Rijetko koji odnos svoj početak pronalazi u nasilju, ali sve češće se partnerski odnosi završe zbog njega. Razgovarali smo sa ženom koja je preživjela fizičko i psihičko nasilje od strane svog partnera. Nakon 28 godina šutnje, odlučila je da napusti nasilnika i stavi sebe na prvo mjesto.
Kako se prisjeća naša sagovornica, tokom veze njen partner nije pokazivao agresivnu stranu i ispunjavao joj je sve želje. Udarci su počeli u trudnoći. Ljudima koji žele da se ostvare u roditeljskoj ulozi, dijete je kruna braka. Dolaskom djeteta na svijet, ovoj ženi muke tek počinju.
„Kad sam se porodila, ucjenjivao me djetetom. Kad sam otišla nije mi dao dijete da vidim, zato sam se vratila, a onda je došlo i drugo. Pitaju me često što sam rađala. Kao da me pitao… Ja ne mogu to da objasnim sama sebi, a ne nekom drugom, kako je kad živiš u takvom začaranom krugu“, tužno ističe.
Svakoj ženi koja se nalazi u nasilnom odnosu je potrebno da je neko aktivno sasluša i da joj vjeruje, jer ima potrebu da se njen glas čuje u okruženju u kojem se osjeća sigurno, bez propitivanja detalja i vjerodostojnosti njene priče. Podrška bez osude, razumijevanje, osnaživanje, strpljenje prilikom donošenenja odluka i poštovanje njene privatnosti su ono što je njoj potrebno.
„Lakše je kad imaš nečiju podršku, kad te neko sasluša, a ne osuđuje. Žena sam i odmah sam najgora, a kad te žensko osudi, onda šta ćeš reći za bilo koga drugog. Kad te u srcu osudi, ti ne znaš šta bi pričao dalje“, zaključuje ona, uz prihvatanje činjenice da su upravo te osobine nedostajale njenim prijateljima.
Odnos okoline prema žrtvi je vrlo individualan i ovisan o veličini sredine u kojoj se nalazi. Male sredine su još uvijek zatvorene i ne shvataju težinu tog problema, svi žele da se distanciraju od takvih priča. Veliki korak je prepoznati nasilje kao generalni društveni problem.
„Nekad imate bezrezervnu podršku, a nekad i rođena djeca znaju da okrenu glavu i da smatraju to svojom sramotom, odnosno sramotom porodice i ne žele da im majke o tome pričaju“, za eTrafiku govori Mirzeta Tomljanović, tehnička koordinatorka Sigurne kuće Fondacije „Lara“ u Bijeljini.
Ulazak u začarani krug nije nimalo bolan, no sve ono što dolazi poslije se ne može opisati riječima. Često žene nisu ni svjesne da su žrtve nasilja, jer društvo prihvata negativno ponašanja muškarca, samo zato što je on, a ne ona.
„Kad ti ne da da potrošiš svoju platu kako hoćeš, kad ti brani da izađeš s prijateljicom kad ti hoćeš, kad te pita što si se tako ošišala, kad psuje, vrijeđa, udara…. Sve je to nasilje. Bitno je da žrtvama ukažemo da su žrtve. To nekad ne prepoznaju“, rekla je novinarka i aktivistkinja, koja se bavi temom nasilja, Milkica Milojević.
Žrtve nasilja u početku nisu svjesne realnosti, izostanak reakcije okoline je ono što ide u prilog svakom nasilniku, jer se prijateljstvo svelo samo na imenicu. Na slavljima nasilnik je često glavni gost, dok je žrtva u potpunoj sjeni.
„Svugdje smo išli zajedno, nije me samu nikada ostavljao jer je bio ljubomoran. Isprebijana i modra sam morala da idem. Naši prijatelji i komšije su znali šta trpim, ali niko nije htio da se miješa. Ja nikada nisam tražila pomoć, niti sam se kome povjeravala jer su me ionako osuđivali što ostajem“, ističe žena koja je nasilje osjetila na vlastitoj koži.
Karakterne osobine nasilnika ne mogu se generalizirati, ali osjećaj povrijeđenosti i poniženja koji izazivaju kod žrtvi se razlikuju jedino u intenzitetu i načinu preživljavanja.
„Pričala mi je poznanica svoje iskustvo, kako je njen suprug bio šarmantan, divan i krasan prema svima osim prema njoj. Kad izađu u društvo, on je uvijek nasmijan, priča viceve i njoj se svi dive i zavide, a kad dođu kući onda provodi silu“, prisjeća se Milkica Milojević.
Recept za dobro prijateljstvo sa ženom koja proživljava nasilje jeste dopuštanje da ona priča onoliko koliko želi i koliko ima snage u tom momentu. Ukoliko se njena priča prekida nepotrebnim pitanjima, ona se povlači i odustaje od dijeljenja traume sa sagovornikom.
„Nije nimalo prijatan osjećaj biti sam na jednoj strani, bivaju izgubljene u svom bolu i sve manje imaju povjerenje u društvo i institucije, te da se bilo kome obrate. Jer kad doživite razočarenje od najbližih, onda se pitate kako će vam pomoći neko drugi, kad su vam najbliži okrenuli leđa“, ističe Mirzeta Tomljanović za eTrafiku.
Naizgled, mali koraci su upravo oni koji idu ispravnim stazama, a vrlo često žrtve nasilja tim putem moraju same.
„Najveći podvig žena napravi onog momenta kad okrene SOS broj 1264 i zatraži pomoć, tada je uradila pola posla“, dodaje Mirzeta.
Odluka o napuštanju nasilnika se najteže donosi, neke je žene nikada ne donesu i trpe doživotno, a sve češće im se uskrati prilika jer njihov partner okonča njihov život. U Bosni i Hercegovini svake godine bude ubijeno desetak žena od strane njihovih partnera.
„Zaboravila sam kako se ja ponašam, oblačila sam se kako mi on kaže, kupala se kad mi on kaže, išla gdje mi on kaže i taj dan je nešto prelomilo. Da nisam otišla taj dan, ne bi me bilo, uradila bih nešto sebi, ali pozitivna sam i to je ono što me održalo“, prisjeća se ona koja je odnijela pobjedu u svojoj bici.
Zabrinutost zbog problema nasilja nad ženama široko je rasprostranjena u BiH. Dvije trećine žena smatra da je nasilje nad ženama uobičajena pojava, dok više od četvrtine njih smatra da je veoma uobičajena, podaci su kojima raspolaže Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS).
„Trideset i osam odsto žena je doživjelo psihičko, fizičko ili seksualno nasilje od strane bilo kojeg nepartnera ili partnera, 76 odsto njih nisu kontaktirale policiju ili neku drugu organizaciju, a 64 odsto žena u BiH je pogođeno nasiljem“, rezultati su istraživanja OESS-a o nasilju nad ženama u BiH sprovedenog 2019. godine.
Putem društvenih mreža, portal eTrafika sproveo je anketu koja se odnosila na odnos žene koja proživljava nasilje i njene okoline. Na osnovu 239 odgovora, iz ankete zaključujemo da je psihičko nasilje najčešće zastupljen oblik nasilja. Polovina ispitanika je odgovorila da je u nekom periodu života bila žrtva nasilja, dok se ostatak odgovora odnosio na svjedočenje nasilju nad ženom u svojoj bližoj okolini.
Na osnovu ankete eTrafike saznajemo da žene koje proživljavaju nasilje vremenom potisnu svoje emocije i imaju strah od izražavanja vlastitih osjećanja i misli. Potrebna im je istinska podrška, a ne deklarativna. Razgovor koji nije sažaljivog tona ohrabruje ženu koja govori, da prevaziđe strah i ponovno pronađe sebe.
„Prijateljice sa kojima sam se družila su se udaljile od mene u potpunosti jer nisu htjele da im se isto desi, već su se pridružile nasilnicima“, odgovor je anonimne ženske osobe na sprovedenu anketu.
Odnos okoline ima bitnu ulogu u razvoju dešavanja. Šezdeset odsto odgovora žena koje su doživjele nasilje, ukazuje na to da se odnos sa okolinom nakon nasilja drastično promijenio.
„Nismo pretjerano bliske, ona je vremenom ‘otupila’, kao da nema emocija. Nije sposobna ni da se raduje ni da plače. Kad joj pričam nešto što me boli ili zbog čega sam mnogo srećna, njena reakcija je ravna linija. Zbog toga gubim želju da dijelim bilo šta s njom. Jedno vrijeme sam je krivila što je ostala u nasilnoj porodici, što ga nije ostavila. Vremenom sam shvatila da je mislila da nije imala izbora, bez porodice, prijatelja, novca, posla i smještaja. Sa svim prijateljicama je prekinula kontakt, potpuno je izolovao i zatvorio u kuću, zabranio da radi. Jedno vrijeme sam pokušavala da pomognem, da je izvučem. Kad sam shvatila da ne mogu, spasila sam sebe“, takođe jedan od odgovora koji smo dobili.
Nasilnici koriste različite taktike da izoluju svoje žrtve, i tako ih sprečavaju da traže pomoć ili podršku. Emocionalna manipulacija u vidu kritikovanja i omalovažavanja je veoma izražena, čime se stvara osjećaj nesigurnosti i manje vrijednosti kod žrtve.
„Nasilnici manipulacijom postepeno utiču na percepciju realnosti, dovodeći žrtvu do toga da sumnja u svoje sjećanje, osjećanja i razum. To postižu kroz socijalnu izolaciju, odnosno zabranom druženja žrtve sa prijateljima, porodicom, kao i namjernom izazivanju sukoba sa njima, u svrhu udaljavanja od njih. Zastrašivanje i prijetnje fizičkim nasiljem, kao i prijetnje samoubistvom u cilju manipulacije žrtvom da ostane u odnosu. Sve taktike imaju za cilj da žrtva postane zavisna od nasilnika, osjeća se bespomoćno i bez podrške“, govori za eTrafiku Zorana Zec, psihologinja Fondacije “Udružene žene” iz Banjaluke.
Žrtve nasilja koje doživljavaju osjećaj izolacije ili napuštanja mogu iskusiti širok spektar negativnih posljedica koje se manifestuju na emocionalnom, psihološkom, fizičkom i socijalnom nivou.
„Rezultati izolacije su depresija i anksioznost, takođe žrtve mogu razviti PTSP, što uključuje simptome poput ‘flashbackova’, paranoidnih ideja i noćnih mora. Stres i anksioznost mogu doprinijeti razvoju hroničnih bolesti kod žrtve“, dodaje Zorana Zec, koja ima višegodišnje iskustvo u radu sa žrtvama nasilja.
Biti prijatelj žrtvi nasilja je jako zahtjevna uloga u kojoj odustajanje ne treba biti opcija. Odnos okoline prema žrtvama nasilja može varirati u zavisnosti od kulturnih, društvenih i individualnih faktora.
„Prijatelji žrtava nasilja mogu biti zaštitnički nastrojeni i osjećati odgovornost da preduzmu akcije kako bi osigurali njenu sigurnost, dok neki prijatelji mogu razviti duboko razumijevanje za traume kroz koje žrtva prolazi i biti izuzetno empatični, izbjegavajući osudu. S druge strane, mogu osjećati frustraciju i nemoć ako vide da žrtva ostaje u nasilnom odnosu ili ne preduzima korake koje oni smatraju potrebnim, jer može biti teško razumijeti zašto žrtva ne napušta nasilnika ili zašto se vraća u nasilni odnos. Oni se mogu boriti sa sopstvenim emocionalnim reakcijama na situaciju, uključujući tugu, ljutnju i stres“, ističe Zorana Zec.
Prijatelji žrtava nasilja imaju složenu i izazovnu ulogu koja zahtijeva ravnotežu između pružanja podrške, poštovanja granica i čuvanja sopstvenog zdravlja.
„Kad god ne znaš kako da postupiš, zaviri u sebe, kazaće ti tvoja unutrašnja vaservaga. Osjetićeš neprijatnost ako nešto pokušaš uraditi, odnosno zadovoljstvo ako nešto drugo pokušaš uraditi. Ako si u dilemi kojim putem da kreneš, samo zamisli da je to tvoja sestra, majka, najbolja prijateljica, da si ti. Da li bi ti to željela i šta bi željela u takvoj situaciji? Onda će ti se samo reći“, naglašava aktivistkinja Milkica Milojević.
Izlaz iz kruga nasilja postoji i bez podrške okoline. Za nasilje ne postoji opravdanje i ono je krivično djelo. Žrtve nasilja mogu da se jave policiji ili na SOS telefone 1264 i 1265.
„Uvijek treba vjerovati u ljubav“, značajno dodaje heroina ove priče nakon svega što je iza nje.
Izvor: eTrafika.net