Umbrella

umbrella png

Žrtve nasilja u RS poslije napuštanja Sigurne kuće prepuštene same sebi

BANJALUKA – Ni u jednoj lokalnoj zajednici u Republici Srpskoj ne postoji stambena jedinica koja bi služila žrtvi nasilja za stanovanje u periodu kada mora da se vrati na posao ili drugim redovnim dnevnim aktivnostima, nakon što napusti Sigurnu kuću u kojoj dobije privremeni smještaj. IZVOR: capital.ba PIŠE: D. Momić Iz resornog Ministarstva porodice, omladine i sporta RS u odgovoru na naša pitanja su naveli da Sigurna kuća predstavlja posebnu mjeru podrške kojom se obezbjeđuje siguran smještaj i pomoć žrtvama nasilja u porodici, kao i da je ove godine za to obezbijeđeno 300.000 KM. „Kada je riječ o stambenom zbrinjavanju žrtava nasilja u porodici nakon napuštanja sigurne kuće, ministarstvo nema konkretne podatke o interesovanju žrtava za ovaj vid zbrinjavanja. Zakon o socijalnom stanovanju RS u nadležnosti je Republičkog sekretarijata za raseljena lica i migracije, a za realizaciju zakona zadužene su jedinice lokalne samouprave“, preciziraju iz ovog ministarstva. Ipak, oni navode da je Strategijom za suzbijanje nasilja u porodici RS 2020-2024. godina obuhvaćen poseban strateški cilj – Ekonomsko osnaživanje žrtava nasilja u porodici. „Aktivnostima kao što su zapošljavanje i samozapošljavanje, stručno usavršavanje i osposobljavanje žrtava nasilja u porodici, podrška rješavanju stambenog pitanja, doprinosi se realizaciji ove mjere. U okviru Zakona o socijalnom stanovanju RS, žrtve nasilja u porodici su prepoznate kao kategorija koja ima pravo na socijalno stanovanje“, navode iz ministarstva. Oni dalje kažu da se u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici putem konkursa vrši dodjela sredstava sigurnim kućama za privremeno zbrinjavanje, siguran smještaj i pomoć žrtvama nasilja u porodici. „Pravo učešća na konkursu imaju pravna lica koja realizuju sigurne kuće, a koje su upisane u  Registar sigurnih kuća koji vodi Ministarstvo porodice, omladine i sporta. Pravna lica koja su upisane u registar su Organizacija žena „Lara“ Bijeljina, Fondacija „Udružene žene“ Banjaluka i Udruženje građana „Budućnost“ Modriča“, kažu iz ministarstva. Dalje se navodi da su smještajni kapaciteti u ove tri sigurne kuće 55 mjesta i to u Organizaciji žena „Lara“ 15, Fondaciji „Udružene žene“ 24 i Udruženju građana „Budućnost“ 16 mjesta. „Ministarstvo porodice, omladine i sporta podržava rad nevladinih organizacija koje pružaju zaštitu, podršku i pomoć žrtvama nasilja u porodici, pruža podršku SOS telefonu i podstiče organizacije civilnog društva u njihovim nastojima da, ukoliko imaju kapaciteta za smještaj žrtava nasilja u porodici, podnesu zahtjev ministarstvu za upis u Registar sigurnih kuća“, kažu iz ministarstva, precizirajući da je u prethodnom periodu pravni subjekat iz Trebinja pokazao interesovanje za realizaciju Sigurne kuće na području ovog grada. Iz grada Banjaluka kažu da grad pruža podršku žrtvama nasilja u vidu sufinansiranja smještaja u Sigurnu kuću koju vodi Fondacija “Udružene žene”. „U skladu sa Zakonom o socijalnoj zaštiti, smještaj u Sigurnu kuću sufinansira nadležno Ministarstvo sa 70 odsto, a lokalna zajednica sa 30 odsto, za šta se na godišnjem nivou iz budžeta grada izdvaja 35.000 KM“, kažu iz gradske uprave Banjaluka. U Sigurnu kuću u Banjaluci, kažu dalje, prošle godine je bilo smješteno 47 žrtava nasilja i sve su nakon napuštanja Sigurne kuće otišle u sopstveni stambeni prostor, a od 47 njih ukupno, 43 su započele samostalan život. „Grad Banjaluka do danas nije zaprimio nijedan zahtjev za stambeno rješavanje žrtava nasilja, a stambene jedinice se prema Pravilniku o socijalnom stanovanju dodjeljuju ili putem konkursa kao u slučaju dodjele stambenih jedinica u naseljima Ada i Kuljani, namijenjenih izbjeglim i raseljenim licima ili Odlukom Skupštine Grada kojom se stambena jedinica putem Centra za socijalni rad dodjeljuje porodici koja je u stanju socijalne potrebe“, objašnjavaju iz gradske uprave. Identičan odgovor dobili smo iz još nekoliko lokalnih zajednica iz kojih poručuju da žene žrtve nasilja zaslužuju bolju zaštitu, ali ni u jednoj lokalnoj zajednici nemaju institucionalno riješeno pitanje smještaja potencijalne žrtve nasilja nakon što je radi povratka na posao i ostalih redovnih životnih aktivnosti prisiljena da napusti Sigurnu kuću. Isto kao i u Banjaluci, ni ostale lokalne zajednice nisu zaprimile nijedan zahtjev žrtava nasilja za rješavanje stambenog pitanja, pri čemu bi najsrećniji odgovor bio da nijedan zahtjev nije pristigao zato što žrtve nasilja nisu imale potrebu za time. Poslanik PDP-a u Narodnoj skupštini RS Tanja Vukomanović kaže da u ovoj zemlji ima puno nedostataka kada je u pitanju borba protiv nasilja nad ženama i nasilja uopšte. „Problema ima u zakonskim okvirima, ali i u praksi. Kada pričamo o ovim problemima moramo uzeti u obzir nažalost da smo mi Balkan i da je to nekada neki pravac razmišljanja, a ne samo geografski pojam, da se ovdje i dalje smatra da je žena vlasništvo svog muža i da je nasilje u porodici privatna stvar“, kaže Vukomanovićeva. Vidjećete u mnogim primjerima kada se desi bilo kakvo nasilje, nastavlja ona, da ljudi to osuđuju i prijavljuju, ali ako muž tuče svoju ženu smatra se da je to u redu i da je to njihova privatna stvar. „Tu svijest moramo mijenjati, jer suština problema leži u tome. Zakonski okviri, odnosno sankcije i sudska praksa za ta djela je preblaga, jer se puno veće kazne dobijaju za neka manje teška krivična djela nego što se dobija za nasilje“, kaže ova narodna poslanica koja se ističe po aktivnom odnosu prema ovom pitanju. Prema njenim riječima, veliki problem je u tome što su žene apsolutno nezaštićene od strane institucija i što u slučaju da moraju da pobjegnu od nasilnika jedino što im je na raspolaganju su nevladina udruženja i sigurne kuće. „Nažalost, sigurnih kuća nema dovoljno kako bi zbrinule sve žene kojima su one potrebne, a ono što mene posebno svaki put naljuti jeste da je Vlada dužna da određenim iznosom finansira sigurne kuće, a da te uplate često kasne. To još jednom pokazuje koji je nivo nebrige o ženama žrtvama nasilja i moramo imati u vidu da su nam sigurne kuće jako važne, odnosno stambeno zbrinjavanje, koji god oblik bio, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da dosta žena živi u zajednici, da je nekoliko porodica u jednoj kući i da ona ne može da izbaci muža iz kuće. Tada je njeno stambeno zbrinjavanje neophodno“, kaže ona. Način za rješavanje ovog ozbiljnog problema vidi u boljem definisanju pravilnika u svim lokalnim zajednicama, a

DRUŠTVO NOVINARA BIH ODLUČILO: Novinarke godine su Zinaida Đelilović i Azra Omerović iz redakcije Žurnala!

Povodom 3. maja, međunarodnog Dana slobode medija, Društvo novinara Bosne i Hercegovine dodjelilo je tradicionalne godišnje nagrade. Nagrađeni su novinari i mediji u kategoriji printanih medija, televizijskog i radijskog novinarstva. Uručena su i priznanja u kategoriji „Nagrada za životno djelo“ te tri specijalna među kojima je i ono portalu Pratimo.tendere, medijskom projektu Centra za razvoj medija i analize. IZVOR: žurnal.info Žiri je bio jednoglasan. Priznanje „Novinar godine 2023.“ pripalo je novinarkama Žurnala Zinaidi Đelilović i Azri Omerović za njihov serijal tekstova o nelegalnosti Internacionalnog univerziteta u Goraždu proteklih godinu dana, ašto je koje su nedavno rezultiralo reakcijom tužilaštva i hapšenjem nekoliko osoba. U kategoriji printanih i online medija, nagradu je dobila Sanja Vasković, urednica portala Spin-info. Njeno kritičko pisanje o radu vlasti na području Istočnog Sarajeva, nedavno je rezultiralo otkazivanjem najma za prostorije koje je koristila i plaćala redakcija, a koje su vlasništvo Opštine Istočno Novo Sarajevo. Dugogodišnji novinar Radio-televizije Bosne i Hercegovine Elvir Bucalo, dobitnik je nagrade u kategoriji TV novinarstvo, za rad na serijalu „Moja zemlja“ koji je na poseban i novi način prikazo ljudsko i svako drugo bogatstvo Bosne i Hercegovine. Radio Konjic, na čelu sa Amilom Habibijom, laureat je u kategoriji radijskog novinarsta, za dosljedno praćenje svih dešavanja u Općini Konjic i posvećenosti toj zajednici. Priznanje za životno djelo dobio je novinar i publicista iz Tuzle Zlatko Dukić. Iza njega je 50 godina novinarskog rada u medijima Oslobođenje, Večernje novine,  Front slobode, RTV Tuzla. Izdao je 36 romana, sedam knjiga novinskih tekstova i tri knjige sa pripovijetkama. Posebno priznanje Društva novinara BiH ove je godine uručeno magazinu Gracija za akciju za žene Palestine kojom su ukazali na važnost empatije prema onome što se dešava u Palestini. Školegijim, portal koji se bavi analizom i kritikom obrazovnih praksi i politika u Bosni i Hercegovini te ulogom književnosti u procesima indoktrinacije, pokretača i urednika Nenada Veličkovića je isto tako dobitnik specijalnog priznanja. Priznanje je uručeno i portalu PratimoTendere. Portal kojeg uređuje Slobodan Golubović postao je izuzetno relevantan u oblasti javnih nabavki, praćenjem svih nepravilnosti, netransparetnosti, pa i namještanja tendera u ovoj oblasti označenoj generatorom korupcije u BiH. Portal Pratimo tendere je, uz Žurnal, medijski projekat Centra za razvoj medija i analize.

Treći Umbrella Newsletter: Aktivnosti kojima nastojimo vratiti povjerenje u novinarsku profesiju

U trećem info newsletter-u Umbrella-e između ostalog, čitajte: Istraživačke priče na temu „Kriminalizacija klevete u Republici Srpskoj“ Pravni vodič za novinare: Aleksandar Jokić, Vesna Alaburić Prva godina postojanja Umbrella-e Edukacije za članice Umbrella-e: trening u Konjicu na temu “Medijskog izvještavanja o nasilju nad ženama” Hvala što pratite naš rad, te vas pozivamo da budete u toku i sa našim budućim aktivnostima, te da zajedničkim naporima doprinesemo očuvanju medijskih sloboda. Drugi UBA newsletter možete pročitati ovdje. Od sada UBA newsletter možete čitati i na enleskom jeziku. Kliknite ovdje.

Kleveta u Krivičnom zakonu RS: Šta to više nije isto?

Još nema godinu dana otkako je kleveta rekriminalizovana, a tužilaštva širom Republike Srpske broje oko 80 krivičnih prijava. Prve posljedice osjetilo je sedam novinara i jedan urednik. U novinarskom radu i navikama novinarke Ljiljane Smiljanić iz Banjaluke ništa se nije promijenilo otkako su usvojene izmjene Krivičnog zakona Republike Srpske, kojim je kleveta ponovo postala krivično djelo. Sve, kaže, radi kao i prije. No, kod drugih kolega i sagovornika je primijetila nešto što ranije nije. IZVOR: direkt-portal.com PIŠE: Nikolija Bjelica Škrivan Foto: Capital “Ono što mi naročito privlači pažnju, a što ranije nisam viđala, je kada kolege na primjer napišu da imaju dokument koji potvrđuje navode teksta, ali napominju da ga ne mogu objaviti zbog novih odredbi Krivičnog zakonika”, primjećuje Smiljanić i dodaje da odustati od objave neke informacije nije rješenje, iako je to bila istinska namjera onih koji su insistirali na izmjenama Krivičnog zakonika. “Ako bilo ko od koleginica i kolega nije siguran može li objaviti neki dokument, može da se konsultuje sa advokatom. Udruženje BH novinari nudi besplatnu pravnu pomoć i za takve slučajeve. Takođe, Transparency International je organizovao vrlo korisnu obuku za novinare i aktiviste da znaju u kojim situacijama rizikuju da ih neko prijavi za krivično djelo po izmjenama Krivičnog zakonika. Naravno, mogu da se konsultuju i sa iskusnijim kolegama, smatra Smiljanić. No, izmjene Krivičnog zakonika nisu na umu samo novinarima. O njima misle i oni koji bi se možda ranije češće pojavili ispred mikrofona. Našu sagovornicu zabrinjava sve manje onih koji su raspoloženi da pričaju za medije, pa javnost najčešće medijima spočitava to što se nekim temama ne bave. “Ne možemo sami. Nismo onda vjerodostojni, jer će djelovati kao da izmišljamo. Za televiziju je važno da imate snimljenu izjavu. Tačno se zna kada se može zaštititi identitet sagovornika, dok je za portale dovoljan i kratak razgovor telefonom ili da ne objavite ime”, kaže Smiljanić u izjavi za Direkt. Prve refleksije rekriminalizacije klevete U Republici Srpskoj (RS) je do sada podneseno oko 80 prijava za klevetu i iznošenje porodičnih prilika. Kada je u pitanju Okružno javno tužilaštvo u Trebinju podneseno je svega nekoliko prijava. Kako nam je potvrđeno iz Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju, tri predmeta koja se vode zavedena su na osnovu prijava građana, odnosno fizičkih lica. U jednom predmetu je kompletna uprava Elektroprivrede Republike Srpske, pet članova, tužila političke oponente – Milicu Radovanović, predsjednicu trebinjskog SDS-a i Nebojšu Vukanovića, lidera Liste za pravdu i red. U drugom predmetu podnosioci prijave su članovi uprave „Rite Gacko“ Maksim Skoko i Marko Grahovac. Oni su prijavu podnijeli protiv jednog građanina. „U jednom predmetu je donesena naredba o nesprovođenju istrage iz razloga što iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, dok su ostali predmeti u radu“, odgovorili su Direktu iz OJT. Lučka: Ne možemo da znamo koliko je autocenzure nastupilo zbog ovih odredbi Dok su upozoravali na štetnost usvajanja ovih izmjena u zakonu, novinari, pravnici i aktivisti su naglašavali kako će ovakav pristup neminovno otupjeti kritičku oštricu javnosti. Kleveti je mjesto u građanskom pravu, istrajan je u svom stavu pravnik Dejan Lučka. U izjavi za naš portal on navodi da ne možemo da znamo koliko je autocenzure nastupilo usvajanjem novih odredbi ovog zakona i da je to veliki problem. „Dovoljno je samo da građani, prevashodno novinari i aktivisti, znaju da postoji mogućnost da krivično odgovaraju za svoje riječi i da se ne usude da ih iznesu. Ovo stoga, jer krivične sankcije, u poređenju sa građanskim postupcima, mnogo više generišu odvraćajući efekat, čak i efekat zastrašivanja na slobodu izražavanja“, kaže Lučka i dodaje da pitanja klevete ne bi trebalo da budu na teretu državnih organa. „Građanima je sada jeftinije da podnose krivične prijave i da ostavljaju državi da se brine o tome, te da čekaju rezultat i mislim da odatle dolazi većina od ovih 80 krivičnih prijava“, dodaje on. Budući da u RS još uvijek nema sudske prakse u ovim djelima, naš sagovornik samatra da će se oni koji budu radili na ovim slučajevima vjerovatno savjetodavno konsultovati sa ranijom praksom koja je kod nas postojala, sa praksom u građanskim postupcima i praksom koja postoji u susjednim državama. Po njegovom mišljenju najveći problem može biti u tumačenju odredbi, i od tužilaca i od suda. “Kada je u pitanju tumačenje zakonskih odredbi, u samom tumačenju, odnosno primjeni zakona, nadležni organi su dužni da koriste standarde ljudskih prava koji su nastali u okviru slobode izražavanje. Tako će npr. morati da koriste praksu koju je stvorio Evropski sud za ljudska prava u tumačenju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”, ističe Lučka. On posebno naglašava sporne izraze u zakonu za koje nije posve siguran šta bi mogli značiti. „Meni su npr. riječ štogod u krivičnom djelu iznošenje ličnih i porodičnih prilika, pa kovanica od opravdanog interesa veoma interesante, jer praktično ne možemo znati šta predstavlja štogod iz ličnog ili porodičnog života nekog lica i na šta se sve to štogod odnosi. Mnogo apstrakcije postoji u ovom krivičnom djelu, pa će se vjerovatno u njegovom tumačenju koristiti iskustva iz Srbije odakle je kako mi se čini i prepisan dio iz zakona vezan za ovo djelo“, zaključuje Lučka. Advokatica Biljana Radulović za Direkt kaže da još uvijek odbija da povjeruje da živi u društvu u kome je kleveta krivično djelo. “Plaši me gdje će ovo društvo otići, jer smo kroz istoriju vidjeli gdje je šala, pjesma, satira i priča odvodila ljude i kako se tumačila. Plaši me broj prijava, broj budućih postupaka, osuda, a kada se radi o novinarima, i onemogućavanja u radu i bojazni za egzistenciju uslijed ovakvih postupaka”, kaže ona. Svi sagovornici su saglasni sa tim da je na novinarima obaveza da poštuju pravila profesije, novinarski kodeks i da dobro provjeravaju svoje izvore i njihove navode. O potencijalnim nedoumicama poželjno je da se konsultuju sa pravnicima ili potraže savjet novinarskih udruženja.

Završni čin kontinuiranog nasilja nad ženom: Nije tragedija, nego femicid!

Zašto je bitno da novinari koji izvještavaju o femicidu ovaj najekstremniji oblik nasilja nad ženama i porodičnog nasilja ne tretiraju kao nesretan slučaj ili tragediju nego kao zločin iz mržnje i društveni problem? IZVOR: fokus.ba PIŠE: M. Duhaček “Nova tragedija u BiH: Muškarac ubio ženu pa počinio samoubistvo”, “Tragedija nadomak Tuzle, muškarac ubio ženu”, “Tragedija u Bihaću: Muškarac ubio suprugu”, “Tragedija u Živinicama: Muškarac ubio ženu pa onda izvršio samoubistvo”, “Tragedija u Bijeljini: Ubio ženu pa sebe”, “Tragedija: Pištoljem ubio ženu pa presudio sebi”, “Porodična tragedija kod Bužima, ubio suprugu, a onda se objesio”, “Tragedija u Žepču: Muškarac ubio ženu, pa presudio sebi”, “Porodična tragedija na Palama: Ubio suprugu pa sebe”… Ovo su neki od naslova iz bh. medija na izvještaje o femicidu. Femicid je termin kojim se označava ubistvo žene zbog njenog spola/roda. Međutim, zločine nad ženama i nasilje u porodici mediji u BiH i regionu često karakterišu kao porodičnu tragediju ili (samo) tragediju, a rjeđe kao ubistvo, zločin i ono što u suštini i jeste – femicid. Zašto je bitno da novinari koji izvještavaju o femicidu ovaj najekstremniji oblik nasilja nad ženama i porodičnog nasilja ne tretiraju kao nesretan slučaj ili tragediju nego kao zločin iz mržnje i društveni problem? Amina Dizdar, koordinatorica programa “Prava žena” u Sarajevskom otvorenom centru (SOC), kaže da kada koristimo izraz “tragedija”, izjednačavamo ubistvo motivisano mržnjom prema spolu žrtve s bilo kakvom nesrećom. -Ubistvo supruge koju je partner prethodno zlostavljao – fizički, psihički, ekonomski – nije isto kao saobraćajna nesreća ili bilo koja smrt koja je nastupila kao posljedica nepažnje. Femicid je posljedica nasilja, sistemskog zanemarivanja žrtve i društva koje odbija da prepozna ozbiljnost problema sve dok ne nastupe ovakve posljedice – objašnjava Dizdar za Fokus. Završni čin nasilja nad ženom Novinarka i aktivistica Kristina Ljevak Bajramović misli da je posebno problematično u načinu izvještavanja o femicidu izbjegavanje činjenica koje podrazumijevaju da je femicid završni čin kontinuiranog nasilja nad ženom. Foto: Facebook/ Buybook Kristina Ljevak Bajramović -Kada femicid označimo kao “tragediju” ili “porodičnu tragediju” onda aboliramo sve u lancu odgovornosti – podvlači Kristina Ljevak Bajramović. Femicid je, dodaje ona, ubistvo žene samo zbog toga što je žena, i kojem je prethodilo nasilje za koje je uvijek neko znao. Institucije ili najbliži. Ponekad i jedni i drugi. -Zašto nije prijavila, zašto nije otišla i tristo drugih “zašto” se pojavljuje na kraju svakog femicida. A vidjeli_e smo brojne primjere kada je sva formalna procedura ispoštovana, a žene više nema – kaže za Fokus.ba Ljevak Bajramović. U medijskom izvještavanju o femicidu od esencijalne je važnosti istaknuti da nasilje prema ženama nikada nije tragičan događaj, već proračunati akt. Korijen femicida, kako se navodi u izvještaju “Femicid i mehanizmi za prevenciju u slučaju Bosne i Hercegovine”, koji je 2020. Izdao Helsinški parlament građanja Banjaluka, nalazi se prije svega u kulturi kojom dominira rodna diskriminacija, inferiorni položaja žena u patrijarhalnom društvu i nejednaki odnosi moći. -Najlakše je dati šekspirijansku notu svirepom ubistvu, iako i tu vidimo da krivotvorci nisu pročitali elementarnu lektiru i da ne znaju kako su skončali Romeo i Julija – komentariše Ljevak Bajramović, pa dodaje da takve interpretacije u javnosti nisu samo posljedica neznanja nego vrlo smišljenih, perfidnih načina stizanja do eventualnih olakšica za počinitelje femicida. Diskrepanca između “porodične tragedije” i femicida -Pojmovi tragedija, porodična tragedija, stravičan, monstruozan zločin ili druge koje možemo pročitati u naslovima i tekstovima medija u BiH, nisu adekvatni za ubistvo žene, supruge, partnerke jer je riječ o krivičnom djelu ubistva zbog spola, koje kod nas u zakonodavstvu nažalost nije okvalifikovano kao femicid, odnosno zločin iz mržnje, ali ga je nužno jasno nasloviti i napisati, imajući u vidu važnu ulogu medija u prevenciji i edukaciji o rodno zasnovanom nasilju. Naročito ako je ubistvu prethodilo nasilje, uhođenje, zlostavljanje… Aktivistice se već godinama bore da to djelo bude definisano kao femicid i u BiH – kaže za Fokus Džana Brkanić, zamjenica urednika BIRN-a BiH. FOTO: BIRN BiH Džana Brkanić Da bi javnost shvatila šta zapravo znači femicid, neophodno je, prije svega u medijima, tretirati ga kao jasnu namjeru ubistva žene, smatra Dalibor Tanić, glavni i odgovorni urednik portala Newipe.net i aktivista. -Tragedija je saobraćajna nesreća, porodična tragedija je iznenadna smrt. Femicid je nešto mnogo ozbiljnije i opasnije, te se mora tretirati kao jasna namjera da se ženi oduzme život. I upravo je namjera ta koja pravi diskrepancu između “porodične tragedije” i femicida kao jasno motivisanog ubistva žene – kaže Tanić za Fokus.ba. Amina Dizdar iz SOC-a kaže da razumije i zašto ljudi upotrebljavaju riječ “tragedija”: -Ipak se radi o situaciji u kojoj brojni ljudi osjećaju tugu, pate i žale za gubitkom osobe. Ali je važno objasniti im, a to će najbolje učiniti mediji upravo zbog svog uticaja, da taj izraz upućuje na nešto što se desilo slučajno, iz nehata ili se nije moglo spriječiti na bilo koji način. Umanjivanje težine zločina Tanić smatra da promjena mora krenuti kroz jezik koji koristimo, jer sam pojam ima značenje koje je prvi stepen u svjesnosti o femicidu. Dodaje da, u slučajevima femicida, nikako ne trebamo koristiti druge pojmove, bez obzira što svi oni kao posljedicu imaju smrt. -Korištenjem drugih pojmova, umanjuje se težina počinjenog zločina i on će se kao takav tretirati, čime se u potpunosti zatvara prostor za drugačije pristupanje u istraživanju zločina. Jer, kada se od samog početka ubistvo tretira kao femicid, javnosti šaljemo jasnu poruku da je postojala jasna namjera da se ubije žena. To postaje fenomen, otvara prostor da se u otkrivanje motiva uključe psiholozi, sociolozi, pravnici – kaže Tanić. Foto: Privatni album Dalibor Tanić Naša sagovornica Kristina Ljevak Bajramović dodaje da femicid nije samo ubistvo žene vatrenim oružjem ili nekim “manje suptlnim” metodama pogubljenja, poput davljenja i sličnih. -Femicid se može “na rate” realizovati bez bilo kakve primjene sile – smatra ona. -Ako bivši zlostavljač kontinuirano uz pomoć institucija nastavlja zlostavljati preživjelu, ona može psihički da oboli, onda se taj pritisak može odraziti i na fizičko zdravlje, može u konačnici i umrijeti, a pojedini_e predstavnici centara za socijalni rad, dok se cijeli taj proces mučenja pred njima odvijao, u kojem su

Institucionalne prednosti i mane za žrtve nasilja u Republici Srpskoj

IZVOR: infoveza.com PIŠE: Stefan Blagić Zakonom iz 2019. godine u Republici Srpskoj značajno je podignuta zaštita žrtve nasilja u porodici na viši nivo, jer je svako djelo nasilja u porodici definisano kao krivično djelo. Pristupom koji odvaja pomoć, podršku i zaštitu žrtava nasilja u porodici i sankcionisanja počinioca koje se propisuje Krivičnim zakonikom Republike Srpske, dobila se bolja zaštita žrtve i efektniji i strožiji odgovor društva prema učiniocu nasilja. Ono što je posebno naglašeno ovim zakonom jeste obaveza svih subjekata zaštite da u procesu zaštite, pomoći i podrške žrtvama nasilja u porodici međusobno sarađuju i razmjenjuju potrebne informacije u najboljem interesu žrtve, čime se osnažuje međusektorska saradnja svih subjekata uključenih u sistem zaštite žrtava. Zaštitu, pomoć i podršku žrtvama nasilja u porodici pružaju pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova (policija), tužilaštvo, centri za socijalni rad/službe socijalne zaštite, zdravstvene i obrazovne ustanove i nadležni sudovi. Subjekti zaštite u prvom kontaktu obavještavaju žrtvu, na njoj razumljiv način, o svim pravima koja ima u skladu sa Zakonom i o ustanovama, organima i organizacijama koje pružaju pomoć, podršku i zaštitu. Ministarstvo porodice, omladine i sporta Republike Srpske vrši nadzor nad sprovođenjem Zakona o zaštiti nad nasiljem u porodici, te sprovodi aktivnosti na zaštiti od nasilja u porodici. Iz Ministarstva poručuju da institucije Republike Srpske teže nultom stepenu tolerancije na nasilje u porodici, što je, kako tvrde, dokazano usvajanjem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti od nasilja u porodici u 2019. godini, ali i daljim nastojanjem da se ovaj zakon unapređuje. „Rješenjem iz maja 2023. godine imenovana je Radna grupa koja je pripremila Nacrt novog zakona, a sve u cilju daljeg unapređivanja prava žrtava nasilja u porodici i usklađivanja pojedinih odredbi sa potrebama uočenim u praksi, tokom primjene važećeg Zakona, kao i sa pravno obavezujućim međunarodnim i regionalnim standardima i praksom u ovoj oblasti. U tom smislu Ministarstvo porodice, omladine i sporta je donijelo i novi „Opšti protokol o postupanju u slučajevima nasilja u porodici u Republici Srpskoj“ („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 14/22). Zakonom je predviđeno da se na području svake jedinice lokalne samouprave u Republici Srpskoj zaključuje i lokalni protokol o postupanju i obrazuje grupa za koordinaciju i saradnju od predstavnika svih ustanova, organa i organizacija koje pružaju zaštitu, pomoć i podršku žrtvama nasilja u porodici“, kaže za portal Infoveza Mirela Vujatović, stručni saradnik za odnose s javnošću Ministarstva. Vujatovićeva objašnjava i da je Ministarstvo porodice, omladine i sporta više puta iniciralo i podsjećalo jedinice lokalne samouprave na ovu zakonsku obavezu, jer se na ovaj način institucionalni odgovor na nasilje u porodici podiže na viši nivo. „Primjena ovih protokola u svakodnevnom radu nadležnih organa od ključnog je značaja u razvijanju sistema zaštite od nasilja u porodici. NJegovom primjenom obezbjeđuju se ne samo adekvatne mjere u slučaju porodičnog nasilja, već i prevencija kroz razvijanje stručnih kompetencija, bolje razumijevanje fenomena nasilja u porodici, razbijanje stereotipa i predrasuda i izgradnju „nulte tolerancije“ na nasilje u porodici ali posljedično, i na sve druge vrste nasilja“, ističe Vujatovićeva i dodaje da žrtve nasilja u porodici imaju i besplatan pristup opštim i specijalizovanim uslugama podrške. Kada je riječ o specijalizovanim mjerama podrške zahvaljujući pravnim licima koji realizuju posebnu mjeru podrške – sigurnu kuću, a uz finansijsku podršku Vlade Republike Srpske, žrtvama nasilja u porodici obezbijeđen je siguran i bezbjedan smještaj u slučaju kada je neophodno da žrtva izađe iz svog doma, te je zakonski uređena i ova oblast. U tri sigurne kuće, u Banjaluci, Modriči i Bijeljini, omogućeno je istovremeno zbrinjavanje 55 žrtava nasilja u porodici i taj kapacitet u ovom trenutku zadovoljava potrebe sa terena. Iz budžeta Republike Srpske, preko Ministarstva porodice, omladine i sporta sigurne kuće se finansiraju u iznosu od 70% od ukupne cijene zbrinjavanja, dok iznos od 30% smještaja finansiraju jedinice lokalne samouprave iz kojih žrtva dolazi. Cijena zbrinjavanja utvrđuje se posebno za svaku godinu, a osnovica za isplatu troškova smještaja iznosi do dvije prosječne neto zarade u Republici Srpskoj za prethodnu  godinu. U Republici Srpskoj kao specijalizovana mjera podrške funkcioniše i besplatna telefonska SOS linija 1264. Funkcionisanje ove linije podržava i Ministarstvo porodice, omladine i sporta.  Ipak, da ne funkcionišu sve stvari onako kako bi trebalo priznaju i iz Ministarstva, pa za naš portal preciziraju da je u procesu primjene važećeg Zakona o zaštiti od nasilja u porodici utvrđeno  da pojedine odredbe Zakona ne obezbjeđuju punu zaštitu žrtava nasilja u porodici, pa se preciznijim normama i uvođenjem novih pravnih instituta nastoji, u skladu sa međunarodnim standardima, poboljšati i unaprijediti zaštita žrtava. „Novim Nacrtom zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama Republike Srpske, bilo je važno, u odnosu na važeći Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, proširiti predmet ovog zakona na suzbijanje nasilja prema ženama, sprečavanje femicida kao najtežeg oblika i posljedice nasilja prema ženama, prepoznati žene kao posebne žrtve nasilja, omogućiti im nesmetan i besplatan pristup subjektima zaštite, propisati poseban postupak izricanja i praćenja sprovođenja hitnih mjera zaštite i zaštitnih mjera, obavezu koordinacije postupanja svih subjekata zaštite od nasilja, osnivanje, pored Savjeta za suzbijanje nasilja u porodici i Odbora za praćenje nasilja prema ženama i femicida Republike Srpske, te druga pitanja od značaja za zaštitu od nasilja u porodici i nasilja prema ženama“, zaključuju u Ministarstvu. Amela Bašić-Tomić, menadžer sigurne kuće iz Fondacije Udružene žene Banjaluke kao važnu institucionalnu prednost ističe multisektorski pristup i saradnju u pomoći i podršci žrtvama nasilja. „Ako bilo koji od subjekata zaštite u sistemu zakaže, to će ići na štetu žena žrtava nasilja, te je svaka od ovih karika u nizu jednako važna i značajna. Ono što se stalno unapređuje jesu edukacije subjekata zaštite i podizanje podrške i pomoći na jedan viši nivo koji će omogućiti žrtvi da ostvari svoja prava u skladu sa Istambulskom konvencijom. Takođe, u sistemu podrške i rada sa žrtvama nasilja jako je važno imati senzibilitet i razumijevanje žrtve, kao i posljedica koje proizilaze iz nasilja. U Republici Srpskoj postoje tri Sigurne kuće za pomoć i podršku ženama žrtvama nasilja u porodici i njihovoj djeci“, navodi Bašić-Tomić. „Kada govorimo o manama, ono što bi izdvojili jeste da je kaznena politika za počinioce

Usred stalnih ograničavanja, novinari moraju da šire prostor za slobodu izražavanja

Prošlogodišnjim izmjenama Krivičnog zakonika Republike Srpske, predviđeno je kažnjavanje svakoga ko neovlašćeno objavi i prikaže tuđi spis, portret ili snimak, dok predviđene kazne dosežu i do deset godina zatvora. Kao argument za uvođenje ovog krivičnog djela, institucije su se često pozivale na slučajeve samoubistava, koja su se desila nakon što bi na društvenim mrežama ili u medijima bili objavljeni njihovi snimci, nakon čega su bili izvrgnuti ruglu javnosti. Međutim, ovdje postoji velika opasnost za novinare i građane koji bi uz pomoć takvih snimaka mogli da razotkriju određene afere. IZVOR: etrafika.net Piše: Vanja Stokić; Foto: Vanja Stokić – Fotobaza.ba Ovaj član Krivičnog zakonika kaže: „Ko objavi ili prikaže spis, portret, fotografiju, video-zapis, film ili fonogram ličnog karaktera, bez pristanka lica koje je spis sastavilo ili na koga se spis odnosi, odnosno bez pristanka lica koje je prikazano na portretu, fotografiji, video-zapisu ili filmu, ili čiji je glas snimljen na fonogramu ili bez pristanka drugog lica čiji se pristanak po zakonu traži, a takvo objavljivanje ili prikazivanje je imalo ili moglo da ima štetne posljedice po lični život tog lica, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine“. Ako je ovo djelo učinjeno prema članu porodice ili porodične zajednice ili nekog drugoj osobi sa namjerom nanošenja štete njenom ugledu, kazna je između šest mjeseci i tri godine zatvora. Ukoliko, kao posljedica objave, bude teže narušeno zdravlje osobe čiji je snimak, fotografija ili dokument objavljen, kazna raste na najmanje jednu i najviše pet godina zatvora. U slučaju smrti, kazna je između dvije i deset godina zatvora. Advokatica Jovana Kisin Zagajac kaže da se ova situacija može analizirati iz dva ugla, kada govorimo o novinarima. Prvi ugao je krivična odgovornost novinara koji je snimio ili objavio snimak, fotografiju ili spis. „Ključni pojam koji ovo djelo karakteriše jeste lični karakter. To već u početku treba da relaksira novinare, ukazujući da to ne mogu biti dokumenta koja govore o poslovnim transakcijama, vlasništvu nad privrednim subjektima ili vlasništvu nad nekretninama, budući da ta dokumenta predstavljaju javne isprave i da ne sadrže podatke ličnog karaktera. Tako da se takva dokumenta ili podaci smiju iznositi bez straha od činjenja ovog krivičnog djela. Pitanja koja se tiču objavljivanja dokumenata koji se tiču nečijih ličnih karakteristika, sposobnosti ili kompetencija za obavljanje javne funkcije, koja se na prvu mogu smatrati činjenicama ličnog karaktera, posmatraće se kroz načelo opravdanosti tj. postojanja javnog interesa i cijeniće se od slučaja do slučaja“, pojašnjava Kisin Zagajac. Situacija je malo komplikovanija kada se radi o objavljivanju fotografije ili video zapisa. Ona kaže da je ovo krivično djelo zamišljeno kao kriminalizacija objavljivanja privatnih fotografija ili snimaka, ali zbog toga što pojam „lični karakter“ nije dovoljno definisan, postoje dileme da li bi snimci i fotografije, koji su snimljeni na javnoj površini, mogli da budu pogodni za ovo krivično djelo. „Smatramo da je ovdje bitno izvagati interes javnosti i pitanje očekivanja privatnosti. Ukoliko postoji javni interes za prikazivanje takvog snimka ili fotografije, a lice koje se nalazi na njima nije moglo da očekuje privatnost (nije tajno snimano, prisluškivano, nije snimljeno u zabačenoj ulici ili u šumi), ovo su dovoljni uslovi da govorimo o nepostojanju krivičnog djela. Takođe, treba napraviti distinkciju da li se radi o javnim ličnostima ili ne. Ukoliko se radi o javnim ličnostima, time je javni interes veći, a očekivanje privatnosti na javnom mjestu je isključeno. Međutim, ukoliko se radi o licu koje nije javna ličnost ili poznata ličnost u zajednici, te ukoliko identitet te osobe nije bitan za javnost, bilo bi uputno prikriti (zamutiti) lice i eventualne podatke putem kojih se može identifikovati (npr. registarski broj automobila ili onemogućiti da se čuje ime ili adresa stanovanja, ukoliko su izgovoreni na snimku)“, savjetuje ona. Foto: Ajdin Kamber – Fotobaza.ba Drugi ugao gledanja na ovakve materijale je zakonitost dokaza. Kada se ta fotografija ili snimak može koristiti protiv aktera koji je snimljen kako vrši neku nezakonitu radnju. „U slučaju krivičnog postupka, zakon vrlo jasno propisuje na koji način javni tužilac koji vodi istragu i zastupa optužnicu, prikuplja dokaze protiv osumnjičenog ili optuženog lica. Ukoliko je dokaz pribavljen činjenjem drugog krivičnog djela, takav dokaz neće biti zakonit pred sudom. Svakako, ukoliko postoje saznanja da je krivično djelo učinjeno tako što će organi gonjenja doći u posjed snimka, takav materijal, iako problematičan iz ugla zakonitosti dokaznog materijala, može poslužiti kao trag da organi gonjenja pribave druge dokaze koji bi bili prihvatljivi na sudu“, podsjeća Kisin Zagajac. Upravo oni mogu na različite načine da dođu do zakonitih dokaza, nakon što im sporni snimak posluži kao trag do krivičnog djela. „Od saslušanja lica koje se nalaze na snimku, pretresa prostorija, oduzimanja predmeta, do analize nadzornih kamera i njihovog zakonitog izuzimanja, ukoliko je djelo počinjeno na javnom mjestu, sprovođenjem posebnih istražnih radnji i sl. Naravno, nije svaki snimak nezakonit. Ukoliko je npr. izrečena prijetnja na snimku, a da je počinilac znao da se razgovor snima, takav snimak može oštećeni dobrovoljno predati, a može se uraditi i vještačenje telefona kojim je snimak sačinjen i takvi dokazi će biti prihvaćeni na sudu, što se ne može reći za snimke koji su snimljeni ‘tajno’, odnosno bez znanja i saglasnosti onog ko se na snimku nalazi“, govori ona. Upotreba ovakvih dokumenata i snimaka u novinarstvu je nekada neophodna jer se pojedine afere mogu dokazati samo na taj način. Sjetimo se afere „Dva papka“, kad je portal Klix 2015. godine, objavio audio snimak, na kojem Željka Cvijanović, tadašnja premijerka Republike Srpske, a današnja članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine, govori o kupovini dvojice poslanika u Narodnoj skupštini. Nakon objave, policija je pretresala redakciju portala Klix, skoro osam sati, a zatim zaplijenila 19 računara, telefone urednika i direktora, kao i kancelarijski materijal. Institucije su se tada bavile izvorom snimka, a ne njegovim sadržajem. Novinari portala Žurnal su 2019. godine, snimili cijeli proces kupovine diplome od trgovca diplomama Senada Pehlivanovića iz Fojnice. Za samo 17 dana i 2.500 KM, diploma srednje medicinske škole bila je u rukama novinara Žurnala. Generalna sekretarka udruženja BH novinari Borka Rudić ističe da novinari imaju pravo da ponekad nelegalno dolaze do dokumenata za svoje istraživačke priče, pritom

DEJAN LUČKA: Zakon za zastrašivanje

Ukoliko se zakon usvoji u Narodnoj skupštini, zakonsko targetiranje će direktno uticati na rad mnogih udruženja i fondacija, diskreditovaće aktivnosti koje sprovode u očima drugih, a lako može dovesti i do fizičkih napada na članove stigmatizovanih udruženja i njihove prostorije, jer je atmosfera straha već stvorena i još uvijek raste u Republici Srpskoj. IZVOR: inforadar.ba PIŠE: Dejan Lučka Vlada Republike Srpske utvrdila je na telefonskoj sjednici i tajno proslijedila u Narodnu skupštinu Prijedlog zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija. Ovaj Prijedlog se u javnosti spominje kao „Zakon o stranim agentima”, „NVO zakon”, „Zakon o agentima stranog uticaja”, „Zakon o stranim plaćenicima” i sl. Ima li promjena u Prijedlogu u odnosu na Nacrt? Već na prvi pogled je jasno da je Prijedlog zakona napisan u skladu s prethodno iznijetim Nacrtom zakona. Određene izmjene postoje, međutim, one ne predstavljaju suštinsku razliku, s obzirom na jasnu orijentaciju zakonopisaca ka dodatnom ograničavanju prava i zastrašivanju udruženja i fondacija u Republici Srpskoj. Prijedlogom zakona je sada npr. jasnije definisano koje organizacije će biti označene kao „agenti stranog uticaja”. Tako će agent stranog uticaja biti ona neprofitna organizacija koju finansijski ili na drugi način pomažu strani subjekti, a koja se bavi političkim djelovanjem ili političkim aktivnostima, kao i drugim aktivnostima koje se odnose na političko organizovanje i djelovanje usmjereno na ugrožavanje demokratije, narušavanje integriteta Republike Srpske, kršenje Ustavom Republike Srpske zajamčenih sloboda i prava i raspirivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje i netrpeljivosti. Dakle, Prijedlogom zakona se etiketiraju određene organizacije i na njih se stavlja stigma „agenta stranog uticaja”. Ukoliko se zakon usvoji u Narodnoj skupštini, zakonsko targetiranje će direktno uticati na rad mnogih udruženja i fondacija, diskreditovaće aktivnosti koje sprovode u očima drugih, a lako može dovesti i do fizičkih napada na članove stigmatizovanih udruženja i njihove prostorije, jer je atmosfera straha već stvorena i još uvijek raste u Republici Srpskoj. Tako su poznata huškanja građana na civilni sektor uz optužbe da on podriva državu, vlasti i vladajuće partije u Republici Srpskoj, kroz nazivanje aktivista „izdajicama”, „neprijateljima srpskog naroda” i „stranim plaćenicima”. Odredbe koje se nalaze u Prijedlogu zakona bi ovo samo pojačale. Donošenje predloženog zakona nije samo nepotrebno, već je i veoma zlonamjerno usmjereno protiv određenih organizacija. Obrazloženje za donošenje zakona je već po običaju nedovoljno detaljno i neadekvatno formulisano. Ono uopšte ne sadrži pravilno objašnjenje zašto je donošenje ovog zakona neophodno, s obzirom na postojeću zakonsku regulativu koja već pokriva oblasti koje se obrađuju u njemu, niti se pri obrazlaganju potrebe donošenja zakona koriste npr. relevantna istraživanja. To je nekako postalo standard u zakonima kojima se ograničavaju osnovne slobode i prava. Poseban problem u Prijedlogu zakona predstavljaju i nova izvještavanja i dostavljanja različitih dokumenata na više strana, što bi bila obaveza neprofitnih organizacija, kao što su prijave Ministarstvu pravde u roku od 15 od dana prijema finansijskih sredstava ili druge vrste pomoći od stranog subjekta ili dostavljanje polugodišnjeg i godišnjeg finansijskog izvještaja, vjerovatno u nekoj posebnoj formi, istom ministarstvu, iako se APIF-u već dostavljaju finansijski izvještaji. Prijedlogom zakona je predviđeno i formiranje novog registra za neprofitne organizacije, iako već postoje registri, kao što su registar koji vodi osnovni sud u sjedištu okružnog suda na čijem području udruženje ili fondacija ima svoje sjedište i registar koji vodi Ministarstvo uprave i lokalne samouprave. Sve ovo je u stvari samo dupliranje administrativnih poslova, bespotrebno birokratizovanje procedura i nametanje novih obaveza za koje ne postoji nikakvo uporište kako u standardima vezanim za praktikovanje slobode udruživanja, tako ni u praksi, i predstavlja suvišno opterećivanje rada udruženja i fondacija. Damoklov mač nad organizacijama! U Prijedlogu zakona je definisano političko djelovanje i politička aktivnost neprofitnih organizacija i jasno je određeno da im nije dozvoljeno političko djelovanje niti obavljanje političke aktivnosti. Političko djelovanje neprofitnih organizacija podrazumijeva učešće u predizbornoj kampanji političkih stranaka i kandidata, prikupljanje sredstava za političke stranke i kandidate, finansiranje kandidata, odnosno političkih stranaka i sprovođenje političke aktivnosti u svrhu ostvarivanja uticaja na formiranje javnog mnjenja radi postizanja političkih ciljeva. Dok se prvi dio ove odredbe odnosi na djelatnosti koje već prema postojećem Zakonu o udruženjima i fondacijamane mogu sprovoditi udruženja i fondacije, drugi dio vezan za „političke aktivnosti” je veoma sporan. Naime, politička aktivnost će označavati svaku aktivnost prema organima, institucijama ili izabranim predstavnicima Republike Srpske ili predstavnicima Republike Srpske u institucijama Bosne i Hercegovine u smislu formulisanja politike, političkog ili javnog interesa Republike Srpske. U ovakvo definisanje političkih aktivnosti praktično se može uokviriti skoro svaka zagovaračka aktivnost neprofitnih organizacija koju nadležni organi budu željeli tako da okarakterišu. Te aktivnosti mogu da se kreću od inicijativa za izmjene zakona, preko kritike političkih odluka do istraživanja političkih procesa. Potencijalno bi ovo moglo obuhvatiti, kao što su rekli Venecijanska komisija i ODIHR/OEBS, bilo koji oblik zagovaranja kroz aktivnosti kao što su učešće u mirnim okupljanjima, davanje izjava medijima, učešće u radio ili televizijskim programima, publikacije, aktivnosti koje se odnose na promociju i zaštitu ljudskih prava, vladavinu prava, reformu pravosuđa, javne konsulatacije u procesima donošenja politika ili zakona itd. Ipak, treba napomenuti da Prijedlog zakona propisuje da se političkim djelovanjem ne smatra djelovanje u oblasti nauke, kulture, socijalne i zdravstvene zaštite, sporta, zaštite potrošača, zaštite prava nacionalnih manjina i lica sa invaliditetom, zaštite životne sredine, borbe protiv korupcije, filantropije, volonterstva i informisanja, kao i djelovanje u okviru Ustavom Republike Srpske zagarantovanih sloboda i prava. Zanimljivo je da i pored primjedbi koje su dali Venecijanska komisija i ODIHR/OEBS pod ovim izuzecima nisu navedena ljudska prava ili vladavina prava, kojima se bavi značajan broj aktivnih organizacija civilnog društva. Umjesto toga stavljena je opšta odrednica „djelovanje u okviru Ustavom Republike Srpske zagarantovanih sloboda i prava”. Ovakva odrednica se u praksi može tumačiti i rastezati na različite načine, ili što bi se u žargonu reklo „kako se kome ćefne”. Uostalom i cjelokupan tekst Prijedloga zakona je u dobroj mjeri na tom tragu. Ljudska prava u nestajanju Kristalno je jasno da Prijedlog zakona direktno udara na slobode izražavanja i udruživanja, kao i na demokratske forme poboljšavanja propisa i prakse. Nažalost, osmišljen je na način da dosta toga u njemu nije potpuno jasno, sadrži kaučuk norme koje se mogu rastezati kako kome padne na pamet, a tek sa njegovom primjenom bismo mogli vidjeli kako bi se šta tumačilo. Nedostatak transparentnosti u procesu izrade Prijedloga zakona i njegovog upućivanja u Narodnu skupštinu samo dodatno produbljuje nepovoljan utisak o njegovoj legitimnosti, kako je Prijedlog zakona poslat u Narodnu skupštinu pred sam kraj roka za slanje, a da pri tome javnost

Drugi Umbrella Newsletter: Stvaramo mozaik različitosti, istraživanja i novinarske hrabosti

U drugom newsletteru Udruženja Umbrella između ostalog čitajte: Krivični zakonik pred Ustavnim sudom Istraživački tekstovi na temu “Kriminalizacija klevete u Republici Srpskoj” Analize pravomoćnih presuda Saopćenja Edukacije za članice Umbrella-e Događaji Hvala što pratite naš rad, te vas pozivamo da budete u toku i sa našim budućim aktivnostima, te da zajedničkim naporima doprinesemo očuvanju medijskih sloboda. Drugi UBA newsletter možete pročitati ovdje. Od sada UBA newsletter možete čitati i na enleskom jeziku. Kliknite ovdje.  

Umbrella: Nedopustivo ponašanje načelnika Šipova prema novinarki i uredniku Capital.ba

Udruženje Umbrella, koje okuplja 13 nezavisnih istraživačkih medija smatra nedopustivim, krajnje neprimjernim i uvredljivim obraćanje načelnika Šipova i člana SNSD –a  Milana Kovača novinarki Bojani Ninković i Siniši Vukeliću, uredniku portala Capital.ba. Novinarka Ninković je pozvala Kovača i zatražila komentar u vezi sa prinudnom naplatom obveznica njegove Drvne industrije Šipovo, ali umjesto odgovora dobila je salvu najgnusnijih uvreda što postaje uobičajen odnos političkih moćnika prema novinarima. Jasno je da nosioci javnih funkcija u BIH sve češće reaguju sa uvredama, seksističkim komentarima, neprimjerenom komunikacijom prema novinarima, odnosno novinarkama koji se samo vode novinarskim postulatima u misiji traženja odgovora i kritičkog analiziranja postupaka javnih zvaničnika u ime javnog interesa. Posebno zabrinjava činjenica što se bivši narodni poslanik, trenutni načelnik Šipova Milan Kovač primitivnim i vulgarnim rječnikom obratio novinarki Ninković, te sa ovim činom verbalnog nasilja ugrozio njen profesionalni i ljudski integritet, te potkopao ionako nestabilno okruženje za sigurnost medijskih profesionalca u BIH. Postavljamo javno pitanje Kovaču, ali i svim drugim javnim zvaničnicima u BiH da li su bahatost, ponižavanje, psovke, uvrede postali zvanični model komuniciranja prema medijskim profesionalcima, te da li imaju i mrvu odgovornosti i pristojnosti prema funkciji koju obnašaju, kao i prema građanima koji ih plaćaju? Udruženje Umbrella, solidarno stoji uz tim Capital-a, te od javnih zvaničnika i političkih partija zahtjeva da ovakve i slične pokušaje ponižavanja novinara/ki javno osude i sankcionišu, ukoliko žele da grade demokratsko društvo u kome postoji sloboda medija i sloboda izražavanja. Inforadar.ba, Interview.ba, Impulsportal.net, Spin-portal.info, eTrafika.net, Gerila.info, Direkt-portal.com, Capital.ba, Hercegovina.info, Infoveza.com, Tačno.net, Fokus.ba, Žurnal