DEJAN LUČKA: Zakon za zastrašivanje

Vlada Republike Srpske utvrdila je na telefonskoj sjednici i tajno proslijedila u Narodnu skupštinu Prijedlog zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija. Ovaj Prijedlog se u javnosti spominje kao „Zakon o stranim agentima”, „NVO zakon”, „Zakon o agentima stranog uticaja”, „Zakon o stranim plaćenicima” i sl.

Ima li promjena u Prijedlogu u odnosu na Nacrt?

Već na prvi pogled je jasno da je Prijedlog zakona napisan u skladu s prethodno iznijetim Nacrtom zakona. Određene izmjene postoje, međutim, one ne predstavljaju suštinsku razliku, s obzirom na jasnu orijentaciju zakonopisaca ka dodatnom ograničavanju prava i zastrašivanju udruženja i fondacija u Republici Srpskoj.

Prijedlogom zakona je sada npr. jasnije definisano koje organizacije će biti označene kao „agenti stranog uticaja”. Tako će agent stranog uticaja biti ona neprofitna organizacija koju finansijski ili na drugi način pomažu strani subjekti, a koja se bavi političkim djelovanjem ili političkim aktivnostima, kao i drugim aktivnostima koje se odnose na političko organizovanje i djelovanje usmjereno na ugrožavanje demokratije, narušavanje integriteta Republike Srpske, kršenje Ustavom Republike Srpske zajamčenih sloboda i prava i raspirivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje i netrpeljivosti.

Dakle, Prijedlogom zakona se etiketiraju određene organizacije i na njih se stavlja stigma „agenta stranog uticaja”. Ukoliko se zakon usvoji u Narodnoj skupštini, zakonsko targetiranje će direktno uticati na rad mnogih udruženja i fondacija, diskreditovaće aktivnosti koje sprovode u očima drugih, a lako može dovesti i do fizičkih napada na članove stigmatizovanih udruženja i njihove prostorije, jer je atmosfera straha već stvorena i još uvijek raste u Republici Srpskoj. Tako su poznata huškanja građana na civilni sektor uz optužbe da on podriva državu, vlasti i vladajuće partije u Republici Srpskoj, kroz nazivanje aktivista „izdajicama”, „neprijateljima srpskog naroda” i „stranim plaćenicima”.

Odredbe koje se nalaze u Prijedlogu zakona bi ovo samo pojačale. Donošenje predloženog zakona nije samo nepotrebno, već je i veoma zlonamjerno usmjereno protiv određenih organizacija. Obrazloženje za donošenje zakona je već po običaju nedovoljno detaljno i neadekvatno formulisano. Ono uopšte ne sadrži pravilno objašnjenje zašto je donošenje ovog zakona neophodno, s obzirom na postojeću zakonsku regulativu koja već pokriva oblasti koje se obrađuju u njemu, niti se pri obrazlaganju potrebe donošenja zakona koriste npr. relevantna istraživanja. To je nekako postalo standard u zakonima kojima se ograničavaju osnovne slobode i prava.

Poseban problem u Prijedlogu zakona predstavljaju i nova izvještavanja i dostavljanja različitih dokumenata na više strana, što bi bila obaveza neprofitnih organizacija, kao što su prijave Ministarstvu pravde u roku od 15 od dana prijema finansijskih sredstava ili druge vrste pomoći od stranog subjekta ili dostavljanje polugodišnjeg i godišnjeg finansijskog izvještaja, vjerovatno u nekoj posebnoj formi, istom ministarstvu, iako se APIF-u već dostavljaju finansijski izvještaji. Prijedlogom zakona je predviđeno i formiranje novog registra za neprofitne organizacije, iako već postoje registri, kao što su registar koji vodi osnovni sud u sjedištu okružnog suda na čijem području udruženje ili fondacija ima svoje sjedište i registar koji vodi Ministarstvo uprave i lokalne samouprave.

Sve ovo je u stvari samo dupliranje administrativnih poslova, bespotrebno birokratizovanje procedura i nametanje novih obaveza za koje ne postoji nikakvo uporište kako u standardima vezanim za praktikovanje slobode udruživanja, tako ni u praksi, i predstavlja suvišno opterećivanje rada udruženja i fondacija.

Damoklov mač nad organizacijama!

U Prijedlogu zakona je definisano političko djelovanje i politička aktivnost neprofitnih organizacija i jasno je određeno da im nije dozvoljeno političko djelovanje niti obavljanje političke aktivnosti.

Političko djelovanje neprofitnih organizacija podrazumijeva učešće u predizbornoj kampanji političkih stranaka i kandidata, prikupljanje sredstava za političke stranke i kandidate, finansiranje kandidata, odnosno političkih stranaka i sprovođenje političke aktivnosti u svrhu ostvarivanja uticaja na formiranje javnog mnjenja radi postizanja političkih ciljeva.

Dok se prvi dio ove odredbe odnosi na djelatnosti koje već prema postojećem Zakonu o udruženjima i fondacijamane mogu sprovoditi udruženja i fondacije, drugi dio vezan za „političke aktivnosti” je veoma sporan.

Naime, politička aktivnost će označavati svaku aktivnost prema organima, institucijama ili izabranim predstavnicima Republike Srpske ili predstavnicima Republike Srpske u institucijama Bosne i Hercegovine u smislu formulisanja politike, političkog ili javnog interesa Republike Srpske.

U ovakvo definisanje političkih aktivnosti praktično se može uokviriti skoro svaka zagovaračka aktivnost neprofitnih organizacija koju nadležni organi budu željeli tako da okarakterišu. Te aktivnosti mogu da se kreću od inicijativa za izmjene zakona, preko kritike političkih odluka do istraživanja političkih procesa. Potencijalno bi ovo moglo obuhvatiti, kao što su rekli Venecijanska komisija i ODIHR/OEBS, bilo koji oblik zagovaranja kroz aktivnosti kao što su učešće u mirnim okupljanjima, davanje izjava medijima, učešće u radio ili televizijskim programima, publikacije, aktivnosti koje se odnose na promociju i zaštitu ljudskih prava, vladavinu prava, reformu pravosuđa, javne konsulatacije u procesima donošenja politika ili zakona itd.

Ipak, treba napomenuti da Prijedlog zakona propisuje da se političkim djelovanjem ne smatra djelovanje u oblasti nauke, kulture, socijalne i zdravstvene zaštite, sporta, zaštite potrošača, zaštite prava nacionalnih manjina i lica sa invaliditetom, zaštite životne sredine, borbe protiv korupcije, filantropije, volonterstva i informisanja, kao i djelovanje u okviru Ustavom Republike Srpske zagarantovanih sloboda i prava. Zanimljivo je da i pored primjedbi koje su dali Venecijanska komisija i ODIHR/OEBS pod ovim izuzecima nisu navedena ljudska prava ili vladavina prava, kojima se bavi značajan broj aktivnih organizacija civilnog društva. Umjesto toga stavljena je opšta odrednica „djelovanje u okviru Ustavom Republike Srpske zagarantovanih sloboda i prava”. Ovakva odrednica se u praksi može tumačiti i rastezati na različite načine, ili što bi se u žargonu reklo „kako se kome ćefne”. Uostalom i cjelokupan tekst Prijedloga zakona je u dobroj mjeri na tom tragu.

Ljudska prava u nestajanju

Kristalno je jasno da Prijedlog zakona direktno udara na slobode izražavanja i udruživanja, kao i na demokratske forme poboljšavanja propisa i prakse. Nažalost, osmišljen je na način da dosta toga u njemu nije potpuno jasno, sadrži kaučuk norme koje se mogu rastezati kako kome padne na pamet, a tek sa njegovom primjenom bismo mogli vidjeli kako bi se šta tumačilo.

Nedostatak transparentnosti u procesu izrade Prijedloga zakona i njegovog upućivanja u Narodnu skupštinu samo dodatno produbljuje nepovoljan utisak o njegovoj legitimnosti, kako je Prijedlog zakona poslat u Narodnu skupštinu pred sam kraj roka za slanje, a da pri tome javnost nije ni bila upoznata da je Prijedlog izrađen, da se o njemu raspravljalo i da je poslat u Skupštinu.

Primjedbe koje su iznijete na prethodni Nacrt zakona od strane relevantnih međunarodnih i nacionalnih tijela, kao što su Evropska unija, Specijalni izvjestioci Ujedinjenih nacija, Misija OEBS-a u Bosni i Hercegovini, Venecijanska komisija i ODIHR/OEBS, kao i brojne organizacije civilnog društva iz zemlje i inostranstva, nisu uvažene u tekstu Prijedloga zakona. Zahtjevi udruženja koja se bave ljudskim pravima sa javne rasprave povodom Nacrta zakona, ostali su neispunjeni. Kritike koje su davali aktivisti i aktivistkinje, kao i mediji, nisu urodile plodom.

Dakle, odredbe Prijedloga zakona su ostale nejasne, neprecizirane i nedovoljno obrazložene u odnosu na Nacrt, a takođe su u suprotnosti sa postojećim zakonima, Ustavom Republike Srpske, Ustavom Bosne i Hercegovine, međunarodnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava kao što su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ali i praksom međunarodnih tijela, poput Evropskog suda za ljudska prava. One su suprotne čak i Poslovniku Narodne skupštine, organa koji treba da odlučuje o donošenju ovog zakona.

U osnovi, ovaj zakon je namijenjen da bude bič kojim vlasti žele da disciplinuju one koji im nisu po volji ili se ne slažu sa njima.

Ukratko, „demokratija šta ćeš tako je…”