Lakše je u Republici Srpskoj pronaći jedan broj dnevnih novina bez crne hronike na naslovnici, nego jedan broj u kojem postoji književna, pozorišna, filmska, likovna ili muzička kritika. Tom rečenicom bi se najkraće mogla opisati sudbina kritike u dnevnom novinarstvu u Srpskoj. Nije ništa bolja situacija ni na portalima, a o televiziji tek ne treba govoriti.
Izvor: etrafika.net
Piše: Goran Dakić; Naslovna fotografija: Maja Vican – Fotobaza.ba
„Glas Srpske“ je prije privatizacije, u subotnjem dodatku u „Plusu“, imao stalnu književnu kritiku. Svojevremeno je, prije desetak godina, to probao da ustanovi i „EuroBlic“ i to po ugledu na starijeg beogradskog brata, svodeći kritiku na nekoliko pasusa, na stubac, ali sve je to davno prošlo vrijeme. Čini se da je i umjetnicima tako lakše.
Branislav Predojević je relikvija starog vremena, novinar koji je gotovo cijeli život proveo na stranicama kulture. Ispisao je stotine, možda i hiljade kritika, mahom filmskih i muzičkih. Za sebe će reći da je jedan od posljednjih Mohikanaca koji se bave ovim poslom.
„To je zanat koji je sveden na sličan status poput učitelja mačevanja ili kaligrafije. Lijepo zanimanje, ali slabo kome potrebno. Šalu ili zbilju na stranu, ali ta geneza propasti kritike vrlo je jednostavna i vrlo lako objašnjiva. U pitanju je prosto odnos ponude i potražnje. Krajem devedesetih godina prošlog vijeka, nije bilo medija koji nije imao kritiku svih žanrovskih ili umjetničkih izraza, jer su mediji bili čitani, uticajni i važni, kritičari su bili plaćeni, čitani i uticajni, a kultura je bila praćena, važna i značajna“, priča Predojević za naš portal.
U momentu kada su mediji sistemski uništeni, a kultura još više od toga, kritika i kritičari su, dodaje on, jednostavno postali nepotrebni i beznačajni, shodno tome i neplaćeni. Zbog toga se kritika svela na nekoliko pojedinaca, koji to više rade iz entuzijazma nego iz jasne koristi.
„Da li su kritičari potrebni? Naravno da jesu, možda više nego ikada, jer živimo u eri hiperprodukcije svega i svačega, kada su jednostavno potrebne neke smjernice — šta čitati, gledati, slušati… Iz svog, ali i tuđeg iskustva, siguran sam da interes publike za kvalitetnu kritiku postoji, samo treba pronaći način da se do publike dođe, a to je začarani krug koji nas vraća na početak priče i pitanje ko to želi da finansira, jer partijske medije to prosto ne zanima“, istakao je Predojević.
Korporacije, dodaje on, ne žele kritiku nego horske pohvale, a amatersko bavljenje kritikom putem društvenih mreža, često sklizne u samopromociju i formalne traktate bez sadržaja i autentičnosti autorskog stava.
„Naravno, sa druge strane, postoji i određena vrsta konzervativizma ili da ne kažem elitizma kod jednog dijela kritike, koji se teško i sporo prilagođava promjenama na terenu, pa ima problema da shvati da se kultura u posljednjih 20 godina u velikoj mjeri promijenila, u odnosu na ono što se pod kulturom smatralo u proteklom vijeku. Postoje oni koji ne žele da priznaju da su danas serije ili animacije, ili video spotovi, jednako onoliko umjetnost koliko su to nekad bili bioskopski filmovi ili pozorišne predstave“, rekao je Predojević.
Naš sagovornik ističe da nedostatak kritike nije važan problem. On je samo očekivano mizerna refleksija stanja u kojem se nalaze mediji i kulturna scena kod nas. Mediji su degradirani, osiromašeni, poniženi i svedeni na entuzijazam, sposobnost i trud pojedinaca u pozitivnim dometima i medija i kulture, uz skoro neprimjetan sistemski doprinos kako medijima, tako i kulturi.
„U tom kontekstu, medijima koji su svedeni na partijska ili korporacijska glasila, bilo kakva kulturna kritika treba koliko i lanjski snijeg, dok kulturnoj sceni koja gravitira između partijskih poslušnika i korisnika budžetskih grantova, sa jedne strane ili polugerilskoj nezavisnoj sceni sa druge strane, kritika u obje varijante niti nešto konkretno znači, niti im pomaže niti odmaže“, smatra Predojević.
U prvoj varijanti, govori on, to se uglavnom svodi na tragikomični kritički domet „Ja tebi vojvodo, ti meni serdaru“.
„To znači, da bolje da je nema nego da postoji u takvom kritičkom obliku, dok u drugom slučaju to jednostavno ima ograničen domet u jednom skromnom kulturnom krugu da bi nešto ozbiljno značilo i umjetnicima i publici“, kaže Predojević.
Zbog svega navedenog, postavlja se pitanje da li u uslovima apsolutnog odsustva kritike umjetnici mogu da se opuste i da rade šta hoće, jer znaju da to niko neće detektovati. Predojević smatra da umjetnici uvijek treba da se opuste i da rade šta hoće, da bi mogli nositi taj naziv sa dostojanstvom, ali kritika bi trebalo da slijedi njihov primjer, kako bi stvarala argumentovan i jasan kritički sud kod onih kojima je umjetnost namijenjena, a to je prije svega publika.
„S tim da treba biti pošten pa reći da je istorija kritike jednako poznata po kritici koja je pogodila kvalitet onoliko koliko je poznata i po kritici koja je potpuno promašila. Kritika je postojala u tom momentu i pravila je neku ozbiljnu selekciju u onom što se stvara pod plaštom umjetnosti, dok se za ostalo brine sud vremena i faktor zvani sreća. Naravno, odsustvo kritike, kako kvalitetne, a potom bilo kakve, jednostavno znači da ne postoje kritički kriterijumi. Zahvaljujući tome imamo stotine knjiga, filmova, predstava i albuma koje niko ne čita, ne gleda i ne sluša, ali se oni i dalje pojavljuju samo sa dva cilja — da se nahrani nečiji ego i nečiji novčanik. Malo je tu mjesta za samu umjetnost“, kazao je Predojević.
Novinar „Nezavisnih novina“ Milan Rakulj godinama prati kulturnu scenu u Srpskoj. Povremeno napiše i poneku pozorišnu kritiku, u kojoj ima i elemenata klasičnog novinarskog izvještavanja. I on govori o nedostatku kritike u medijima kod nas.
“U ‘Autobiografiji o drugima’ Mihiz je napisao kako je trideset ljeta zaredom tri mjeseca godišnje provodio u Rovinju. Kada sam to pročitao, pomislio sam kako je imao dobre uslove za oblikovanje kulturne scene u Beogradu i širom bivše Jugoslavije. U našem vremenu tri mjeseca u Rovinju provode pjevači pjesama koje ne govore ništa i koje se ne zamjere nikom“, kaže Rakulj.
Estrada, vicevi, horoskop, laka zabava i dnevna politika — danas su u medijskoj ponudi ne samo u Republici Srpskoj nego u cijelom regionu. Kultura i umjetnost su, dodaje Rakulj, na margini, a kritika je na margini kulture i umjetnosti.
„Književnu, pozorišnu, filmsku ili bilo koju drugu kritiku nijedan medij ne želi da plati, pa malo ko i ima potrebu tim da se bavi. To nije problem samo za kulturnu scenu, nego uopšte za društvo. Danas ne postoje ljudi poput Mihiza koji oblikuju kulturnu scenu, niti postoji kulturna politika bilo kakve vrste. Živimo u opštem haosu, u kojem su samo ljudi rudarske upornosti konzumenti kvalitetnog kulturnog sadržaja. Već sutra će nam djeca u školama učiti ko je, kad i zbog čega, ispao iz kuće Velikog brata, a mi ćemo se čuditi“, smatra Rakulj.
Naš sagovornik kaže da bilo koji zreo čovjek, bio on auto-limar ili umjetnik, drži do povratne reakcije za svoj rad, ako je već taj rad prezentovao javnosti. Rad će uvijek neko detektovati, bilo da je ta osoba tražen auto-limar ili malo kome potrebni umjetnik.
„Auto-limar može da se opusti i da radi šta i kako hoće jer je ionako tražen, a umjetnik isto tako, jer možda misli da to ionako niko neće primijetiti. Međutim, to je odlika nemarnosti i lijenosti. Dakle, individualno je da li smo zreli ili nemarni, odnosno da li ćemo raditi najbolje što znamo ili kako hoćemo. Poštenom auto-limaru i poštenom umjetniku uvijek je dobro došao i pošten kritičar, makar ta kritika bila i usmena“, rekao je Rakulj.
Književnik Berislav Blagojević kaže da je nestanak kritike iz medija dio paket-aranžmana koji je najprije podrazumijevao da je kritika opasna po onoga ko kritikuje, da bi na koncu postala nevažna i prema tome suvišna. To je, kaže on, samo segment opšteg ukidanja kritičkog mišljenja — od obrazovnog sistema do akademske zajednice.
„Nekad su postojali tekstovi u štampi zbog kojih su se kupovale novine, a tog medijskog prostora odavno nema. Kad kažem kritika, tu mislim i na pozitivne osvrte na neki umjetnički događaj. U tom smislu, značajno je ukidanje emisije ‘Art mašina’. Ono što me donekle ohrabruje i raduje jesu kritike koje pišu Milan Rakulj i Milanka Mitrić. Ako pod javnim prostorom podrazumijevamo podkaste, blogove, razne zajednice na Instagramu, Fejsbuku i slično, onda se može reći da ima umjetničke kritike, ali pitanje je koliki su dometi takvih kanala“, kazao je Blagojević.
Danas se, tvrdi on, nezavisno od bilo kakve kritike, prosječna djela proglašavaju za vrhunska. Sve i da postoji kritika, to ne bi mnogo uticalo na sud većine. Estetska, vrijednosna i sva druga mjerila su poremećena do te mjere da je u tom kontekstu takoreći svejedno.
„Danas se štampaju knjige koje ne bi smjele biti odštampane. To je zločin protiv prirode, prije svega, jer potrebno je posjeći stabla za takve papazjanije. A opet, ne smijemo skliznuti u cenzuru, zar ne? Tako da nam, na koncu, ostaje jedini sud koji je relevantan kroz epohe, onaj jedini pouzdan — sud vremena“, rekao je Blagojević.