju, počeli smo učiti i nismo prestali do danas. Bilo je teških lekcija, nekih loših kadrovskih rješenja pa i grešaka – bolje da ih sami priznamo nego da nam ih drugi pominju. Ali, nismo odustajali, oporavljali smo se, jačali, širili redakciju i mrežu saradnika, smišljali nove pristupe čitaocima, radili spotove, stripove, štampane biltene, knjige, priručnike, komponovali muziku, snimali filmove, dokumentarne serijale, mijenjali dizajn… Smatrali smo da samo neprestanim radom, transformacijom i prilagođavanjem, možemo preživjeti. Ipak, niti jednog momenta nismo gubili iz vida ono što
ZAKON JE JEDNO, ŽIVOT JE DRUGO Kako žive djeca koja su indirektne žrtve femicida?
Iza većeg broja ubijenih žena su ostala maloljetna djeca, ali o njima nema posebnih podataka. Oni imaju isti status kao i druga djeca koja su sticajem raznih okolnosti ostala bez roditelja i o njima brinu centri za socijalni rad koji bi trebali donositi odluke u najboljem interesu djeteta Piše: Rubina ČENGIĆ Jednoipogodišnja L. H., kćerka N. H. koju je 11. augusta 2023. godine, prenoseći sve direktno na Instagramu, ubio bivši muž koji je nakon toga ubio sebe, danas živi s maminom tetkom. – Mnogo nam znači pomoć psihologinje iz našeg doma zdravlja koja nam se javlja u svako doba dana, ako nam nešto zatreba. Treba nam ta pomoć i mislim da će mi trebati cijelog života. Centar za socijalni rad je nakon svega što se desilo prema nama vrlo korektan, sve što nam treba od njih dobijemo odmah, a djevojčica ima penziju koja joj pripada nakon majčine smrti. Ali mislim da bi svi trebali mnogo više raditi s ljudima prije nego se desi najgore, – priča starateljica. Nema zvanične evidencije Ova djevojčica nije jedino maloljetno dijete u BiH koje je nakon femicida ostalo bez majke ili oba roditelja. Prema dostupnim podacima i bazi podataka koju je kreirala fondacija CURE, a objavio portal interview.ba – od potpisivanja Istanbulske konvencije u BiH je ubijeno više od 70 žena. Podaci nisu pouzdani jer ne postoje zvanične evidencije. Iza većeg broja ubijenih žena su ostala maloljetna djeca, ali o njima nema posebnih podataka. Oni imaju isti status kao i druga djeca koja su sticajem raznih okolnosti ostala bez roditelja i o njima brinu centri za socijalni rad koji bi trebali donositi odluke u najboljem interesu djeteta. Identične procedure Inače – pravnici upozoravaju da bi različita briga o djeci koja su na različite načine ostala bez roditelja značilo diskriminaciju jer nisu samo djeca koja su indirektne žrtve femicida žrtve nasilja svojih roditelja. – Procedure su identične za svu djecu o kojoj brinu centri za socijalni rad. Ne postoji zakonska obaveza da se vodi posebna evidencija. Kada dijete ostane bez roditelja mora dobiti staratelja. I najčešće je to starateljstvo nekog od srodnika, ako je moguće, jer je najbolji interes djece je da je to neko ko im je blizak, s kim su povezani, s kim imaju povjerenje ili emotivni odnos. Ako takva osoba ne postoji idemo na hraniteljstvo u porodicu koja nije u srodničkoj vezi. I treća ili posljednja opcija je zbrinjavanje u institucijama, pojašnjava Mirsada Poturković iz Centra za socijalni rad kantona Sarajevo. Nije uvijek sve propisano Kaže da se događa da počinitelj ubistva (ako je živ), pokušava da stupi u kontakt s djecom i u slučajevima kada je sud u presudi to zabranio. Poturković: Zakoni ne mogu propisati sve što život donosi – Dešava se da počinitelj ubistva pokušava stupiti u kontakt mimo ograničenja ili zabrane koje je sud izrekao ili da osobe bliske djetetu svjesno ili nesvjesno dozvoljavaju nešto to ne bi smjele da urade, nešto što nije u interesu djeteta. Centar za socijalni provjerava prijavu, upozori osobi koja krši ograničenje, usmeno, pa pismeno. Ako se kršenje nastavlja, a ukoliko upozorenja ne pomažu, centar za socijalni rad se obraća sudu koji je donio odluke o kontaktima i traži da se ili odluka promijeni ili kontakti spriječe ako nisu u interesu djeteta, ako ih uznemiravaju. Ali to je procedura koja traje, a nije uvijek sve ni propisano – kaže Poturković. Veliki rizici Ona pojašnjava da zakoni ne mogu propisati sve što život donosi i da neke procedure u zakonima nisu dovoljno precizno pojašnjenje. – Praksa nameće svašta i mi smo obavezni da zaštitimo dijete. A opet – zakon i procedure vas ograničavaju. Zakon, recimo, kaže da možete dijete izuzeti iz porodice na period do 60 dana, a pri tom vas obavezuje da o tome donesete rješenje koje vi ne možete donijeti u jedan sat noću ili tokom vikenda i praznika…. Mi nemamo detaljno razrađene procedure kao što ima policija što možda i nije loše. Ne možete sve ni normirati. Zakon ostavlja prostor da djelujete na osnovu vlastite procjene, ali je odgovornost uvijek na centrima za socijalni i rizik je uvijek veliki – priča Poturković. Sve (samo) po zakonu I Amela Bašić Tomić, koordinatorica Sigurne kuće u Banjaluci, kaže da nema nikakvih smjernica ili uputa za brigu o djeci koja su usljed femicida ostala bez roditelja. – Mi čak i ne pratimo tu djecu, sve je svedeno na brigu koja proizilazi iz Porodičnog zakona i Zakon o socijalnoj zaštiti. Nemam ni bilo kakva vlastita saznanja o nekim pojedinačnim slučajevima, ali sam od kolegica iz Srbije i drugih država u okruženju čula da se događa da roditelji počinitelja femicida dobije skrbništo nad djecom i mislim da je to neprihvatljivo. Zbog toga treba donijeti smjernice ili procedure jer vidimo da je slučajeva femicida sve više, kaže Bašić Tomić. Bašić Tomić: Treba donijeti smjernice Posebne preporuke za brigu o djeci koja usljed femicida ostanu bez majke ili oba roditelja nema ni UNICEF. – Mi uvijek stavljamo fokus na činjenicu da su nasilje nad ženama i femicid najdirektnije povezani i s nasiljem nad djecom. I zato i ističemo potrebu za osnaživanjem mehanizama zaštite djece kroz one oblike koje inače uključujemo kroz rad na dječijoj zaštiti, posebno u slučajevima posebne brige zasnovane na porodičnim odnosima. To najčešće znači podrška srodničkim hraniteljskim porodicama, podrška kroz usluge brige o mentalnom zdravlju i slično. Možda bi bilo dobro da se podrži razvoj nekog hitnog ili protokola za hitne situacije. Ali uglavnom se postupa prema procedurama koje su u skladu sa Porodičnim zakonom i pratećim protokolima, odnosno podzakonskim aktima, kažu u UNICEF-u. U najboljem interesu djeteta U instituciji ombudsmena za ljudska prava u BiH ombudsmenka Jasminka Džumhur naglašava da svaka odluka i proces moraju biti u najboljem interesu djeteta. Džumhur: Dijete ne smije biti diskriminirano (Foto: AA) – Prava djece su definisana Konvencijom o pravima djeteta koja je postavila prinicipe. Prvi je najbolji interes djeteta o čemu vodi računa nadležni organ i ne posmatra dijete izolirano, nego u kontekstu ostalih principa. Drugi je da treba uvažiti mišljenje djeteta ako je u uzrastu u kom to može izraziti. Dakle , dijete ne smije biti diskriminirano, ali opet nadležni organ vrši procjenu. Komitet za prava djece je dao i tumačenje najboljeg interesa djeteta što je pomoćna
Između manipulacije i straha: Napuštanje nasilne veze je složena i hrabra odluka
“Meni niko nije smio da pomogne, dok nisam otišla u sigurnu kuću. Tu je već bilo drugačije”, kaže naša sagovornica koja je u nasilnom braku povela skoro tri decenije. Ona je samo jedna od nekoliko stotina žena koje godišnje potraže sklonište i pomoć u nekoj od sigurnih kuća u Bosni i Hercegovini, tražeći priliku za novi život nakon brakova u kojima su ostajale zbog djece, finansijske ovisnosti te pritiska porodice i društva. “Sigurna kuća mi je puno pomogla i dan danas mi pomaže. Kada sam bila tamo pazili su me, ohrabrili su me. Njih da nije bilo ne bih uspjela sve ovo”, dodaje za Tačno.net uz uvjet anonimnosti. Ona je prije četiri godine odlučila da napusti nasilnika i prijavila se u sigurnu kuću, nakon čega joj se život promijenio nabolje. Iako joj to nije bio prvi odlazak u instituciju orijentisanu ka pružanju pomoći ženama žrtvama porodičnog nasilja, to je bio prvi put da se po izlasku nije vratila nasilniku, već je odlučila da život nastavi samostalno. “On mi nije dao da radim. Kad sam bila u sigurnoj kući i kad sam izašla, one su mi čak i čuvale dijete, ja sam završila kurs za njegovateljicu i radim u toj struci. Čim vi imate finansijsku nezavisnost drugačije je sve”, ističe naša sagovornica kroz razgovor. Trend osamostaljenja žena u porastu U Bosni i Hercegovini djeluje osam sigurnih kuća koje se na godišnjem nivou susreću sa stotinama korisnica. Pet se nalazi u Federaciji Bosne i Hercegovine, dok su ostale tri u Republici Srpskoj. Mubera Hodžić-Lemeš, menadžerica Sigurne kuće Fondacija lokalne demokratije u Sarajevu koja djeluje od 2000. godine, ističe kako su u 24 godine rada imali 2.390 korisnica od čega je bilo 862 žena, 1125 djece i 403 djevojke te naglašava da je godinama primjetan pozitivan trend smanjenja povratka žrtva u porodicu s počiniteljima nasilja. “Mi kad smo tek otvorili Sigurnu kuću, u prvim godinama, čak 95 posto se vraćalo počiniteljima nasilja zato što su bile ekonomski ovisne, jer ih sistem nije podržavao i nisu imale druge mogućnosti. Mi godinama pratimo trend smanjenja toga odnosno osamostaljenja žena. Prošle godine, jako veliki broj, 66 posto žena se osamostalilo i nakon izlaska iz sigurne kuće nije se vratilo počiniteljima nasilja. Trend je smanjenja povratka počiniteljima nasilja zahvaljući brojnim programima i mjerama koje se poduzimaju”, pojašnjava Hodžić-Lemeš. Mubera Hodžić-Lemeš, foto: Interview.ba No, sigurne kuće nisu samo sklonište za žene koje su pobjegle od nasilnika i odlučile da potraže pomoć. U sigurnim kućama uz psihološku i pravnu pomoć, ženama je omogućeno da prođu kroz različite edukacije i kurseve kako bi nakon izlaska mogle da budu samostalne i finansijski neovisne. Hodžić-Lemeš ističe kako imaju program s resornim ministarstvom gdje je omogućeno plaćanje troškova kirije i režijskih troškova u trajanju, ove godine, osam mjeseci. “Protekle dvije godine je bilo po šest mjeseci. Ovo je ključni program koji se provodi. Na taj način njima se pruža podrška pri osamostaljenju u prvim mjesecima koja je ključna dok ona ne završi razvod braka, ne ostvari alimentaciju, socijalna davanja kroz neke subvencije, itd.”, pojašnjava. Osnaživanje žena koje su žrtve nasilja u porodici sredstvima za sticanje nezavisnosti, kao što je omogućavanje pristupa kursevima, obukama za posao u sigurnim kućama može biti ključni faktor i pomoći im da se oslobode zlostavljača, ističe i psihologinja Vildana Zrnanović-Hasanović. “Razvojem vještina i pomažući im da osiguraju stabilan posao, žene žrtve nasilja mogu steći finansijsku autonomiju i smanjiti broj prepreka koje ih ograničavaju da napuste zlostavljača. Ovi kursevi mogu povećati njihovo samopoštovanje, pružiti osjećaj postignuća i ponuditi praktične alate za izgradnju novog života izvan nasilne veze. Osim toga, sticanje nezavisnosti kroz obrazovanje i radne vještine može povećati njihovo samopoštovanje i samopouzdanje, čineći ih manje zavisnim od zlostavljača za finansijsku podršku”, pojašnjava ona. Vildana Zrnanović-Hasanović, ustupljena fotografija Značaj podrške porodice po izlasku iz sigurne kuće Naša druga sagovornica, također bivša korisnica sigurne kuće, naglašava da svaka žena, ako ima potrebu, treba da se prijavi u sigurnu kuću. Ona je također kratko vremena bila u sigurnoj kući sa svojim djetetom nakon što je prijavila supruga za nasilje. Nakon izlaska iz sigurne kuće nije željela da se vrati u nasilno okruženje najviše zbog svog djeteta, pa je odlučila pronaći svoj stan, a potom je krenula tražiti posao. “Ja sam se spremila sama i od svake trgovine i poslovnog prostora i pitala za posao. Tako da sam se zaposlila i radim”, rekla je za Tačno.net, također uz uvjet anonimnosti. Naglašava da je procesu osamostaljenja, koji se prema riječima naših sagovornica čini “najstrašnijim u momentu kad trebate napustiti sigurnu kuću”, imala pomoć svoje porodice, ali i od suprugove. “Imala sam podršku, osjećate se sigurnije, ima vam ko pomoći i znate da niste sami”, kaže ona. Psihologinja Zrnanović-Hasanović ističe kako je podrška porodice izuzetno važna za oporavak žrtve i njenu dobrobit. “Benefiti koje takav vid podrške daje jesu emocionalna podrška, osjećaj sigurnosti i osjećaj pripadnosti što može biti ključno u procesu oporavka i stabilizacije,” Zrnanović-Hasanović kaže za Tačno.net. “Međutim, dinamika svake porodice i svaka situacija je jedinstvena, pa je važno osigurati da podrška bude pozitivna i da nije štetna za dobrobit pojedinca”, dodaje. Menadžerica Sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije, Hodžić-Lemeš, govoreći o podršci ženama nakon sigurne kuće, naglašava kako u ovoj sigurnoj kući žene mogu nastaviti psihoterapijski tretman u Centru za žene ove fondacije. “Također nas pozivaju na SOS telefon gdje se radi određena vrsta podrške odnosno informiranja jer, posebno kad tek počnu s samostalnim životom, potrebna im je podrška, dosta informacija, jer im je to prvi put da vode samostalan život. I one koje nemaju podršku porodice zaista im je važno da imaju podršku institucija”, poručuje Hodžić-Lemeš. Napuštanje nasilne veze složena je i hrabra odluka koja često uključuje mnoge faktore, uključujući strah, finansijsku ovisnost, psihološku manipulaciju i nedostatak podrške, pojašnjava psihologinja Zrnanović-Hasanović. “Stigmatiziranje žrtava može dodatno produžiti cikluse zlostavljanja i spriječiti žrtve da potraže pomoć i podršku kada im je najpotrebnija”, dodaje ona. Stoga naše sagovornice naglašavaju da svako treba da se obrati institucijama, pogotovo sigurnim kućama. “To bih ja svakome preporučila. Tu su žene, tu te niko ne osuđuje, sve što te boli možeš
Vlada RS povukla zakon o NVO i “stranim agentima”
Vlada Republike Srpske povukla je Prijedlog zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, u javnosti poznat kao zakon o “stranim agentima”. Zakon koji je izazvao buru trebao je biti razmatran na kraju 9.redovne sjednice, kasno večeras ili sutra. Na zasjedanju ministar pravde RS Miloš Bukejlović rekao da Vlada RS povlači Prijedlog zakona iz procedure. Bez dodatnog pojašnjenja. Zakon je ranije poslat u parlamentarnu proceduru u septembru prošle godine kada je donesen Nacrt ovog zakona koji je naišao na niz kritika javnosti, nevladinog sektora i međunarodnih organizacija. Prijedlog zakona je utvrđen nakon što je završena javna rasprava. Njime je između ostalog navedeno da će se vršiti posebna prismotra za nevladine organizacije koje se finansiraju iz inostranstva, da im se zabranjuje politička aktivnost, te se obavezuju za dodatnom registracijom i slanjem finansijskih izvještaja. Osim toga, entitetski ministar pravde mogao je sudu predložiti zabranu njihovog rada. Zakon je označen ruskom i gruzijskom kopijom, u konačnici povučen nakon višemjesečne pobune civilnog sektora. Izvor: N1
NASILJE I PORODIČNE TRAGEDIJE: ‘Odgovor na prijavljene slučajeve nije adekvatan, kao ni procesuiranje počinilaca’
U trenutku pisanja ovog teksta BiH je protresla vijest o ubistvu u Tuzli kada je muškarac ubio suprugu i dvoje djece od devet i dvije godine, te potom izvršio samoubistvo.Prije sedam dana je muškarac u Miljevini kod Foče ubio suprugu pa počinio samoubistvo. Amru Kahrimanović je u februaru ove godine ubio policajac Elvis Ćustendil iz službenog pištolja. Refik Mujedinović ubio je u Gradačcu suprugu sjekirom, a nedugo potom i sebe. Svi ovi događaji desili su se tek oko godinu dana nakon femicida i trostrukog ubistva u Gradačcu koji je tada alarmirao kompletno društvo. Brojni protesti nisu mogli ništa promijeniti, nasilje je još dodatno eksaliralo. Neliječeni PTSP, ekonomska situcija, nesigurnost, te naslijeđeno opravdavanje nasilja problemi su koji se sporo ili nikako rješavaju. Kako je moguće da se toliko nasilja dešava po u porodici i na ulici i da postaje sve izraženije. Da li su moguće prevencije, da li ovo društvo može drugačije? Aida Vrabac-Trnačević, socijalna radnica tuzlanskog Udruženja AmicaEduca, kaže da postoji državna usklađenost sa međunarodnim dokumentima (Konvencija Vijeća Evrope, istanbulska konvencija, koja je sastavni dio Ustava BiH..) ali da provođenje istih predstavlja problem. Ističe da odgovor na prijavljene slučajeve nasilja nije adekvatan, kao ni izricanje i praćenje provođenja mjera zaštite, kao ni procesuiranje počinilaca kada se ono desi. “Sve ovo su ujedno pitanja prevencije novih slučajeva nasilja. Nažalost, i veliki broj medija daje svoj doprinos “promociji” kulture nasilja nesavjesnim izvještavanjem, clickbait naslovima, ili naslovima koji podržavaju stavove o nejednakim odnosima moći i percepciji žene kao vlasništvu muškaraca (poput “ugašena ljubav” ili “presudio je ženi nakon što ga je napustila”…) čime se ujedno i “normalizuje” nasilje u vezama. Portali se ne trude filtrirati komentare na društvenim mrežama koji podržavaju nasilje i počinioce, naši mladi ih čitaju. Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste da su neka od tih prenošena uživo, te “ohrabrujuće” reakcije okruženjaza počinitelja. Sve ovo, osim štete koja je načinjena žrtvi, dodatno traumatizira građane.“, kaže Vrabac-Trnačević. Dodaje da u periodu 2019. – 2022. prema podacima Gender centara 14 žena u BiH je ubijeno od strane sadašnjih ili bivših partnera ili bliskih rođaka, a pet žena u 2023. godini. „Upitno je i prikupljanje tih podataka jer je uglavnom iz medija. U jednom slučaju femicida u Tuzli, počinitelj je predstavnik zakona. To je otvorilo niz novih pitanja; postoji li pravilno praćenje i provjera zdravstvenog (mentalnog) statusa policijskih službenika, sankcionisanje nepoželjnih ponašanja (sklonost prekomjernoj konzumaciji alkohola u ovom slučaju), postoji li pravilno provođenje internih procedura (korištenje službenog oružja za vrijeme godišnjeg odmora. Prebacuje se odgovornost za propuste između institucija, pravosuđa i policije“, ističe ona. Mentalno zdravlje stanovništva Prema mišljenju stručnjaka neophodan je veći fokus na mentalno zdravlje građana i prevenciji nasilja u školama. „Mentalno zdravlje jedan od faktora rizika povezanih sa povećanim brojem slučajeva nasilja. Kontinuirano treba raditi na edukaciji javnosti, podizanju svijesti građana o važnosti očuvanja mentalnog zdravlja, destigmatizaciji mentalnih poremećaja i destigmatizaciji traženja stručne pomoći. Nosioci vlasti bi se trebali potruditi da obezbijede kontinuitet u pružanju njihovih usluga, učiniti ih dostupnim svim kategorijama stanovništva. Mentalno zdravlje je nacionalni kapital, a samo živjeti u BiH je odavno postalo pitanje mentalnog zdravlja“, kaže Vrabav-Trnačević. Zlatan Hrnčić, stručni savjetnik u Gender centru FBiH, kaže da u kontekstu BiH realnost je da je veliki broj građana na direktan ili indirektan način pogođeno nekom vrstom mentalnih problema ili se nosi sa posljedicama narušenog mentalnog zdravlja. Dodatni problem je nedovoljna dostupnost sistema podrške kako za prevenciju tako i za zaštitu mentalnog zdravlja. „Fizičko i mentalno zdravlje građana Bosne i Hercegovine je jako značajno ne samo u kontekstu problema nasilja u porodici nego uopće kao društva. U Bosni i Hercegovini se provodi niz aktivnosti koje su vezane za mentalno zdravlje, ali sigurno da su potrebe značajno veće“, kaže Hrnčić, dodavši da je Strategijom za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici i briga za mentalno zdravlje i prevencija profesionalnog stresakoja bi trebala biti sistemski riješena. “Stoga je potrebno raditi na podizanju svijesti o potrebi uvođenja supervizije kao profesionalne podrške stručnjacima, s ciljem unapređenja njihovog rada, očuvanja njihovog mentalnog zdravlja i zaštite od profesionalnog stresa i sagorijevanja, te osigurati uvjete za uvođenje obavezne supervizije i pravno uređenje ove oblasti. Gender Centar Federacije BiH je kroz različite projekte u dosadašnjem periodu podržavao programe supervizije“, kaže on. Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo FBiH u BiH u 2022. godini oboljelih od PTSP / Posttraumatski stresni poremećaj, je bilo tek 2840!? U šturom odgovoru ove institucije navode da osobe s posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP) mogu biti faktor koji uzrokuje i eventualno pojavu nasilja u porodici, te da je „Važno da osobe sa PTSP budu još vidljivije u zdravstvenom sistemu i društvu uopće s ciljem smanjenja ili reduciranja stigme, diskriminacije i socijalne isključenosti“. Od stručnog lica iz ove institucije dobili smo konkretniju informaciju kako nedostaju sistemski istraživački projekti o mentalnom zdravlju opšte, pa i mlade populacije. „Takođe, spoznaje o pismenosti o mentalnom zdravlju, (mentalna zdravstvena pismenost) nema u svijesti građana, već je stigma, pa i diskriminacija na visokom nivou. U FBiH je uspostava dijagnoze PTSP vremenski uslovljena,tj, ograničena prijavama do 1997g i bez stručnog utemeljenja. PTSP spada u pet vodeći oboljenja od mentalnih bolesti u FBIH. Vrlo izazovno je da su neka istraživanja u Kantonu Sarajevo prije 12 godina pokazala da je 62% boračke populacije sa PTSP-om“, kazao je naš sagovornik koji je htio da ostane anoniman. Prevencija u školama Pored problema mentalnog zdravlja jedan od ključnih elemenata za prevenciju nasilja je i edukacija u školama. Aida Vrabac Trnačević, kaže da se školama implementiraju mnogi projekti s ciljem prevencije nasilja uglavnom od strane nevladinih organizacija. “Ono što predstavlja problem je njihova održivost u smislu nastavka implementacije preventivnih aktivnosti i kada se projekat kao takav završi, od strane škole, školskog osoblja. Obrazovni sistem je poprilično rigidan za prihvatanje novih metoda rada, za usvajanje bilo kakvih promjena, ali tu opet možemo govoriti o nekim “sistemskim” problemima koji stoje iza nedostatka motivacije prosvjetnih radnika;nestabilnost radnog mjesta, visina prihoda, preopterećenost administracijom zbog koje se ne mogu baviti pravim pedagoškim radom i ranijom detekcijom određenih problema kod djece i mladih, prije nego eskaliraju“, kaže ona, dodavši da roditelji također doprinose rušenju autoriteta nastavnog osoblja, da odgojno-disciplinske mjere u školama izostaju i sve skupa čini jedan začarani krug koji nije nemoguće zaustaviti, ali zahtjeva angažman svih aktera, na svim nivoima. Zlatan Hrnčić kaže da je nasilje u porodici prisutno u svim zemljama svijeta, bez obzira na njihovo uređenje, ekonomsku snagu ili kulturu. Pojašnjava da ono nije izolirani, pojedinačan događaj, već najčešće naučeni, transgeneracijski prenosiv obrazac ponašanja. “Imajući u vidu navedeno, odgovarajućim preventivnim djelovanjem moguće je utjecati na promjenu društvenih navika i osigurati prekid prenošenja nasilnih obrazaca ponašanja u društvu. Upravo
Manipulacija javnim mnijenjem protiv nevladinog sektora
Zakon o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija ponovo se nalazi u skupštinskoj proceduri u Republici Srpskoj (RS). Iako je bilo planirano da se o njemu raspravlja prošle sedmice, rasprava je odgođena za nastavak sjednice koji bi se trebao održati ove sedmice. Uprkos brojnim apelima i upozorenjima domaćih i međunarodnih organizacija, vlasti u RS-u su za sjednicu koja je počela 22. maja u dnevni red stavile i prijedlog pomenutog zakona. Prethodno je 28. septembra 2023. usvojen nacrt tog zakona u Narodnoj skupštini RS (NSRS). Proces usvajanja zakona pratile su dezinformacije koje su dolazile od predstavnika vlasti u RS-u. U periodu od nešto više od godinu dana kako je ponovo krenula kampanja za usvajanje zakona, predstavnici vlasti su navodili razne razloge zbog čega je zakon potreban, šaljući poruku da neprofitne organizacije na razne načine nanose štetu RS. Vlasti u RS-u su i prethodnih godina najavljivale donošenje ovog zakona. Najavljen kao zakon po ugledu na američki a ne ruski Zakonom o „agentima stranog uticaja“ organičava se polje djelovanja samo udruženja koja se finansiraju iz inostranstva, a ne i onih koji se finansiraju iz lokalnih budžeta. Nameće se poseban nadzor nad neprofitnim organizacijama koje se finansiraju iz inostranih fondova, zabranjuje im se političko djelovanje, te se one obavezuju da na svojim materijalima imaju posebne oznake. Inicijativa za zakon se pojavila uporedo sa kampanjom i sa izmjenama Krivičnog zakonika RS kojima je kleveta ponovo postala krivično djelo. „Mi smo to pokušali 2018. a onda smo zbog intervencija koje su bile snažne to zaustavili. Sada ni Evropska unija ne može to da zaustavi. Vidjeli smo da su oni uputili komentare oko svega toga, a taj isti zakon oni prave za Evropsku uniju. Imate jednu stvar, kada Amerikanci kažu, da, mi smo donijeli zakon o nevladinim organizacijama 1938. godine, popravili smo ga tri puta, ali ne preporučujemo drugim zemljama i vladama da taj zakon donosi“, izjavio je predsjednik RS-a i SNSD-a Milorad Dodik, krajem marta 2023. u Banjaluci. List Politico iz Brisela je u martu prošle godine, pozivajući se na neimenovane izvore, objavio da Evropska unija, u okviru paketa „odbrane demokratije“, planira uvesti zakon koji bi prisilio nevladine grupe, konsultantske kuće i akademske institucije da otkriju svaki vid finansiranja koji nije iz Evropske unije. Krajem 2023. godine predložena je Direktiva o transparentnosti predstavljanja interesa u ime trećih zemalja, koje su kritikovale organizacije civilnog društva, iako EU tvrdi da će osigurati zaštitne mjere, među kojima, i sprečavanje negativnog etiketiranja i stigmatiziranja organizacija civilnog društva. Ovakve mjere se ne nalaze u Prijedlogu Zakona posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija RS. Američki zakon o kojem su u prethodnom periodu govorili Dodik, ali i ostali predstavnici RS-a je takozvani FARA (Foreign Agents Registration Act – Zakon o registraciji stranih agenata). Kasnijim analizama koje su radile nevladine organizacije, mediji, ali i opozicioni političari, utvrđeno je da se FARA ne odnosi na rad nevladinih organizacija, nego na lobiste koji rade u interesu drugih zemalja. Prema američkom zakonu, „strani agenti“ su pojedinci koji u SAD-u djeluju pod direktivama stranih aktera, bave se političkim aktivnostima i prikupljaju novac za njih, predstavljaju ih pred nekom agencijom ili službenikom Vlade SAD-a. Zbog najava iz RS-a da se referišu na zakone iz SAD-a, reagovala je demantijem i ambasada pomenute države u BiH, gdje su rekli da je američki model registracije stranih agenata dijametralno suprotan od onog što predlažu vlasti Republike Srpske. Milorad Dodik je u jednom od svojih medijskih istupa, najavljujući pomenuti zakon u martu 2023.godine u Banjaluci, rekao da će „zakon o nevladinim organizacijama“ čak prepisati kompletnu terminologiju iz SAD-a. „Gdje piše Ministarstvo pravde SAD, pisaće Ministarstvo pravde RS, pa da vidimo šta će Amerikanci na to reći, a to podrazumijeva da prijavite svaku vrstu transakcije i sve što rade“, dodao je Dodik. Prijedlog zakona koji je objavljen na sajtu Ministarstva pravde i nalazi se u skupštinskim materijalima nije identičan FARA, kako je najavljivano. Novinari Radija Slobodna Evropa kasnije su utvrdili da je zakon iz RS-a baziran na istom iz Rusije. Neke od ključnih sličnosti su da se oba zakona bave neprofitnim organizacijama koje se djelomično ili u cjelosti finansiraju od stranih država i stranih organizacija, predviđaju iste vrste nadzora nad njima i obavezu da ove organizacije imaju posebne oznake na svojim materijalima. U zakonima se na isti način definiše političko djelovanje i politička aktivnost. Korištenje teze o stvaranju obojenih revolucija Predstavnici vlasti u RS-u su i u kasnijim medijskim istupima, ali i tokom skupštinske rasprave o nacrtu zakona više puta isticali politički kontekst i optuživali nevladine organizacije da rade na destabilizaciji Republike Srpske. „Svi mi znamo da je to jedan dio specijalnog rata u tim savremenim okolnostima i od toga ne trebamo da bježimo i da se mi sad pravimo ludi i da pod plaštom demokratije i borbe za ljudska prava ne smijemo da to izgovorimo. Poznato je da Džin Šarp, čovjek koji je napisao knjigu Od diktature do demokratije, da je praktično postala Biblija obojenih revolucija, ali da je zasnovana apsolutno i isključivo na djelovanju nevladinog sektora“, izjavio je, između ostalog, Igor Žunić, predsjednik Kluba poslanika SNSD-a u NSRS. Mnogo direktniji je bio bivši savjetnik Milorada Dodika i profesor iz Istočnog Sarajeva Srđan Perišić, koji je u martu prošle godine u autorskom članku za RTRS napisao da vlasti RS-a moraju da obrate pažnju na finansiranja iz inostranstva, te da bi prekid takvih grantova i dotacija veoma brzo i radikalno smanjio mogućnost destabilizacije. „Nevladine organizacije u BiH su finansirane od strane raznih fondova i vlada zapadnih zemalja (NATO-a i EU). Odmah se pitamo – da li su te domaće organizacije ‘nevladine’ ako ih finansiraju zapadne vlade? Naravno da nisu. Јedna od američkih državnih agencija koje učestvuju u finansiranju NVO sektora u BiH je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID)“, objavio je Perišić u članku za RTRS. Politička analitičarka Tanja Topić, u razgovoru za Mediacentar, kaže da je razvijanje takvih spinova u domenu teorija zavjera. „Mi smo ih iz ugla vlasti i njihovog dominantnog narativa ovdje doživljavali u svakoj izbornoj godini, dakle svake druge godine. Problem je što se takve stvari puste u javnost bez ikakve javne odgovornosti iz prostog razloga što su
DVAPUT PRETUČENA: Mlatio smrtimice suprugu, policajac komentirao „Nemoj je pred nama“
Dok se Hercegovina često sablažnjava nad femicidima u zemlji i regiji, smatrajući da smo pošteđeni ekstremnih slučajeva obiteljskog nasilja, statistike pokazuju da je nasilje u porastu. Broj prijava za obiteljsko nasilje se od 2021. godine utrostručio se u ZHŽ-u, a i u HNŽ-u je povećan za 20 posto. Naša redakcija razgovarala je sa žrtvom obiteljskog nasilja s područja HNŽ-a. Suprug ju je izmlatio u toj mjeri da je sedam dana provela u bolnici, no osjetila se dvaput pretučenom, nakon neprofesionalne reakcije policijskih službenika u njezinom gradu. Kako je sve počelo? Od nemilog događaja proteklo je više od godinu dana, no žrtva, čiji smo identitet odlučili zaštititi sjeća se svakog detalja kobne noći i dana. “28. veljače 2023. izlazim iz noćne smjene i dolazim kući iza prijetnji mog muža, koji mi je prijetio cijelu noć. Zvao me je i govorio koješta. Pitao je gdje sam ja, šta radim. Naravno bila sam na poslu, međutim njemu se to nije moglo dokazati. Ujutro u 7:10 dolazim na vrata. On me odmah dočeka, zvekne mi šamar s moje lijeve strane, tako da sam ja ne nadajući se tome udarila u zid. Kako sam udarila u zid vidim moja kćerka sjedi na trosjedu. Kćerka je punoljetna, ona skače s kreveta i govori mu: „Nemoj je udarati! On hvata nju za vrat, gura je od sebe i baca je na fotelju. Kako je on nju bacio na fotelju, uhvatio je ispod vrata i za čeljust ja dolazim sebi od tog udarca i svega ja skačem na njega i odgurujem ga s nje. Kako sam ja njega povukla za majicu i odgurivala s nje on je mene udario šakom tako jako da sam pala na pod. Tu me je jako oblila krv. Ležim na podu, a on mi govori najgore stvari. Pita gdje sam bila, šta sam radila. On je sumnjao da sam ja negdje gdje ne bi smjela biti, da sam tamo s nekim ljubavnikom. Govorim mu: „Šta ti je, ‘de prekrsti se!“. On mene tada nastavlja udarati nogama, kao nogometnu loptu. Tako me nogama mlatio u predjelu stomačne tančine, po rebrima. Nisam gubila svijest, ali sam bila tako jadno sklupčana na podu. Onda me uhvatio za kosu i vukao po podu, krvi je bilo svukuda. Ponovno me udario šakom u oko govoreći: „Nemoj ti meni govoriti, tko sam ja ovdje, ja sam tebi sve u životu ostvario, sve sam vam dao, a vi se tako ponašate! U tome dolazi moja kćerka i opet ga vuče za majicu i govori: „Nemoj je dirati, ubit ćeš je!, a on odgovara: Neka ću! Pri jednom zamahuo šakom, da me dolje na podu opet udari, zatvorila sam lice, govorio je: „Šta je, čuvaš zube, sve ću ti ih izbiti! Onda me je opet uzeo za kosu i odvukao me na pločice kuhinje. Tu me dva puta zveknuo glavom od pločice. Nisam gubila svijest, samo sam u trenutcima zažmirila i govorila „Bože pomozi, bože pomozi“. Kad me dovukao tamo na pločice, ništa više nisam vidjela, ni kćerku, ništa više ne vidim. On je stavio nogu meni na glavu i govori „Sad ću te ubiti!“. Ta noga nad mojim očima je zadnje što sam vidjela” Stiže li s policijom spas? Dolazi policija, žrtva očekuje da je to za nju spas, no ne biva onako kako je očekivala. Nasuprot. „Pogledam, odmaknuo se odjednom(opa. policija dolazi pred kuću), sjeo na fotelju. Govori mi „Diži se brže!“. Ja sam nekako ustala, četveronoške. Kako sam bila u bijelom odijelu, došla sam s posla, sva sam bila krvava. Nekako sam ustala, a on govori: „Zalij nam tu kavu, i da znaš nećeš više ići na posao!“. Ja pogledam kroz prozor, policijsko auto je tu i netko zvoni. On je ustao i pita „Tko je zvao policiju“. Policiju je zvala kćerka. On joj tada govori: Marš mi iz kuće i da se više nikada nisi pojavila!“ i nogom prema njoj. Drugi put zvone, on tada otvara vrata, policija ga pozdravlja: „O …., šta ima? On im odgovara: „Evo, nema ništa“. „Pa kako si“, pitaju se s njim kao da su došli onako, a on odgovara „Pa dobro!“. A ja kako sam vidjela policajce na vratima sklopim ruke iza njegovih leđa i molim da uđu, da mi pomognu, jer čekam pomoć. Policajac ne ulazi, a pita njega: Šta je bilo ….? (oslovljava ga jedan od policajaca imenom). On na to odgovara: „Ništa nije bilo, hoćete li ući, popiti nešto? Prvi policajac tada ulazi, prolazi gledajući taj krvavi pod i sjeda. Govori: „Da vidimo!“. Drugi policajac stoji žvače žvaku, kao da je došao na neki party. Ja sam sva u šoku, razočarana, prvom činom koji mi se zbio, drugo tim njihovim nastupom. Taj koji je sjeo počinje da piše. Pita „šta je bilo“. Suprug odgovara: „Evo uhvatio sam ženu u laži. I govori mi, zovi odmah tamo tu svoju firmu i reci da nećeš više raditi. Pred njima mi se tako obraća i govori da mi … Bog majku i da će mi napraviti još dulum plastenika, da neću izaći iz njega. Šta misliš da oni meni nešto mogu, odvesti ću te na trg pred općinu pa ću te tamo prebiti. Taj policajac koji je pošao da piše govori: Ništa, hajde gospođo, idemo mi!“. Ostavljaju ga kod kuće, on briše krv po podovima Policija ovdje pravi propust, ne lišava slobode nasilnika, ne osigurava mjesto događaja. On ostaje sam u obiteljskoj kući, bez policijskog nadzora, mijenja mjesto događaja i briše tragove krvi nastale uslijed nasilničkog pohoda na vlastitu obitelj. „Ja sam bila u šoku, gdje ja idem, zašto ne ide on. Govore mi da me vode do Doma zdravlja. Ustajem, kćerka silazi niz stepenište, ona je već spremila stvari kako joj je rekao da napusti kuću. Idemo obje, a policija je iza nas. On je otišao u kupatilo. Kažu nije svjestan!? On je otišao u kupatilo da nakvasi ručnik da može obrisati tu krv. Ja idem prema autu, budi se moj sin. Dijete je spavalo, budi se i izlazi. Obukao je donji dio trenerke, oblači gornji dio i trči za mnom i plače. Ja
Zakon o neprofitnim organizacijama je surov, mnoge NVO i mediji će biti ugašeni
BANJALUKA – Na dnevnom redu naredne sjednice Narodne Skupštine RS 22. maja naći će se i kontroverzni Prijedlog zakona o Posebnom registru neprofitnih organizacija u Republici Srpskoj. Neprofitnim zakonom, prema prijedlogu Zakona, zabranjuje se politička aktivnost, a spekatar političkih aktivnosti je toliko širok da se političkom aktivnošću može nazvati i obraćanje institucijama. Advokatica Jovana Kisin Zagajac izjavila je ranije da je ovaj prijedlog zakona rigorozniji od teksta u njegovom nacrtu, ali i da je ovaj zakon opasniji od izmjena Krivičnog zakonika kojim je kleveta postala krivično djelo. „Mislim da je puno opasniji za aktivizam i rad civilnog društva od rekriminizacije klevete i evo, čekamo reakciju. Vijest je još svježa, ali smatram da bi reakcija, otpor i djelovanje, koje treba da pošalje jasan stav i kritiku ovog predloga, trebalo da bude mnogo glasnije nego na sve ove prethodne mjere koje su, ustvari, sve jedan isti paket mjera kako bi se u potpunosti ugušilo bilo kakvo djelovanje u javnom interesu“, kaže Kisin Zagajac. Na pitanje od koga je izostala reakcija kaže od onih koji su najviše pogođeni, a to je civilno društvo odnosno nevladine organizacije, mnogi mediji koji su registrovani kao nevladine organizacije, ali i svi ostali građani koji se bave temama od javnog interesa. „Djelovanje civilnog sektora kao što je humanitarno djelovanje, djelovanje na polju ljudskih prava, na polju socijalne pravde, zaštite manjinskih prava i slično je ugroženo. Ukoliko građani žele da takve organizacije postoje i da štite interese i prava građana, onda bi trebalo da se uključe u tu borbu. Ovo je borba svih nas“, kaže Kisin Zagajac. Podsjeća da je zakon kojim je rekriminalizovana kleveta pretrpio mnoge promjene od nacrta do konačnog usvajanja, te da je pritisak javnosti doprinio drugačijem definisanju i usmjerenju na određenu vrstu javnog izražavanju. „Međutim u ovom prijedlogu zakonodavac je zabranio bilo kakav oblik, kako on to naziva, političke aktivnosti a onda je definisao političku aktivnost kao bilo koju aktivnost usmjerenu ka javnim organima i javnom interesu. Apsolutno bilo kakva aktivnost nevladinih organizacija koja se neće dopasti nosiocima javnih funkcija može biti proglašena političkom i samim tim da se sudu proslijedi zahtjev da trajno zabrani rad toj nevladinoj organizaciji“, kaže sagovornica Buke. „Politička aktivnost označava svaku aktivnost prema organima, institucijama ili izabranim predstavnicima Republike Srpske ili predstavnicima Republike Srpske u institucijama Bosne i Hercegovine u smislu formulisanja politike, političkog ili javnog interesa Republike Srpske“, navedeno je u članu 3, stav 2 ovog zakona. U članu tri navodi se da neprofitnim organizacijama nije dozvoljeno političko djelovanje niti politička aktivnost. Ovaj član zakona mogao bi dovesti u pitanje i rad velikog broja nezavisnih medija koji su registrovani kao udruženja odnosno nevladine organizacije. Zakon je takvim medijima zabranio političku aktivnost pod koju se može podvesti i svakodnevno traženje informacija od institucija. U istom problemu si i ostale neprofitne organizacije. „To se odnosi na osnovno ljudsko pravo neposrednog učešća kroz građanske inicijative, davanje prijedloga i mišljenja na određene zakone, mjere, učestvovanje u javnim raspravama, kritikovanje određenih mjera, bukvalno bilo kakva aktivnost koja je vezana sa radom i djelovanjem javnih organa RS može biti proglašena političkom aktivnošću i da se toj nevladinoj organizaciji zabrani rad. Takođe su ubacili sada na prijedlog u odnosu na nacrt i dio gdje se strogo zabranjuje aktivnost koja, kako oni definišu, narušava integritet Republike Srpske“, dodaje Kisin Zagajac. Opis političke aktivnosti je, dodaje, toliko široko postavljen da se bilo kakva kritika na rad organa može smatrati narušavanjem integriteta što za posljedicu može izazvati gašenje organizacije. „Opet, s treće strane, tolike su obaveze nametnute svim nevladinim organizacijama koje se na bilo koji način pomažu iz međunarodnih izvora, da bukvalno svakih petnaest dana po prilivu jedne konvertibilne marke ili bilo kojeg drugog oblika pomoći, kao što je zajednička aktivnost, savjetovanje i slično, morate popunjavati tonu obrazaca, prijave Ministarstvu pravde pored polugodišnjih i godišnjih izvještaja koje ste takođe dužni. Umjesto da radite ono što vam je statutarni cilj, vi čete da se dopisujete sa ministarstvom pravde svakih sedam dana, što u konačnici jeste bila intencija da se svi mi umorimo i da odustanemo od rada za javno dobro“, upozorava Kisin Zagajac. Upitana da li je ovakav zakon u skladu sa Ustavom odgovor da nije. „Ovo je izričito napad na spektar osnovnih ljudskih prava. Prvenstveno na pravo na udruživanje, pravo na slobodnu javnu riječ, pravo na kritiku, pravo na slobodu rada i djelovanja. Ukoliko se bilo šta od vašeg javnog rada može proglasiti nedozvoljenim i da se donese mjera da se ugasi vaša organizacija, onda vi nemate ni pravo na rad. Tako da, zakon je zaista vrlo problematičan, čak surov. Mislim da će zadati vrlo jak udarac nevladinom sektoru i da će mnoge nevladine organizacije donijeti odluku da više ne postoje“, zaključuje Kisin Zagajac. Izvor: BUKA