Monitoring i analiza medijskog izvještavanja o femicidu i rodno zasnovanom nasilju pokazuju da su mediji skloni prepisivanju sadržaja iz drugih medija, pa i u slučajevima kada informacija nije provjerena ili da medij-izvor ne može garantovati da je tačna.
Ovakva praksa uočena je i kod javnih servisa, a pokazuje da pojedini mediji zaboravljaju da je njihova zadaća da rade u interesu javnosti i provjeravaju svaku informaciju više puta, prije nego što je objave jer je odgovornost za objavljeni sadržaj, u bilo kojoj formi, uvijek na uredništvu medija koji ga je objavio i novinaru koji ga je potpisao. Činjenica da veliki broj redakcija radi s nedovoljno ljudi i nedovoljno novca, a da su femicid i nasilje nad ženama atraktivne teme koje privlače klikove, ne opravdava prepisivanje.
Novinarska dilema da li prepisati od nekoga zanimljivu informaciju ili je ne objaviti ukoliko novinar ili redakcija nemaju vlastitu informaciju na tu temu, koliko god zanimljiva i lajkabilna bila, trebala bi biti rješavana kroz nekoliko pitanja: da li je informacija u javnom interesu; da li je provjerena ili je moguće nezavisno potvrditi; da li je izvor zaista dovoljno kredibilan da mu se može vjerovati bez imalo sumnje; može li objavljivanje nanijeti dodatnu štetu žrtvi ili njenoj porodici; zašto je publici potrebno da ovu informaciju zna upravo sada; da li je cilj informisati javnost ili jednostavno slijedimo radoznalost i „niske strasti“ publike; da li bi ta informacija podržala senzacionalizam i trač…
Ako se novinar/ka ili redakcija ipak odluče da prenesu informaciju iz drugog medija, trebali bi voditi računa o kredibilnosti tog medija pri tome imajući na umu da visok tiraž, brzina tog medija ili veliki broj komentara u sekciji za publiku nisu dokazi da je profesionalan, odgovoran i da radi u javnom interesu.
Bolje biti spor i tačan, nego preuzeti tuđe, a neprovjereno
Sve ovo je posebno važno u kontekstu izvještavanja o femicidu i uopšte rodno zasnovanom nasilju. Nasilje i porodično nasilje jesu javna stvar i odgovornost, ali informacije koje traže brzinu u objavljivanju jesu informacije o nasilniku ili ubici ako je u bjekstvu i opasan za širu javnost jer je naoružan ili na drugi način nekontrolisan. No, ako je femicid počinjen – nijedan medij nigdje neće zakasniti s informacijom o tom događaju, pa je bolje biti spor i tačan, potražiti vlastiti ugao izvještavanja, nego brzo preuzeti tuđi, a neprovjeren sadržaj.
U jednom od monitorisanih sadržaja uočeno je da je jedan od javnih servisa prenio informaciju privatnog medija koji je poznat po brzini, ali ne i po odgovornosti što pokazuje veliki broj žalbi Vijeću za štampu i online medije u BiH i to nije profesionalan pristup.
Prepisivačko novinarstvo možda daje privid praćenja nekog događaja, situacije ili procesa i pokazuje da medij nastoji da informiše svoju publiku, da je aktuelan, ali govori i da ne radi dovoljno, ne traži vlastiti ugao, ne cijeni publiku jer joj nudi nešto „iz druge ruke“ i dugoročno obara povjerenje publike.
Podsjećanja radi, Kodeks za štampane i online medije BiH u članu 7. kaže da „urednici i novinari u štampanim i online medijima dužni su prije objavljivanja sadržaja provjeriti sve činjenice, vjerodostojnost izvora informacija i kredibilitet medija od kojeg preuzimaju i prenose informacije“. U članku 8. piše da „urednici i novinari u štampanim i online medijima moraju biti svjesni štetnosti objavljivanja i prenošenja dezinformacija jer to predstavlja grubo kršenje osnovnih pravila novinarske profesije. Prenošenje dezinformacija iz drugog medija ili izvora ne oslobađa odgovornosti urednike medija koji ih prenose. Također, urednici i novinari u štampanim i online medijima moraju biti svjesni da objavljivanje i prenošenje dezinformacija utječe na gubitak kredibiliteta medija koji takve sadržaje plasira ili prenosi“.
Istovremeno, Pravilo 100/2026 o pružanju audio-vizuelnih medijskih usluga u članu 8. (Programski uslovi) kaže da je „korisnik dozvole u potpunosti odgovoran za programske sadržaje koje pruža, bez obzira na njihovo porijeklo“.
I Smernice za medijsko izveštavanje o nasilju prema ženama, koje je kreirala neformalna grupa Novinarke protiv nasilja prema ženama, urednicima i urednicama, preporučuju da „temu nasilja prema ženama, pogotovo ako terenski rad podrazumeva i razgovor sa preživelom, kad god su u prilici, dodele isključivo novinarkama koje imaju znanja ili iskustva u izveštavanju o ovom fenomenu, jer ‒ bez obzira na to koliko senzitivni bili ‒ muškarci mogu da izazovu strah i neprijatnost kod žena sa iskustvom nasilja“. Isto tako, „podstiču novinarke i novinare da prisustvuju edukacijama i da ih upućuju na priručnike, preporuke i smernice o medijski odgovornom izveštavanju o seksizmu, diskriminaciji i nasilju prema ženama, kao i da ih upućuju na koleginice i kolege koji imaju iskustva u vezi s tim i koji etički izveštavaju o ovoj temi“.
Sadržaji na društvenim mrežama ne moraju biti pouzdani
U okviru monitoringa uočeni su i tekstovi koji su prepisani statusi s društvenih mreža. U smjernicama jasno stoji da ne treba koristiti društvene mreže kao izvor informacija o preživjelima/žrtvama i nasilnicima jer „na taj način dodatno viktimizujemo preživele pri čemu podstičemo razvoj kulture nasilja komentarima i porukama koji se često ostavljaju na profilima nasilnika ili žrtava/preživelih, a nasilnog su karaktera“.
S druge strane – sadržaji na društvenim mrežama ne moraju biti pouzdani jer ne prolazi uredničku kontrolu, na društvenim mrežama može da objavljuje ko god hoće i šta god hoće i s tim informacijama treba biti posebno oprezan. To što neko ima veliki broj pratilaca, možda i veći nego veliki broj medija, govori samo da je ta osoba zanimljiva, ali ne i da je pouzdana ili da su informacije koje objavljuje tačne. Uz to, bilo kakve informacije, pa tako i netačne, nemoguće je sasvim ukloniti s mreže svih mreža i one zauvijek ostaju dostupne što ide u prilog upozorenju iz Smjernica o dodatnoj viktimizaciji.
Analiza izvještavanja o femicidu obuhvata 16 medija iz Bosne i Hercegovine, uključujući online medije, portale dnevnih novina, portale televizija te anonimne portale bez impresuma s velikim brojem pratitelja. U analizi su zastupljeni javni servisi, komercijalni i tabloidni mediji iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine. Cilj analize medijskog izvještavanja je utvrditi stepen odgovornosti u medijima i razumijevanja značaja načina na koji se izvještava o ovoj pojavi, čime se može doprinijeti relativizaciji nasilja ili sekundarnoj viktimizaciji. Monitoring prati naslove i opremu teksta, jezik i način imenovanja nasilja, izvore, kontekstualizaciju, zaštitu identiteta žrtve, prisustvo senzacionalizma, iznošenje detalja nasilja, fotografije i vizuelne elemente, tretman počinioca i žrtve te prisustvo edukativnog i preventivnog narativa. Cilj nije ocjenjivanje pojedinačnih medija, nego prepoznavanje obrazaca u cjelini i skretanje pažnje na neprofesionalne i neodgovorne prakse, prakse koje nisu u javnom interesu.
Metodologija analize zasnovana je na dugogodišnjem iskustvu rada neformalne grupe „Novinarke protiv nasilja prema ženama“ i ženskih organizacija civilnog društva koje pružaju podršku preživjelima. Prilagođavanje metodologije za Bosnu i Hercegovinu kreirano je kroz inicijativu „Ispričajmo priču kako treba: Jačanje uticaja aktivistkinja i novinarki u borbi protiv rodno zasnovanog nasilja“ koju koordiniraju Mediacentar Sarajevo i Fondacija Kvinna till Kvinna.
Izvor: Rubina Čengić/Media.ba
Foto: Zorana Jevtić / Novinarke protiv nasilja