ZENICA: Lokalni moćnici zarađuju nauštrb devastacije grada, a građani se mrznu
Zašto će Zeničani ponovo dočekati neizvjesnu grijnu sezonu i da li će Tužilaštvo ZDK procesuirati prijave o nezakonitim regulacionom planovima i gradnji ZENICA – Zenica je grad koji godinama kuburi s mnoštvom problema lokalnog karaktera. Većina ih se ne odnosi na zagađeni zrak, koji je svakako prvorazredni ekološki problem s već odavno upaljenom crvenom lampicom za alarm. Međutim, korijen većine problema Zenice je korupcija. Jedan koji je usko povezan s ekologijom jeste hronični problem sa sistemskim rješenjem za grijanjem. Naravno, veliku komponentu ovog problema predstavlja lov u mutnom, jer za egzistenciju građana se, očito, ne mari. Tako je u martu odnosno aprilu ove godine zatvaranje pogona koksare u kompaniji ArcelorMittal stvorilo potpunu neizvjesnost građanima Zenice koji su se putem zeničke Toplane zahvaljujući koksnom plinu grijali tokom zimskog perioda. Kasumovićeva obećanja U martu 2022. godine, otvorena je Toplana Zenica, zahvaljujući kreditnim sredstvima Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) od 41 miliona eura, te 12 miliona eura koliko su uložili partneri u projektu. A to su bili ArcelorMittal, Grad Zenica, KPA Unicon i Finnfund iz Finske. Slavodobitno je tada gradonačelnik Zenice Fuad Kasumović izjavio: “Zahvaljujući ovoj saradnji, omogućili smo građanima Zenice pouzdano, kvalitetno i ekološki prihvatljivo i sigurno grijanje stambenih i poslovnih prostora.” Dvije godine kasnije, dakle danas, možemo već sa sigurnošću zaključiti: Niti je bilo pouzdano, a nije bilo ni sigurno. A o kvalitetu i ekologiji bi se također moglo diskutovati. No, ovo nije sve. Korištenje skupljeg zemnog umjesto skoro besplatnog koksnog gasa znatno poskupljuje proizvodnju toplotne energije i taj neplanirani rast cijene će neko morati platiti. A to će biti građani Zenice. Rješenje jeste, kako je nedavno pravilno primijetio predsjednik Gradskog odbora Naše stranke Zenica Ernad Bešlagić, u tome da Grad Zenica dobije svoju toplanu i da javno preduzeće Grijanje Zenica napokon postane i proizvođač i distributer toplotne energije. Famozni projekat s Kinezima No, taj su film Zeničani i svekolika javnost u BiH već gledali. Podsjetit ćemo samo na famozni projekat izgradnje Termoelektrane „Zenica“ težak 500 miliona KM, koji je ugovorom iz 2013. godine trebao uvesti kineske investitore u ovaj posao. Općina Zenica, tada s načelnikom Husejinom Smajlovićem, koji je u međuvremenu preminuo, pompezno je obavijestila javnost kako je potpisan ugovor o izgradnji i nabavci opreme za Termoelektranu – toplanu „Zenica“. Izgradnju ove termoelektrane nazvali su jednim od najvažnijih energetskih projekata u ovom dijelu Evrope?! Ugovorom je bilo planirano da će termoelektrana proizvoditi 390 MW električne energije i do 170 MW toplinske energije za potrebe grijanja grada Zenice. No, ubrzo nakon toga već je bilo kasno da će ovaj projekat propasti i prije nego što zaživi. Portal Fokus je prije dvije godine istražio cjelokupnu pozadinu (https://www.fokus.ba/vijesti/bih/obustavljena-istraga-o-propalom-kineskom-projektu-u-zenici-milioni-potroseni-i-nikome-nista/2512062/ ) ovog “tašna-mašna” projekta čiji je glavni investitor bio kontroverzni biznismen Branko Montenegro. Njegova firma je u konačnici likvidirana sredinom 2020. godine, dok je Tužilaštvo ZDK, kako smo izvijestili istragu o kriminalnim radnjama u vezi s ovim projektom, nakon šest godina obustavilo. I to u septembru 2022. godine. Za Tužilaštvo ZDK ne postoje osnove sumnje da je počinjeno krivično djelo. Također, portal Žurnal je u nekoliko tekstova javnosti predstavio pozadinu problema u vezi s grijanjem i prolongiranjem grijne sezone u Zenici (https://zurnal.info/clanak/nadlezni-kriju-istinu-o-razlozima-prolongiranja-grijne-sezone/24383?) i to na relaciji JP Grijanje – ArcelorMittal – Grad Zenica (https://zurnal.info/clanak/ako-radnici-budu-strajkovali-zenica-ce-ostati-bez grijanja/24466?fbclid=IwAR0mIWzIZmEpPw9A0EHzKdA3rc8oF6pAZ9yYCqy1z2ajT6CAVJP_O8BfZUg) Nalazi Istinomjera Udruženje “Zašto ne” i platforma Istinomjer 3. septembra ove godine predstavili su rezultate monitoringa ispunjenosti obećanja datih tokom predizborne kampanje uoči Lokalnih izbora 2020. godine. Kako se navodi, jedno od obećanja koje je po pitanju Zenice ocijenjeno kao “djelimično ispunjeno” jeste upravo realizacija projekata toplifikacije i gasifikacije grada. Gradnja na području Zenice također je problem koji svoje korijene ima u korupciji. Neformalna grupa građana „Pokret za preokret“ u proteklim godinama je glasno ukazivala na nezakonite izrade regulacionih planova, koje su, kako su navodili, za cilj imali nezakonito bogaćenje lokalnih moćnika, a za sami grad – urbicid. Žurnal je krajem juna ove godine objavio informaciju (https://www.zurnal.info/clanak/vodi-se-istraga-protiv-12-osoba-zbog-izmjene-regulacionih-planova-u-zenici/26945?fbclid=IwZXh0bgNhZW0CMTEAAR0sdAPtKdP4Oyqb9EZE3CbmyYXKBlgQXZecG1E0sH4mZgl2JOHDvYd-fOk_aem_d9S190ImkONUjv5H3xEnUQ) da Tužilaštvo ZDK vodi istragu protiv 12 osoba zbog nezakonitih izmjena regulacionih planova, a na osnovu prijava „Pokreta za preokret“. Između ostalog, riječ je o planovima za Trg Alije Izetbegovića, Crkvice, te Kamberovića ravan i padina. Zenica kao Jahorina Boris Britvar, aktivista zeničkog “Pokreta za preokret” za Fokus kaže da su od maja 2022. godine podnijeli ukupno šest krivičnih prijava. Tužilaštvo ZDK ih je, navodi, nakon godinu i po obavijestilo da nema elemenata krivičnih djela. Uložili su žalbu, na osnovu koje je Tužilaštvo ponovo pokrenulo istragu koja je idalje u toku. “U Zenici je izvršena prodaja zemljišta koja je po svim karakteristikama identična kao i na Jahorini. Naše krivične prijave napisane na 50-ak stranica uz oko 250 stranica dokaznog materijala. Sada se vodi jedna sveobuhvatna istraga. Vidjet ćemo šta će od toga biti. Mi smo prema Tužilaštvu slali stotinu dopisa”, ističe Britvar. Napominje da im je Tužilaštvo bila krajnja instanca, jer su se prvo obratili inspekcijskim organima. “Sve je to dosta dugo trajalo i za rezultat je imalo da se Gradska služba za inspekcijske poslove oglasila nenadležnim. Isto je postupila i kantonalna kao i federalna inspekcija! Dakle, tri razine inspekcijskih organa su se proglasili nenadležnim! A suštinski, po slovu zakona svi su nadležni! Zamislite, Gradska služba za inspekcijske poslove oglasila se nenadležnom zato što nema zaposlenog urbanističkog inspektora. A da apsurd bude veći, u tom rješenju nam napišu da oni ni u sistematizaciji nemaju to radno mjesto! Iako ih zakon obavezuje na to”, rekao nam je Britvar. Naglašava da se u ovom slučaju posebno postavlja pitanje štete koja nastaje. A riječ je, kaže, o iznimno velikoj namaterijalnoj šteti koji će trpjeti buduće generacije, i to, kako je potcrtao, nauštrb trenutne zarade lokalnih mafijaša. FOKUS.BA/MISBIH.BA
OPĆINA NOVO SARAJEVO: A sve je počelo kupovinom jednog električnog automobila
No, električno je vozilo vrh ledenog brijega. Mimo Vijeća nabavljena je dekorativna rasvjetu koja je u prvoj fazi koštala 400.000 KM. Tenderi su, prema prijavama, unaprijed određeni za kompanije, poneke i Tanovićevih prijatelja. Tužilaštvo je zaustavilo javnu nabavku softvera za dokumentacioni centar, a zaustavljena je i nabavka kamera za brdo Hum koja je trebala koštati 1,3 miliona KM. NOVO SARAJEVO – Političke razmjerice, poništavanje tendera i sumnje u nezakonite radnje su obilježili protekle četiri godine upravljanja Općinom Novo Sarajevo. Dokaz da nije riječ samo o pretpostavkama jeste i presuda kantonalnog suda u Sarajevu iz jula 2024. godine kojom je bivši direktor JP ONSA Adnan Karamehmedović, nakon priznanja krivice, proglašen krivim i osuđen na godinu dana zatvora. Karamehmedović je imao obavezu i da iznos od 101.701,50 KM uplati Preduzeću na ime naknade štete. Priznao je da je novac Preduzeća prebacivao na račun sebi i drugim osobama. (Karamehmedoviću je presudom i zabranjeno da tokom narednih pet godina vrši pozive, aktivnosti ili funkcije.) Četvorka, pa Trojka Evo kako je počelo… Načelnik Novog Sarajeva u protekle četiri godine bio je Hasan Tanović, sarajevski ortoped, jedan od onih koji su Klinički centar napustili zbog strahovlade bivše direktorice Sebije Izetbegović. Na izborima u jesen 2020. predstavio se kao kandidat „četvorke“ koju su činili SDP, NiP, Naša stranka i NES. Tanović nema dugu političku karijeru. Prije kandidature bio je član DF-a, koju je napustio u augustu 2020. godine, a 2022. godine je postao član SDP-a. Njegovu pobjedu pratila je i pobjeda „četvorke“ koja se ubrzo, nakon što je NES napustio taj savez, pretvorila u „trojku“. No, ni ova ljubav nije dugo trajala jer je već u februaru 2023. i NiP napustio većinu. Iz te su stranke kazali da: … realizacija većih infrastrukturnih projekata u našoj Općini skoro je pa isključivo vezana uz većinsko sufinansiranje sa kantonalnog nivoa, i to uz brojne oborene tendere i kašnjenja, dok se skoro pa pola općinskog budžeta prenosi iz godine u godinu što je bilo praksa i za vrijeme prethodnog načelnika iz SDA. Može li još komplikovanije? Nešto kasnije će, glasovima SDA-a, PZP-a, NES-a, samostalnih vijećnika i vijećnica i dva SDP-ova vijećnika, biti smijenjeni predsjedavajući Općinskog vijeća Robert Pleše (NS) i dopredsjedavajući Nijaz Džaka (NiP). Ukratko, odnosi unutar većine su dodatno zakomplikovani. “Nered i nerad koji je nastao kao posledica odbijanja saradnje i koordinacije načelnika Hasana Tanovića sa našim vijećnicima, prouzrokovao je izostanak većine u Vijeću, a sada i potpunu promjenu političkih stranaka na strani Tanovića”, napisala je tada na društvenim mrežama Mirela Džehverović (NS) i optužila Tanovića da djeluje u korist SDA i DF. Prilikom dolaska na čelo Općine Novo Sarajeva Tanović je imao podršku 24 vijećnika, a pao je na podršku samo 16 vijećnika i to onih iz SDA, Platforme za progres, SDP-a, NES-a i pojedinih samostalnih. “Tanović je davno trebao sam podnijeti ostavku jer nema podršku niti vijećnika niti građana. On se jednostavno ne snalazi. Školovan je da bude ortoped, doktor. Mogao je sam da se povuče i da kaže da ovo nije za njega”, pisao je i vijećnik Arslan Dučić na svom blogu. Ispunjena dva obećanja do decembra 2023. Iz NS su Tanoviću zamjerali mnogo, najčešće što nije ispunio data obećanja, a nije rješavao ni probleme koji su se gomilali tokom mandata. Između ostaloga zamjeraju što Novo Sarajevo nije dobilo najavljeni park-šumu Hum, da dvorana „Goran Čengić“ prokišnjava, da klupe i parkovi nisu obnovljeni, da su javni prostori i ulice zapušteni, da nema ni pokušaja rješenja nedostatka parkinga, osim na štetu zelenih površina i pješaka, da je birao nekompetentne saradnike, da je Općina kupila najskuplji električni terenac, da je ukrašavanje za praznike plaćeno 400.000 KM…. S druge strane, Istinomjer je u decembru 2023. godine procijenio da su u općini Novo Sarajevo u mandatu 2020.-24. ispunjena dva obećanja, u progresu je 38, 27 je započeto, a dva obećanja nisu ni započeta. Iz općinske administracije nisu prihvatili ovu procjenu uz komentar da je „načelnik realizovao mnogo veći broj predizbornih obećanja, nego što je to navedeno na portalu Istinomjera“, te da su „neka od obećanja postala trajni sastavni dio budžeta“. No, početkom septembra, netom prije zvanične izborne kampanje Istinomjer je objavio da je načelnik Općine Novo Sarajevo Hasan Tanović od 69 obećanja datih u predizbornoj kampanji 2020. u potpunosti ispunio 6, većim dijelom 30, djelomično 19, 11 manjim dijelom, a tri obećanja su tokom mandata ostala neispunjena. Spotakli se i na javnim nabavkama Istovremeno, nalazi kontrolnih javnih institucija ukazuju da je bilo propusta – najčešće se radilo o javnim nabavkama. Ured za razmatranje žalbi je na osnovu žalbe kompanije Glock Sigurnost d.o.o Sarajevo poništio tendersku dokumentaciju i obavještenje o nabavci Općine Novo Sarajevo za Nabavku i instaliranje sistema videonadzora javnih objekata i površina (935-1-l-313-3-292t22) od 30.12.2022. godine. Podsjećanja radi, portal Interview.ba je početkom aprila 2023. godine pisao o ovoj spornoj javnoj nabavci vrijednoj oko 1,1, milion KM. Nabavkom je planirana kupovina i instalacija opreme za videonadzora javnih objekata i površina. Naveli smo također da je javna nabavka više puta bila pauzirana zbog izmjena elemenata nabavke. Sporna je bila i nabavka softvera za digitalizaciju arhivske građe i sistema upravljanja dokumentima (document management system – DMS) čija je vrijednost 349.999 KM. Žalitelji Uredu za razumatranje žalbi su tada ocijenili da je ugovorni organ tendersku dokumentaciju pripremio ne poštujući osnovne principe ZJN BiH, diskriminatorno, netransparentno, postavljajući uslove koji onemogućuju jednak tretman i nediskriminaciju potencijalnih ponuđača, ali i da je Općina dvije godine ranije nabavila isti sistem od Fixit d.o.o. i Gama System d.o.o. za znatno manje novca. U decembru 2023. Žurnal je nakon nekoliko tekstova objavio da je poništenjem, odnosno otkazivanjem okončana nabavka novog softver za 300.000 KM, iako je ranije Opština već kupila sličan za oko 64.000 KM bez PDV-a. Istaknuto je da, osim upitnog odnosa prema javnom novcu, postoji sumnja i da je tender namješten.Postupke koji su prethodili stručnjaci ocjenjuju „veoma diskutabilnim“, a sve su pratili i iz Agencije za javne nabavke. Iz Žurnala su podsjetili da su upravo zbog ovog tendera podnesene krivične prijave protiv načelnika Hasana Tanovića, kao i protiv njegovog (nekadašnjeg) savjetnika Elisa Hrkalovića. Sve smo mogli mi… U ovom mandatnom periodu Ured za reviziju institucija u FBiH je samo jednom revidirao poslovanje Općine i to 2021. godine – dao je mišljenje s rezervom. Vijećnik Dučić je pisao i o izdavanju dijela jedne
Efikasna zaštita i brza podrška medijima: Značaj komunikacije sa tužilaštvima
Istočno Sarajevo, 12.09.2024.- Uspostavljanje kanala komunikacije i dijaloga između relevantnih strana u cilju poboljšanja sigurnosti novinara jedna je od ključnih pretpostavki za unaprijeđenje ambijenta u kom rade novinari i mediji. Važnu kariku čine tužilaštva i njihove kontakt tačke za sigurnost novinara. Okružno javno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu izražava spremnost za dalju saradnju i otvorenost za sve potencijalne probleme i izazove koji se tiču sigurnosti novinara, poruke su sa sastanka koji je održan u okviru projekta “Efikasna zaštita I brza podrška medijima”, koji finansira Evropska unija, a realizuju Udruženje “Centar za razvoj medija I analize” (CRMA) i Udruženje Umbrella (UBA). Tokom sastanka sa tužiocem Nemanjom Sladoje, istaknut je i značaj razvoja mobilne aplikacije za sigurnost novinara, od koje se očekuje da bude pristupačan, jednostavan i efikasan alat za novinare u situacijama prijetnji I ugrožavanja sigurnosti. Aplikacija Pressalert zamišljena je kao alat koji će omogućiti brzu prijavu i reagovanje u slučajevima napada na novinare.
Efikasna zaštita i brza podrška medijima: Podrška Kantonalnog tužilaštva SBK
Travnik, 10.09.2024.- Kantonalno tužilaštvo Srednjobosanskog kantona podržava aktivnosti projekta “Efikasna zaštita i brza podrška medijima”. Spremnost ovog tužilaštva da pruži zaštitu novinarima i medijima je maksimalna, poručeno je sa sastanka koji je održan u okviru projekta “Efikasna zaštita i brza podrška medijima” koji finansira Evropska unija, a provode Udruženje Umbrella i Udruženje “Centar za razvoj medija i analize” (CRMA). Cilj projekta „Efikasna zaštita i brza podrška medijima“ je unaprijeđenje pravnog i političkog ambijenta za rad civilnog društva i medija, koji će promovisati pluralizam, osnovne slobode i prava, otpornost na neprikladne pritiske i jačati njihovu ulogu u procesu EU reformi u zemlji. Kako bi ojačalo kapacitete nezavisnih istraživačkih medija i njihov odgovor na prijeteće i ugrožavajuće situacije tokom novinarskog rada, projekat podrazumjeva razvoj online alata (mobilne aplikacije) za praktičnu i brzu podršku. Razvoj mobilne aplikacije, kao i realizacija cijelog projekta, podrazumjeva inkluzivan pristup i učešće brojnih aktera i zainteresovanih strana, uključujući i tužilaštva.
Čekajući Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu, žene žrtve nasilja žive u strahu i neizvjesnosti
Učestali slučajevi femicida posljednih godina u BiH pokazuju da naše društvo toleriše svaki oblik nasilja nad ženama. Jedan od razloga jeste institucionalno odobravanje nasilja kroz nesankcionisanje ovih krivičnih djela ili blage kazne koje počiniocima pokazuju da se nasilje isplati. Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu pokazuje nerad i neefikasnost po svim slučajevima, pa i ovim. Piše: Sanja Vasković Od početka godine Tužilaštvo u Istočnom Sarajevu zaprimilo je 40 prijava koje se odnose na nasilje nad ženama. Od toga u dva predmeta je podignuta optužnica, dok je u tri donesena naredba o nesprovođenju istrage. Ako samo ove konkretne brojke pretvorimo u ljudske priče 40 žena svakodnevno je izloženo opasnosti da će se nasilje ponoviti dok čekaju zaštitu institucija. I to samo one koje su se usudile da prijave nasilje. Podsjećamo, iz Policijske uprave Istočno Sarajevo za naš portal kažu da su u prošloj godini prijavljena 83 slučaja nasilja u porodici na teritoriji koju pokriva CJB Istočno Sarajevo. I kada se podigne optužnica pitanje je da li će biti potvrđena i kako će dalje sud postupati što je dugotrajan proces, a potencijalne žrtve ne znaju kada nasilje može eskalirati u najgori scenario. Na osnovu podataka sa zvanične stranice Tužilaštva u Istočnom Sarajevu od početka godine potvrđeno je osam optužnica povezanih sa nasiljem nad ženama. Od toga, jedna je vezana za krivično djelo proganjanja, a u drugoj je slučaj nasilja između dvije ženske osobe. Ono što je zabrinjavajuće jeste da su tri potvrđene optužnice u ovoj godini vezane za nasilje nad ženama koje se desilo još 2021, tri su iz 2022, a dvije potvrđene optužnice iz prošle godine. Sadržaj potvrđenih optužnica je prilično uznemirujući. Kada je riječ o potvrđivanju optužnica statistika ne idu u prilog ni ostalim tužilaštvima sa područja Republike Srpske. Prema istraživanju Transparency International za period od 2018- 2020. godine od prijavljenih 36 silovanja optužnica se potvrdi za tek 12 krivičnih dijela silovanja, a za nasilje u porodici u kojem je žrtva žena od 1 764 prijavljena slučaja, a koliko ih je tek neprijavljenih, potvrdi se optužnica tek za 516 krivičnih dijela. Tužiteljke OJT ne rade svoj posao, imaju li žrtve povjerenje u nadležne organe? Početkom godine, Spin info sproveo je anketu na temu nasilja nad ženama, koju su samovoljno popunile 202 žene sa teritorije grada Istočno Sarajevo. Rezultati ankete pokazali su da veliki broj žena zbog straha ne prijavljuje nasilje, što zbog finansijske situacije, što zbog sopstvene bezbjednosti. Nadležni organi žrtvama nasilja svojim radom nisu ulili dovoljno povjerenja, pa 18,8 % žena smatra da može biti samo gore po njih ukoliko prijave nasilje, a svega 15,3% smatra da nadležni organi reaguju na vrijeme. Čak 39,6% žena izjavilo je da su bar jednom u životu bile žrtva nasilja, dok je samo 27,2% izjavilo da su to nasilje i prijavile nadležnim organima. Naš izvor blizak tužilaštvu kaže da nije istina da žene ne prijavljuju nasilje, te da postoje najmanje tri slučaja nasilja koja bi mogla eskalirati i završiti kao slučajevi femicida u Tuzli i Gradačcu. No, tužilaštvo ne reaguje. U pripremi su disciplinske prijave protiv tužiteljki Ovo nisu jedini pokazatelji neefikasnog rada. Na osnovu analize koju je radio Transparency International Okružno javno tužilaštvo Istočno Sarajevo za tri godine nije podiglo podiglo nijednu optužnicu u predmetima visoke korupcije. (Ne)radom tužiteljki nezadovoljni su i vatrogasci iz Vlasenice. O nepostupanju po krivičnim prijavama koje su podnijeli protiv načelnika Opštine Vlasenica, predsjednika Skupštine opštine i drugih obavijestili su i Visoki sudski i tužilački savjet (VSTS). Osim toga, pravni zastupnik vatrogasaca Din Tešić za SPIN Info kaže da su u pripremi i disciplinske prijave protiv tužiteljki OJT IS. “Što se tiče krivičnih prijava koje su uložene, imamo očigledan nerad Tužilaštva“, rekao je advokat Tešić. Kako kaže, upravo zbog tog nerada, nije se mrdnulo sa mrtve tačke iako je u pitanju ozbiljan slučaj. Kako kaže advokat Tešić moguće je da je nadležna tužiteljica svojim neradom doprinijela da nastanu ova krivična djela, stoga razmatraju da li postoji osnov sumnje da se protiv postupajućeg tužioca podnese krivična prijava iz razloga što u ovako hitnom predmetu, gdje su građani Vlasenice svakodnevno ugroženi, još se ne donosi tužilačka odluka, a gašenje jedinice je i dovelo do toga da nepokretna osoba izgori u stanu. Važi li zakon jednako za političke funkcionere potencijalne nasilnike? O neradu institucija i pritiscima, između ostalog i od Okružnog javnog tužilaštva, za naš portal nedavno je svjedočila i Sanja Stanković, bivša supruga dugogodišnjeg funkcionera SNSD-a i aktuelnog ministra iz Istočnog Sarajeva Staše Košarca. „Od kada sam prijavila nasilje u porodici, septembra 2020, najveće pritiske trpila sam sa adresa: Centar za socijalni rad Istočno Novo Sarajevo, Policijska stanica Istočno Sarajevo, Okružno javno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu. Sve u dosluhu, odgovorno tvrdim, s ministrom Stašom Košarcem“. Ministar Košarac nije jedini visoki funkcioner kojem se na teret stavlja nasilje nad ženama. Svojevremeno je i etička komisija Skupštine Grada Istočno Sarajevo odlučivala o prijavi protiv aktuelnog gradonačelnika Ljubiše Ćosića, međutim, prijava je odbačena i čitav slučaj je, očigledno iz prevelikog straha građana, nemoći institucija kojim upravljaju političke strukture, zataškan. Apsurdno je da je u odbranu gradonačelnika stala tada jedina žena odbornica u skupštini Grada Aleksandra Damjanović. Iako ima naznaka da gradonačelnik ima veze sa slučajem nasilja nad ženama, gradonačelnik apsurdno daje podršku projektu “Istočno Sarajevo – grad bez nasilja” koji sprovodi Ženski interaktivni ruralni centar, uz podršku Razvojnog programa UN i EU. Izvor: Spin.info
Nove najave za izgradnju sigurne kuće u Trebinju
Najave i obećanja o izgradnji sigurne kuće u Trebinju pratile su više izbornih ciklusa posljednjih 20 godina. Tako je bilo i u susret prošlim lokalnim izborima. Iz “Ženskog centra” i tada su gajili nadu da će sigurna kuća biti izgrađena tokom 2020. godine i uvjeravali da su značaja sigurne kuće u lancu zaštite od nasilja svjesni i predstavnici Grada Trebinja. Zamjenik gradonačelnika Trebinja Dražen Bošković nedavno je za medije rekao da ukoliko bude bilo potrebe za tim, a kad se ostale stvari poslože, u saradnji sa “Ženskim centrom” Grad će biti maksimalno na usluzi da se taj objekat izgradi i da bude na raspolaganju u Hercegovini. Grad će, rekao je on, raditi na prevenciji slučajeva nasilja i napomenuo da su aktivnosti Grada usmjerene na zdravu porodicu. Ostalo je nejasno šta tačno znači zdrava porodica u situaciji kada brojne žene trpe različite oblike nasilja i tek jedan dio njih se odlučuje da to i prijavi. Obećanja za izgradnju sigurne kuće stizala su i prethodnih, mahom izbornih i predizbornih godina, no izgradnja sigurne kuće u Trebinju do danas nije ni započeta. Na pitanje da li postoji svijest o tome da je prošlo 20 godina otkad je pokrenuta ova inicijativa, Bošković odgovara da to pitanje treba postaviti “Ženskom centru”. Iz “Ženskog centra”, koji je inicijator ideje više godina su insistirali na realizaciji i pokušavali da skupe sredstva za izgradnju. Zbog negativnog iskustva svih prethodnih godina iz ove organizacije danas se uzdržavaju od izjava za medije, sve dok temelji sigurne kuće ne budu postavljeni. Kažu samo da je u dogovoru sa Gradom Trebinjem određena lokacija, da bi uskoro trebalo da počne revidiranje postojećeg projekta, a zatim bi ušli u proces dobijanja građevinske dozvole. To bi trebalo da urade do kraja godine, budući da su ograničeni rokom utroška namjenskih donatorskih sredstava. U cijelu problematiku nedavno se uključila i organizacija UN women. U junu prošle godine obaviješteni su o nastojanjima Ženskog centra da konačno realizuju dugo najavljivani projekat. Kažu da bi sigurna kuća mogla da bude održiv model podrške koji će osigurati da žene i djeca suočeni s nasiljem imaju sigurno mjesto za obnovu svojih života. Takođe, prepoznata je uloga sigurne kuće u jačanju sposobnosti lokalne zajednice da odgovori i spriječi nasilje u porodici, doprinoseći široj kulturi nulte tolerancije na nasilje nad ženama i djevojčicama. Iz UN womena rekli su Direktu da očekuju da će sigurna kuća biti izgrađena u roku od jedne do dvije godine. Međutim, cijeli proces, kažu, zavisiće od situacije na terenu, što bi možda ponovo moglo da uspori ovaj značajni projekat. “Sigurne kuće moraju ispunjavati posebne standarde za objekte, sigurnost i operativne procedure, uključujući obezbjeđivanje lokalnih licenci i dozvola. Poštivanje međunarodnih smjernica propisanih Istanbulskom konvencijom i GREVIO preporukama je od suštinskog značaja, a one uključuju osiguravanje privatnosti preživjelih i zapošljavanje obučenog, kvalifikovanog osoblja, a efikasna koordinacija sa lokalnom policijom, socijalnim službama i zdravstvenim ustanovama ključna je za sveobuhvatnu podršku. Osim toga, osiguravanje finansiranja i upravljanje budžetom putem grantova i donacija je od vitalnog značaja za održivost sigurne kuće. S obzirom na ove zahtjeve, važno je prepoznati da će uspostavljanje sigurne kuće biti dugotrajan proces. Grad Trebinje i Ženski centar, zajedno sa relevantnim partnerima, ostaju posvećeni procesu”, rekli su Direktu u ovoj organizaciji. Ističu da su dosadašnju realizaciju projekta pratile brojne prepreke, u prvom redu nedostatak novca koji je omeo mogućnost pokrivanja osnovnih troškova, kao što su izgradnja objekta, plate osoblja i operativni troškovi. “Pored finansijskih ograničenja, prepreka je i nedostatak institucionalnih i infrastrukturnih kapaciteta, uključujući nedostatak stručnog osoblja i nedovoljnu koordinaciju među zainteresovanim stranama. Ovi faktori su ometali napredak utičući na planiranje, implementaciju i održivost projekta sigurne kuće. Rješavanje ovih izazova zahtijeva višestruki pristup, uključujući povećano finansiranje, poboljšanu alokaciju resursa i ojačane napore za izgradnju kapaciteta. UN Women se nada da će lokalne vlasti to prepoznati kao prioritet u Trebinju i okolini i uložiti sve napore da uspostavu sigurne kuće postave kao prioritet”, rekli su Direktu i napomenuli da su ovu inicijativu dostavljali različitim donatorima. Un women je u Trebinju održao dva sastanka, zajedno sa Gradom Trebinje, kako bi se okupili svi relevantni partneri uključeni u projekat, uključujući Ministarstvo porodice, omladine i sporta Republike Srpske, Ministarstvo unutrašnjih poslova RS, Centar za socijalni rad, Dom zdravlja Trebinje, Ambasada Austrije, OSCE i organizacije civilnog društva koje djeluju u ovom polju. “Tokom jednog od ovih sastanaka, UN Women je objavio da su se austrijsko Ministarstvo vanjskih poslova i Vienna Insurance Group obavezali uložiti više od 60.000 KM za sigurnu kuću. Osim toga, Ambasada Austrije u Bosni i Hercegovini je izrazila interes za dalju podršku i promociju ove inicijative”, navedno je u odgovoru UN womena. Izgradnja sigurne kuće u Trebinju ključna je za rješavanje potreba istaknutih preporukama GREVIO-a i Istanbulske konvencije. Takav objekat bi pružio osnovnu podršku i zaštitu žrtvama nasilja u porodici, osiguravajući postojanje sigurnog mjesta gdje se mogu obratiti uz pristup pravnim, psihološkim i socijalnim uslugama neophodnim za njihov oporavak i osnaživanje. Istanbulska konvencija, UN-ova Rezolucija 1325 “Žene, mir i sigurnost”, i drugi međunarodni sporazumi koje je Bosna i Hercegovina ratificirala priznaju neophodnost uspostavljanja sigurnih kuća za žrtve nasilja u porodici na osnovu njihovog geografskog porijekla. Ova inicijativa u Trebinju predstavlja konkretan korak ka ispunjavanju ovih preporuka i osiguravanju da žrtve koje su preživjele nasilje u toj regiji imaju jednak pristup uslugama koje spašavaju živote. Potrebno 700.000 maraka Prema posljednjoj gruboj procjeni, projekat sigurne kuće trebalo bi da košta 700.000 maraka. Do sada je prikupljeno ukupno oko 288.000 maraka i još uvijek nedostaje oko 411.000 maraka. Ženski centar za sve ove godine uspio je da skupi oko 175.000 maraka Da su je izgradili prije samo četiri godine na taj projekat potrošili bi nešto manje od 500.000 maraka. Predviđeno je da sigurnu kuću u Trebinju vodi nevladina organizacija “Udruženje Sigurna kuća”, koje će biti formirano od osoblja i članica Ženskog centra Trebinje, ali koje će biti nezavisno od ove organizacije. Statistika u Hercegovini Prema podacima koji su Direktu dostavljeni iz Ministarstva unutrašnjih poslova RS, Policijska uprava (PU) Trebinje je za prvih šest mjeseci ove godine evidentirala 12 krivičnih djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici, što je nešto manje u odnosu na prošlu godinu. Sedam krivičnih djela evidentirano je
Zašto se ne čuje glasniji protest vjerskih zajednica zbog sve češćih slučajeva femicida?
Čak osam žena je ubijeno u BiH u toku 2024.godina. Posljednji slučaj koji je potresao javnost- ubistvo Anđelke M. u Šipovu, počinjeno prije 20-ak dana, na godišnjicu ubistva Nizame Hećimović iz Gradačca, dokazao je da institucije i društvo i dalje ne žele da se pozabave ovim problemom. PiŠE: Đorđe Vujatović Prema dostupnim podacima, samo u posljednjih 10-ak godina ubijeno je više od 70 žena u BiH, čak 83 posto od strane članova porodice, a broj slučajeva nasilja kojima su žene izložene nije moguće tačno odrediti. Sociolog Mirjana Čeko kaže da porast rodno zasnovanog nasilja u Bosni i Hercegovini nije samo statistika – to je ozbiljan problem našeg društva. “Društvo je očigledno postalo nasilnije, a korijeni te brutalnosti leže u ozbiljnim deformacijama socijalnih normi i vrijednosti. Živimo u vremenu kada se nasilje sve više normalizuje, a tradicionalne norme i vrijednosti, koje su nekada bile osnova našeg društvenog poretka, gube svoju snagu. Ova situacija pokazuje duboku moralnu krizu – krizu koja se ne može otpisati kao pojedinačni incident, već kao sistemski problem koji zahtijeva ozbiljnu introspekciju”, kaže Čeko za Gerilu. Prema njenim riječima, ovoliki broj slučajeva nasilja nije slučajnost niti izolovana pojava- on je simptom ozbiljne društvene bolesti. “Ako ne reagujemo sada, rizikujemo da nasilje postane još dublje ukorijenjeno u našem društvenom tkivu, ostavljajući mlađe generacije da nose teret naših propusta. Ovo je trenutak kada moramo odlučiti da li smo društvo koje će samo deklarativno osuditi nasilje, ili ćemo se zaista posvetiti njegovom iskorjenjivanju”, dodaje Čeko. Iako je radno zasnovano nasilje u porastu, nadležne institucije su se u proteklom periodu više bavile pitanjem terminologijom rodno zasnovanog nasilja i pojma femicid. Zakoni koji su trebali da se bave ovim problemom najavljivani su u Republici Srpskoj, pa stopirani nakon pritisaka i inicijativa nekoliko udruženja, koji su za sebe rekli da im je cilj “očuvanje i zaštita porodice, vjere i tradicije”. U Helsinškom parlamentu građana Banjaluka kažu da je ovo jedan od drastičnijih pokazatelja miješanja religijskih zajednica u društvenu sferu, jer su udruženja koja su negodovala zbog uvođenja pojma femicid u bliskoj vezi sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Prema riječima Aleksandra Žolje, predsjednika Helsinškog parlamenta, vjerske zajednice su zaštitnici i nosioci patrijarhalnog sistema, koji tumači ženu kao drugorodno biće koje ne bi trebalo da bude ravnopravno, te da zbog toga skoro da i ne postoji reakcija vjerskih lidera na sve češća ubistva žena u BiH. „Uzmimo da je stopiranje tog zakona o zaštiti žena u porodici upravo došlo od strane organizacija koje su povezane sa Srpskom pravoslavnom crkvom, a nakon što je patrijarh srpski gospodin Porfirije u Srbiji svojim javnim naastupima pokrenuo akciju da se iz Zakona o ravnopravnosti polova trebaju izbaciti sve odrednice koje nose imena funkcija i da se sva ta gender terminologija izbaci. Naravno, mi smo se prateći Srbiju odmah zakačili za femicid i rodno zasnovano nasilje, a nakon toga i za Krivični zakonik, koji je počeo da se čisti od tih pojmova, da bi se zaboravilo šta je suština tih zakona- da se spriječi dalje ubijanje žena u svojim kućama. Oni se bukvalno igraju neke igre, a mi imamo sve više ubistava“, izjavio je Žolja. Dodaje, društvu je potrebna suprotna pojava, a to je da bi s obzirom na povjerenje koje građani imaju u vjerske zajednice, glas vjerskih lidera trebao da bude snažan u čvrstoj osudi nasilja nad ženama, to jeste da ne budu kao političari koji šalju poruke koje se mogu dvosmisleno tumačiti. „O porodičnom nasilju, o nasilju nad ženama treba da se govori o društvu. Ono je podruštvljeno. Prije je bila privatna svojina. Na žalost, ja se bojim da ove neke inicijative što dolaze, da žele da vrate nasilje u četiri zida, da izbije sudu i tužilaštvu te argumente kroz razmišljanje da je riječ o intimnom prostoru gdje svako može da radi šta hoće. Na sceni su antirodne politike ili inicijative, a jedna od njih je stopiranje tog jako važnog zakona koji nema toliko veze ni sa femicidom i rodnom ideologijom. Cilj zakona je bio da se kroz ubrzanje procedura nasilnici na vrijeme izmjeste iz doma, da policija, tužilašta i centri za socijalni rad imaju mnogo bolje metode, da se ne bi ovakva ubistva dešavala“, pojašnjava Žolja. Vjera na dozvoljava nasilje nad ženama! O značaju vjerskih zajednica u suzbijanju nasilja nad željama svjesni su u Centru za izgradnju mira u Sanskom Mostu. Već nekoliko godina sprovode projekat koji je uključio i 50-ak osoba iz vjersih zajednica u BiH, s ciljem podizanja svjesnosti o mogućnostima koje imaju kada čuju za slučajeve porodičnog, odnosno nasilja nad ženama. „Vjerovatno su oni prvi koji čuju za te probleme. Njima žene ispričaju da su bile pretučene i traže od njih pomoć, a sve što oni mogu je da ih savjetuju da se mole. Međutim, htjeli smo da oni budu svjesni koji su sve instrumenti unutar društva koje oni mogu imati na raspolaganju, da mogu i prijaviti nasilje i da mogu pomoći žrtvama nasilja, da se sa tim nasiljem nekako izbore i da prežive i odatle je pošla ta ideja. Bilo im je vrlo korisno da saznaju koje su sve to institucije koje mogu pomoći ženama“, kaže Vahidin Omanović, predstavnik Centra za izgradnju mira. Napominje da bez obzira na uvriježena mišljenja o tradicionalnom društvu koje se dosta vezuje za religiju, istina je upravo suprotna, a to je da vjera, odnosno religija ne dozvoljava nasilje nad ženama,. Dodaje i da je određeni broj sveštenika/svećenika i imama imao aktivnu ulogu tokom kampanje 16 dana aktivizma. „Mi smo imali u svim džamijama i crkvama Sanskog Mosta, u toku tih 16 dana aktivizma po jednu propovjed ili hutbu petkom koja je bila u vezi nasilja prema ženama i djevojčicama. S obzirom na ugled i povjerenje koje vjerski lideri uživaju u društvu baš je reakcija javnosti bila dobra. Puno ljudi baš ne razumije šta vjera kaže o nasilju. Puno ljudi misli da vjera sve to opravdava i ovo je bila prilika da se pošalje poruka da nasilje sa vjerom nema ništa i nema nikakvog opravdanja unutar vjera. Govori i poruke koje su poslati bili su baš fantastični i imalo je efekta
Zaštita žrtava porodičnog nasilja – Nesigurno finansiranje sigurnih kuća
Sigurne kuće svakako su spasile mnoge živote, ali bez pomoći zvaničnih institucija ove sigurne luke za žrtve ostaju uskraćene za mogućnost da pomognu mnogo većem broju žrtava od onoga kojem sada pomažu. Problemi su uglavnom finansijski, jer oni koji su po zakonu obavezni da finansiraju smještaj žrtava često zaobilaze svoje obaveze. Piše: Miljan Kovač Nakon godina porodičnog nasilja Zora J. je prije 11 godina utočište našla u banjalučkoj Sigurnoj kući. Nakon tri mjeseca koje je provela pod zaštitom ove organizacije, odlučila je da i sama pomogne u zaštiti žena žrtava porodičnog nasilja. Danas je aktivistkinja za ženska prava uključena u edukativne radionice koje se bave ovom problematikom. Ona i njene koleginice koje su prošle edukaciju samopomoći sada pomažu drugima. Cilj im je kaže, da pokaže drugim ženama – žrtvama da i poslije nasilja mogu da “stanu na svoje noge”, da jednostavno uzmu svoj život u svoje ruke. Nemaju nažalost sve žrtve porodičnog nasilja šansu kakvu je Zora imala, kao što nemaju ni priliku da prođu kroz edukaciju samopomoći, niti da zatraže pomoć prije nego bude prekasno. Prepune su crne hronike vijesti o ubijenim i prebijenim ženama, najčešće žrtvama svojih partnera, s kojima su željele mirno živjeti umjesto svakodnevno strahovati za život. Zločini se redaju, monstruozniji od monstruoznijeg, žrtve najčešće ili uskraćene za pomoć, bez smjelosti da je zatraže ili jednostavno bez dovoljno upućenosti u patrijarhalnoj sredini od koga pomoć da traže. Sigurne kuće svakako su spasile mnoge živote, ali bez pomoći zvaničnih institucija ove sigurne luke za žrtve ostaju uskraćene za mogućnost da pomognu mnogo većem broju žrtava od onoga kojem sada pomažu. Problemi su uglavnom finansijski, jer oni koji su po zakonu obavezni da finansiraju smještaj žrtava često zaobilaze svoje obaveze. Kad sistem zakaže A šta se desi kada i pored svog truda Sigurne kuće drugi zakažu, svjedoči tragični slučaj dvadesetogodišnje djevojke iz Šamca. Ona je 2017. godine stradala zbog nasilnog oca, ali i nebrige institucija. I pored dobre volje aktivistkinja Sigurne kuće u Modriči, pomoći nije bilo. Centar za socijalni rad je nakon samo devet dana procijenio da im pomoć više nije potrebna. I pored upozorenja iz Sigurne kuće gdje je bila smještena zajedno sa majkom i sestrom – Centar je bio neumoljiv. Morale su se vratiti nasilniku. Djevojka je svoje muke prekratila skokom u Savu, odakle su ribari izvadili njeno beživotno tijelo. “Imamo dobru saradnju sa Centrom za socijalni rad, ali nažalost u tom slučaju ipak nije bilo razumijevanja”, kaže Gordana Vidović iz modričke Sigurne kuće. U Republici Srpskoj postoje tri sigurne kuće. Pored ove u Modriči, i u Banjaluci i u Bijeljini suočavaju se sa istim problemom – finansijskim. Važeći Zakon o zaštiti od nasilja u porodici propisuje da 70% troškova zbrinjavanja u sigurne kuće snosi entitetska vlada, a 30% lokalne zajednice iz kojih žrtve dolaze. Da bi ostvarili pravo na sredstva moraju imati rješenje Centra za socijalni rad iz opštine stanovanja žrtve nasilja. Tu nastaje problem, jer postoje situacije da centri u nekim opštinama ili ne izdaju Rješenje ili izdaju na prekratak period, kako bi na taj način sačuvali sredstva iz opštinskih/gradskih budžeta predviđena za smještaj žrtava u sigurnim kućama. Dodatni problem se javlja kada je sigurna kuća u situaciji da prima žrtve iz lokalnih zajednica koje faktički “ne pokriva”, pa i žrtve iz drugog entiteta ili Distrikta Brčko, što je gotovo nemoguće naplatiti. Snalaze se kako znaju U ovakvim situacijama u Sigurnim kućama, pokazujući prije svega visok nivo humanosti i solidarnosti sa žrtvama, snalaze se na razne načine da namire ona sredstva koja im nisu uplaćena, ili se jednostavno, što je postalo uobičajeno sa uplatama kasni. “Da bismo obezbijedili da centri za socijalni rad ne zakidaju te žene mi dogovaramo s njima da oni plate pola cijene od te koja je propisana. To je minorno zaista, samo da bi udovoljili žrtvama, ali i da bi kod njih potakli veći senzibilitet da ih smjeste u sigurnu kuću”, kaže Gordana Vidović. Situacija po ovom pitanju ipak razlikuje se od opštine do opštine, mada se kako su nam rekle aktivistkinje stanje djelimično popravlja. Tome prije svega doprinosi činjenica da i pored svih problema, javnost vremenom počinje da shvata značaj ovih utočišta za žrtve porodičnog nasilja, pa im iz tog razloga vlast počinje davati veći značaj i ozbiljnije pristupati svojim obavezama prema sigurnim kućama. Pozitivan primjer, prema riječima Radmile Žigić iz Sigurne kuće u Bijeljini, može se zapaziti u odnosima lokalne vlasti u tom gradu. Sigurna kuća koju ona predvodi prima žrtve iz 12 opština i gradova, uključujući i Brčko distrikt. Međutim nemaju, kaže, dovoljno kapaciteta i vremena da razvijaju saradnju sa svim lokalnim upravama. “Što se tiče Grada Bijeljina, posljednje 4 godine vrata su nam zaista otvorena i postoji izražena spremnost da nam pomognu i u rekonstrukciji objekta Sigurne kuće kao i naporima da žrtve nasilja dobiju veću pomoć u zajednici. Ranijih godina takođe smo imali saradnju jer Grad je podržao otvaranje Sigurne kuće ali davali su manji značaj našem radu. Za vlast nije tada bilo značajno što imaju Sigurnu kuću, prvih godina bilo je dosta negativnih reakcija, uglavnom iz Centra za socijalni rad, ali to se stabilizovalo i prošlo je. Dobru saradnju imamo sa opštinom Lopare, opštinom Ugljevik, upravom grada Zvornika jer je bilo dosta žrtava iz ovih zajednica, ali i u drugim lokalnim zajednicama zaista nikada nismo naišle na zatvorena vrata”, kaže Radmila Žigić. Poražavajuće je da se odnos lokalnih zajednica prema sigurnim kućama primjetno popravio tek nakon prošlogodišnjeg zločina u Gradačcu. Gorica Ivić, iz banjalučke Sigurne kuće kaže da su prvi put imali do te mjere ispunjene kapacitete da su šest zahtjeva za zbrinjavanje morali preusmjeravati u druge Sigurne kuće. “Možemo govoriti o tome da Centri za socijalni rad imaju veću svijest, odnosno prepoznaju bolje rizik i traže zbrinjavanje. Što se tiče lokalnih zajednica mi pokrivamo ovu banjalučku i prijedorsku regiju i drugačiji su pristupi. Grad Banjaluka redovno planira sredstva na osnovu prethodne godine za tu tekuću godinu i tu nemamo problema. Recimo za Prnjavor takođe značajno izdvajaju sredstva za rad sigurne kuće jer su prepoznali da je to vrlo važan resurs njima. Imamo nažalost i one
NAKON 13 ŽRTAVA ZA GODINU DANA: Femicid još nije uvršten u krivične zakone
Od januara 2023. do juna ove godine tužilaštva u BiH su zaprimila oko 1.298 prijava za nasilje u porodici. U istom periodu podignuto je tek 145 optužnica zbog nasilja u porodici. Stručnjaci upozoravaju – neuvezanost institucija, nedostatak kapaciteta i njihova nesenzibilnost predstavljaju ogroman problem. Sistem mora biti uvezan i ne smije viktimizirati žrtvu ako je došla u policiju ili centar za socijalni rad. vanični podaci o broju žrtava femicida u Bosni i Hercegovini nisu dostupni. Iako se u posljednjih godinu i po dana dogodilo 13 ubistava žena, femicid još uvijek nije uvršten u krivične zakone. Budući da nadležne institucije ne preduzimaju adekvatne sankcije za počinioce nasilja u porodici, u kojem su gotovo uvijek žrtve žene, zabilježen je izuzetno visok broj prijavljenih slučajeva. Žurnal je od tužilaštava u BiH tražio podatke koliko su u prošloj i ovoj godini zaprimili izvještaja o počinjenom nasilju u porodici, u koliko predmeta su pokrenute istrage, zatražen pritvor, ili neke od zaštitnih mjera. Od januara 2023. do juna ove godine tužilaštva u Bosni i Hercegovini zaprimila su 1.298 prijava za nasilje u porodici, a podignuto je tek 145 optužnica. Najveći broj prijava je u Zeničko-dobojskom i Tuzlanskom kantonu. – Kantonalno tužilaštvo u Zenici je u prošloj i ovoj godini formiralo ukupno 468 predmeta na osnovu prijava u vezi nasilja u porodici, a u tom periodu je bilo ukupno 224 istrage. Također, u 2023. godini je u 15 predmeta određen pritvor, a u ovoj u godini (do juna) osam, navode iz Kantonalnog tužilaštva ZDK. Od januara prošle do jula ove godine Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona zaprimilo je 389 krivičnih prijava i izvještaja, doneseno je 183 naredbe o provođenju istrage te 172 naredbe o neprovođenju ili obustavljanju istrage. „U ovom periodu je evidentan veći broj predmeta u kojima se od nadležnih sudova traže mjere pritvora za osumnjičene, naročito u situacijama u kojima se radi o višestrukim povratnicima u ovo djelo, gdje su nanesene teže tjelesne povrede ili su upućene ozbiljnije prijetnje za život i tijelo oštećene osobe“, kažu iz Tužilaštva TK. DRUŠTVO GOTOVO PRAVDA NASILJE NAD ŽENAMA Veliki broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici ne treba da iznenađuje uzmajući u obzir da je svaka druga žena u Bosni i Hercegovini doživjela neki oblik nasilja nakon 15. godine, bilo da je u pitanju fizičko, psihičko, seksualno ili ekonomsko nasilje. Prema provedenim istraživanjima, iako 90% građana izražava visok stepen svjesnosti o problemu nasilja u porodici, 45% njih na to gleda kao na privatni problem. Čak 80% ispitanika smatra u određenim situacijama opravdanim nasilje nad članom porodice. Prema izvještaju Ureda za reviziju kojim se problematizuje odgovor institucija na nasilje u porodici nadležne institucije nisu poduzele adekvatne i blagovremene aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti i sprečavanje nasilja nad ženama. Nema institucionalnih mehanizama, zakoni nisu usklađeni sa konvencijom, nisu izrađeni svi potrebni dokumenti, a ne poduzimaju se odgovarajuće aktivnosti za zbrinjavanje žena žrtava nasilja. Zakonodavstvo iz oblasti socijalne politike ne prepoznaje žrtve nasilja kao kategoriju korisnika socijalne zaštite u čak šest od deset kantona u Federaciji BiH: HNK, Kanton 10, USK, BPK, PK i SBK. U kantonima TK, ZDK, KS i ZHŽ žrtve nasilja prepoznate su kao korisnici socijalne zaštite. Često jedino utočište koje žrtve mogu pronaći su sigurne kuće. Iako je postojanje sigurnih kuća zakonska obaveza u FBiH, postoje problemi sa finansiranjem i zakonskom regulativom u vezi sa njihovim radom. Nijednu sigurnu kuću u Federaciji nisu osnovale nadležne institucije, već nevladine organizacije: Žene sa Une Bihać, Vive žene Tuzla, Medica Zenica, Žena BiH Mostar, Fondacija lokalne demokratije Sarajevo. S obzirom na to da su sigurne kuće formirane samo u pet kantona žrtve nasilja iz ostalih kantona nemaju mogućnost adekvatne zaštite. Žrtve s mjestom prebivališta u kantonima koji nemaju sigurne kuće, ne mogu pristupiti sigurnoj kući osim ukoliko se ne pokrene procedura u kojoj nadležni kanton daje suglasnost da će snositi troškove za njihov smještaj. Direktorica Centra za ženska prava Meliha Sendić u razgovoru za Žurnal navodi da neuvezanost institucija, nedostatak kapaciteta i njihova nesenzibiliziranost predstavlja ogroman problem. – Zakoni nam nisu harmonizirani sa Istanbulskom konvencijom, a nisu provedene ni izmjene krivičnog zakona FBiH i Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Prvi put izmjena Zakona o zaštiti od nasilja je izvršena samo u jednom dijelu prije četiri godine uvođenjem osobe od povjerenja, a od 2012. ništa se nije dogodilo, podsjeća Sendić. Još prije deset godina BiH se, ratifikacijom Istanbulske konvencije, obavezala da će svoje zakonske i institucionalne okvire prilagoditi ovoj konvenciji. Analizom Zakona o zaštiti od nasilja u porodici konstatovani su brojni nedostaci, a Zakon nije usklađen s Konvencijom SISTEM (NE) ŠTITI ŽENU U BiH? Meliha Sendić ističe da nedovoljna komunikacija između institucija predstavlja jedan od najvećih prepreka i problema zašto se neke stvari ne mogu riješiti na jednostavniji i lakši način. „Nedostaje multisektoralni pristup svih institucija određenoj vrsti problema. Institucije reaguju onako kako koja ima kapaciteta i kako su povezane“, kaže Meliha Sendić. Kada je riječ o odgovornosti svake karike sistema, često se u javnosti kritike usmjeravaju i na postupanje policijskih službenika. Viša inspektorica MUP-a KS Suvada Kuldija kaže kako se pokušavaju detektovati propusti i unaprijediti postupanje. – Mogu komparirati prethodni period i reći da je bilo propusta u odnosu na same slučajeve. Međutim, policijski službenici prolaze edukacije i ozbiljno pristupaju rješavanju slučajeva nasilja u porodici. Ipak, nije sve do policije, ne možemo sve sami uraditi. Sistem mora biti uvezan i ne smije viktimizirati žrtvu ako je došla u policiju ili centar za socijalni rad, navodi Kuldija. Jedna od slabosti sistema kada se radi o policiji jeste preopterećenost, smatra naša sagovornica navodeći da je u samo u jednoj policijskoj upravi za prvih sedam mjeseci zabilježeno oko 70 zaštitnih mjera. Aktivistica iz neformalne grupe žena Gradačac, Nerma Šarić, smatra da je najočigledniji institucionalni propust nepostojanje efikasnog sistema praćenja rizika od ponavljanja nasilja onda kada je nasilje prijavljeno kao što je to u slučaju Nizame Hećimović i Emire Maslan. – Mislim da je neophodan sinhronizovan i jednako posvećen rad svih resora uključujući i obrazovanje kada se radi o prevenciji u širem smislu. U svakom slučaju, bilo kakva mjera ili strategija ne može biti urađena bez ravnopravnog učešća stručnjakinja i stručnjaka, kaže Šarić. Direktorica Centra za ženska prava Meliha Sendić smatra da
Odustajanje od prijateljstva sa žrtvom nasilja nije opcija
Rijetko koji odnos svoj početak pronalazi u nasilju, ali sve češće se partnerski odnosi završe zbog njega. Razgovarali smo sa ženom koja je preživjela fizičko i psihičko nasilje od strane svog partnera. Nakon 28 godina šutnje, odlučila je da napusti nasilnika i stavi sebe na prvo mjesto. Kako se prisjeća naša sagovornica, tokom veze njen partner nije pokazivao agresivnu stranu i ispunjavao joj je sve želje. Udarci su počeli u trudnoći. Ljudima koji žele da se ostvare u roditeljskoj ulozi, dijete je kruna braka. Dolaskom djeteta na svijet, ovoj ženi muke tek počinju. „Kad sam se porodila, ucjenjivao me djetetom. Kad sam otišla nije mi dao dijete da vidim, zato sam se vratila, a onda je došlo i drugo. Pitaju me često što sam rađala. Kao da me pitao… Ja ne mogu to da objasnim sama sebi, a ne nekom drugom, kako je kad živiš u takvom začaranom krugu“, tužno ističe. Svakoj ženi koja se nalazi u nasilnom odnosu je potrebno da je neko aktivno sasluša i da joj vjeruje, jer ima potrebu da se njen glas čuje u okruženju u kojem se osjeća sigurno, bez propitivanja detalja i vjerodostojnosti njene priče. Podrška bez osude, razumijevanje, osnaživanje, strpljenje prilikom donošenenja odluka i poštovanje njene privatnosti su ono što je njoj potrebno. „Lakše je kad imaš nečiju podršku, kad te neko sasluša, a ne osuđuje. Žena sam i odmah sam najgora, a kad te žensko osudi, onda šta ćeš reći za bilo koga drugog. Kad te u srcu osudi, ti ne znaš šta bi pričao dalje“, zaključuje ona, uz prihvatanje činjenice da su upravo te osobine nedostajale njenim prijateljima. Odnos okoline prema žrtvi je vrlo individualan i ovisan o veličini sredine u kojoj se nalazi. Male sredine su još uvijek zatvorene i ne shvataju težinu tog problema, svi žele da se distanciraju od takvih priča. Veliki korak je prepoznati nasilje kao generalni društveni problem. „Nekad imate bezrezervnu podršku, a nekad i rođena djeca znaju da okrenu glavu i da smatraju to svojom sramotom, odnosno sramotom porodice i ne žele da im majke o tome pričaju“, za eTrafiku govori Mirzeta Tomljanović, tehnička koordinatorka Sigurne kuće Fondacije „Lara“ u Bijeljini. Ulazak u začarani krug nije nimalo bolan, no sve ono što dolazi poslije se ne može opisati riječima. Često žene nisu ni svjesne da su žrtve nasilja, jer društvo prihvata negativno ponašanja muškarca, samo zato što je on, a ne ona. „Kad ti ne da da potrošiš svoju platu kako hoćeš, kad ti brani da izađeš s prijateljicom kad ti hoćeš, kad te pita što si se tako ošišala, kad psuje, vrijeđa, udara…. Sve je to nasilje. Bitno je da žrtvama ukažemo da su žrtve. To nekad ne prepoznaju“, rekla je novinarka i aktivistkinja, koja se bavi temom nasilja, Milkica Milojević. Žrtve nasilja u početku nisu svjesne realnosti, izostanak reakcije okoline je ono što ide u prilog svakom nasilniku, jer se prijateljstvo svelo samo na imenicu. Na slavljima nasilnik je često glavni gost, dok je žrtva u potpunoj sjeni. „Svugdje smo išli zajedno, nije me samu nikada ostavljao jer je bio ljubomoran. Isprebijana i modra sam morala da idem. Naši prijatelji i komšije su znali šta trpim, ali niko nije htio da se miješa. Ja nikada nisam tražila pomoć, niti sam se kome povjeravala jer su me ionako osuđivali što ostajem“, ističe žena koja je nasilje osjetila na vlastitoj koži. Karakterne osobine nasilnika ne mogu se generalizirati, ali osjećaj povrijeđenosti i poniženja koji izazivaju kod žrtvi se razlikuju jedino u intenzitetu i načinu preživljavanja. „Pričala mi je poznanica svoje iskustvo, kako je njen suprug bio šarmantan, divan i krasan prema svima osim prema njoj. Kad izađu u društvo, on je uvijek nasmijan, priča viceve i njoj se svi dive i zavide, a kad dođu kući onda provodi silu“, prisjeća se Milkica Milojević. Recept za dobro prijateljstvo sa ženom koja proživljava nasilje jeste dopuštanje da ona priča onoliko koliko želi i koliko ima snage u tom momentu. Ukoliko se njena priča prekida nepotrebnim pitanjima, ona se povlači i odustaje od dijeljenja traume sa sagovornikom. „Nije nimalo prijatan osjećaj biti sam na jednoj strani, bivaju izgubljene u svom bolu i sve manje imaju povjerenje u društvo i institucije, te da se bilo kome obrate. Jer kad doživite razočarenje od najbližih, onda se pitate kako će vam pomoći neko drugi, kad su vam najbliži okrenuli leđa“, ističe Mirzeta Tomljanović za eTrafiku. Naizgled, mali koraci su upravo oni koji idu ispravnim stazama, a vrlo često žrtve nasilja tim putem moraju same. „Najveći podvig žena napravi onog momenta kad okrene SOS broj 1264 i zatraži pomoć, tada je uradila pola posla“, dodaje Mirzeta. Odluka o napuštanju nasilnika se najteže donosi, neke je žene nikada ne donesu i trpe doživotno, a sve češće im se uskrati prilika jer njihov partner okonča njihov život. U Bosni i Hercegovini svake godine bude ubijeno desetak žena od strane njihovih partnera. „Zaboravila sam kako se ja ponašam, oblačila sam se kako mi on kaže, kupala se kad mi on kaže, išla gdje mi on kaže i taj dan je nešto prelomilo. Da nisam otišla taj dan, ne bi me bilo, uradila bih nešto sebi, ali pozitivna sam i to je ono što me održalo“, prisjeća se ona koja je odnijela pobjedu u svojoj bici. Zabrinutost zbog problema nasilja nad ženama široko je rasprostranjena u BiH. Dvije trećine žena smatra da je nasilje nad ženama uobičajena pojava, dok više od četvrtine njih smatra da je veoma uobičajena, podaci su kojima raspolaže Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS). „Trideset i osam odsto žena je doživjelo psihičko, fizičko ili seksualno nasilje od strane bilo kojeg nepartnera ili partnera, 76 odsto njih nisu kontaktirale policiju ili neku drugu organizaciju, a 64 odsto žena u BiH je pogođeno nasiljem“, rezultati su istraživanja OESS-a o nasilju nad ženama u BiH sprovedenog 2019. godine. Putem društvenih mreža, portal eTrafika sproveo je anketu koja se odnosila na odnos žene koja proživljava nasilje i njene okoline. Na osnovu 239 odgovora, iz ankete zaključujemo da je psihičko nasilje najčešće zastupljen oblik