Udruženja protiv “zakona o neprofitnim organizacijama u RS”
BANJALUKA – Više od 40 organizacija civilnog društva i pojedinaca pozvalo je poslanike u Narodnoj skupštini Republike Srpske da ne usvajaju u srijedu restriktivni Prijedlog zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koji je usmjeren protiv slobode udruživanja i pružanja usluga građanima. “Svako ko bude glasao za usvajanje restriktivnog Prijedloga zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija će stati protiv slobode udruživanja, slobode djelovanja i što je najbitnije – protiv dobrobiti i nastavka podrške, pomoći i pružanja usluga građanima i građankama Republike Srpske. Zato pozivamo sve poslanike i poslanice u Narodnoj skupštini Republike Srpske da 22. maja 2024. kažu ne takvom zakonu! Sistem koji zabranjuje slobodu govora, slobodu djelovanja, slobodu udruživanja postaje sistem straha i krivac za narušavanje osnovnih ljudskih, demokratskih i ustavnih prava”, navodi se u zajedničkom saopštenju organizacija, među kojima se nalazi i portal CAPITAL. Brojna udruženja u Republici Srpskoj već dugo godina na razne načine pomažu građanima i građankama, od socijalne pomoći, zaštite od nasilja i nasilnika, humanitarnih akcija, pružanja pravne pomoći, borbe protiv koruptivnih radnji, a sada su došla u situaciju da se bore za opstanak, crta im se meta na čelo i prijeti stavljanjem katanca na vrata. Organizacije poručuju da je vlast, pod izgovorom uvođenja transparentnosti u rad udruženja, u stvari od svih udruženja želi da napravi podobne. “Svaka aktivnost ili inicijativa koja im se ne svidi ili im ne odgovara, biće kažnjena. Svako udruženje koje ne bude podobno i radilo kako mu se kaže, biće na udaru raznih spornih i nedorečenih odredbi novog zakona, a u konačnici ugašeno. Novi zakon se odnosi na sva udruženja, a ne samo na određena, kako se to pogrešno prenosi u javnosti. Na udaru su svi, od onih koja se bore za ljudska prava i protiv korupcije do sportskih organizacija, udruženja za prava žena, sindikalnih organizacija, udruženja za zaštitu prava potrošača, humanitarnih udruženja”, kaže se u saopštenju. Ovo neće dovesti samo do gašenja ili zabrane rada udruženja, već će proizvesti negativne ekonomske posljedice kroz izolaciju Republike Srpske i smanjenje investicija. “Udruženja građana već rade transparentno i u skladu sa zakonima, a sada pitamo radi li transparentno Vlada Republike Srpske koja je u tajnosti uputila Prijedlog tzv. zakona „o NVO“, u parlamentarnu proceduru. Sporne odredbe koje stoje u Prijedlogu zakona ostavljaju prostor proizvoljnom tumačenju vlasti da ocjenjuje koje organizacije “politički djeluju”, a etiketa “strani agent” predstavljaće atak i pokušaj direktnog pritiska na nezavisnost i rad udruženja”, poručeno je u zajedničkom saopštenju. Posebno se ističe da Prijedlog zakona zadire u ustave Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, u Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i nije u skladu sa najvažnijim međunarodnim standardima. Spisak organizacija koje stoje iza ovog saopštenja pročitajte OVDJE.
Koalicija za slobodu medija: Zakon o „stranim agentima“ uvodi cenzuru u RS
BANJALUKA – Koalicija za slobodu medija izrazila je solidarnost sa medijskim i civilnim sektorom u Republici Srpskoj i pozvala je Vladu RS da povuče Prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, koji će se pred poslanicima Narodne skupštine RS naći 22. maja.2024. godine. U saopštenju grupe domaćih medijskih udruženja ocjenjuje se da je suština tog zakona da se udruženjima i medijima koji su registrovani kao udruženja građana (a koje finansiraju i međunarodne organizacije) „suzi prostor za bilo kakvo djelovanje“. “Usvajanje predloženog propisa ugrozilo bi ljudska prava svih građana i građanki, dodatno narušilo slobodu izražavanja u regionu, a zaposlene u medijima i nevladinim organizacijama potencijalno dovelo i u fizičku opasnost – zbog stigmatizacije pojedinačnih organizacija kao agenata stranog uticaja”, dodaje se u saopštenju. Prijedlog, koji su šira javnost, neprofitni sektor i međunarodna zajednica već osudili, Koaliciju zabrinjava i jer se, kako smatraju, institucijama Republike Srpske ostavlja mogućnost da “arbitrarno određuju šta je politička aktivnost”, čime se direktno ugrožava sloboda izražavanja, garantovana članom 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima, kao i Ustavima BiH i RS”, navodi se u saopštenju. Diskreciona prava Ministarstva pravde RS, koje bi usvajanjem zakona i zvanično počelo da “prati” rad medijskih i nevladinih organizacija, faktički bi omogućilo cenzuru svih koji objektivno i pravovremeno izvještavaju o radu tamošnjih institucija. “Podsjećamo, sve zemlje Zapadnog Balkana (osim Sjeverne Makedonije) nazadovale su na Svjetskom indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica. Bosna i Hercegovina je zabilježila najveći pad u regionu, za čak 17 mjesta u odnosu na prošlu godinu”, navodi se u saopštenju. Koalicija za slobodu medija smatra da bi primjena novog nedemokratskog zakona ovaj rezultat ne samo pogoršala, već da bi dovela u pitanje opstanak cijelog medijskog i neprofitnog sektora u BiH, zbog čega su apelovali i na Ministarstva pravde Republike Srpske i na poslanike u Narodnoj skupštini RS da spriječe njegovo usvajanje. Koaliciju za slobodu medijia čine: Asocijacija medija, Asocijacija onlajn medija (AOM), Nezavisno društvo novinara Vojvodine (NDNV), Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS), Poslovno udruženje Asocijacija lokalnih i nezavisnih medija “Lokal Pres”, Slavko Ćuruvija fondacija i KUM Nezavisnost.
Zakon o nevladinim organizacijama: Kopija američkog zakona na ruski način
BANJALUKA – U posljednje vrijeme u Republici Srpskoj se intenzivno diskutuje o novom zakonu o nevladinim organizacijama, koji je predstavljen kao kopija američkog zakona, ali u suštini ima mnogo sličnosti sa represivnim ruskim zakonodavstvom. Zakon o nevladinim organizacijama, tačnije Zakon o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, vladajući u Republici Srpskoj od početka predstavljaju kao kopiju američkog zakona kako bi se stvorila impresija legitimnosti. Međutim, stvarne odredbe zakona i način njegove primjene više podsjećaju na ruski zakon, koji je poznat po svojoj represivnosti prema civilnom društvu. Cilj ovakvih zakonskih mjera je kontrola i suzbijanje nevladinih organizacija, što SNSD, kao vodeća stranka u vladajućoj koaliciji u Republici Srpskoj, opravdava retorikom o zaštiti nacionalnih interesa i suvereniteta, dok se u stvarnosti radi o gušenju kritičkih glasova i ograničavanju građanskog aktivizma. Tvrdnje vlasti u Republici Srpskoj da su strane nevladine organizacije u Sjedinjenim Američkim Državama tretirane kao strani agenti nisu istinite. Naime, U SAD postoji zakon o registraciji stranih agenata (FARA), ali on se odnosi na subjekte koji djeluju u ime stranih vlada, a ne na nevladine organizacije. Prema zakonima SAD postoji vrlo malo ograničenja na slobodu izražavanja i udruživanja nevladinih organizacija. Američka vlada ne sprečava nevladine organizacije da se zalažu za politička pitanja ili kritikuju vladu. To važi i za strane nevladine organizacije koje djeluju u SAD-u, čak i kada su u potpunosti finansirane od strane stranih vlada. Što se Zakona o registraciji stranih agenata (FARA) tiče, na kojeg se pozivaju vladajući Republici Srpskoj, njime je jasno definisano ko se smatra stranim agentom u SAD. Agent stranog principala je svaka osoba koja djeluje unutar Sjedinjenih Država „kao agent, predstavnik, zaposlenik ili sluga, ili bilo koja osoba koja djeluje u bilo kojem drugom svojstvu po nalogu, zahtjevu ili pod vodstvom ili kontrolom nekog stranog principala ili osobe čije aktivnosti direktno ili indirektno nadzire, usmjerava, kontroliše, finansira ili u cijelosti ili većim dijelom subvencionira strani principal” i koje se bavi određenim političkim ili kvazipolitičkim aktivnostima. Neke vlade su pogrešno tvrdile da Zakon o registraciji stranih agenata ograničava političke slobode u Sjedinjenim Državama. Stejt Department naglašava da ovaj zakon ne sprečava slobodu izražavanja, ne reguliše sadržaj informacija koje se šire, ne postavlja nikakva ograničenja na lobiranje ili objavljivanje informativnih ili zagovaračkih materijala i neutralan je u svom tretmanu prema svim zemljama. Suština je da Zakon o registraciji stranih agenata zahtjeva da se subjekti koji djeluju kao agenti stranih vlada registruju i redovno prijavljuju svoje aktivnosti Ministarstvu pravde. Ovo uključuje aktivnosti kao što su lobiranje ili propaganda u ime strane vlade. Nevladine organizacije koje primaju finansijsku podršku iz inostranstva, ali ne djeluju direktno za strane vlade, nisu obuhvaćene ovim zakonom. Predstavljanje zakona kao zaštitne mjere protiv stranog miješanja SNSD koristi retoriku o zaštiti suvereniteta i nacionalnih interesa kako bi opravdao restriktivne mjere prema nevladinim organizacijama. Ovo uključuje konstantne izjave o stranom miješanju i opasnosti koju predstavljaju strane nevladine organizacije. Ova strategija stvara atmosferu straha i nepovjerenja prema nevladinim organizacijama koje primaju sredstva iz inostranstva. Iako SNSD tvrdi da je zakon zasnovan na američkom modelu, stvarne odredbe zakona su mnogo sličnije ruskom zakonu o „stranim agentima“. Ruski zakon je poznat po svojoj represivnoj prirodi i koristi se za kontrolu i suzbijanje civilnog društva. Ova sličnost ukazuje na stvarnu namjeru zakona da ograniči rad nevladinih organizacija. Uvođenje ovakvog zakona ima za cilj da stvori neprijateljsko okruženje za nevladine organizacije, otežavajući njihov rad i sužavajući prostor za građanski aktivizam. Ovo dovodi do slabljenja civilnog društva i ograničavanja slobode izražavanja i djelovanja. Zakon o NVO predstavlja dio šire strategije stvaranja paranoje o stranom uticaju Predstavljanje zakona kao američkog predstavlja dio šire strategije koja koristi strah od stranog uticaja kako bi se opravdale represivne mjere prema civilnom društvu, a stvarna namjera zakona je kontrola i suzbijanje kritičkih glasova i nevladinih organizacija. Podsjećamo, Narodna skupština je takozvani „zakon o stranim agentima“ usvojila u nacrtu 28. septembra prošle godine. Zakon predviđa, između ostalog, posebnu prismotru za nevladine organizacije koje se finansiraju iz inostranstva, zabranu političkih aktivnosti, potrebu za dodatnom registracijom i slanjem finansijskih izvještaja. Ministar pravde Republike Srpske ima, prema nacrtu, mogućnost da određenim organizacijama zabrani rad. Vlada Republike Srpske je na jednoj od telefonskih sjednica usvojila prijedlog zakona o nevladinim organizacijama i poslala ga u parlamentarnu proceduru. Sve je urađeno na brzinu i tajno, neposredno prije isteka roka za slanje prijedloga u NSRS. Prijedlog zakona će se naći pred poslanicima na Devetoj redovnoj sjednici NSRS koja će biti održana 22. juna. Izvor: Gerila.info
Žrtve nasilja u RS poslije napuštanja Sigurne kuće prepuštene same sebi
BANJALUKA – Ni u jednoj lokalnoj zajednici u Republici Srpskoj ne postoji stambena jedinica koja bi služila žrtvi nasilja za stanovanje u periodu kada mora da se vrati na posao ili drugim redovnim dnevnim aktivnostima, nakon što napusti Sigurnu kuću u kojoj dobije privremeni smještaj. IZVOR: capital.ba PIŠE: D. Momić Iz resornog Ministarstva porodice, omladine i sporta RS u odgovoru na naša pitanja su naveli da Sigurna kuća predstavlja posebnu mjeru podrške kojom se obezbjeđuje siguran smještaj i pomoć žrtvama nasilja u porodici, kao i da je ove godine za to obezbijeđeno 300.000 KM. „Kada je riječ o stambenom zbrinjavanju žrtava nasilja u porodici nakon napuštanja sigurne kuće, ministarstvo nema konkretne podatke o interesovanju žrtava za ovaj vid zbrinjavanja. Zakon o socijalnom stanovanju RS u nadležnosti je Republičkog sekretarijata za raseljena lica i migracije, a za realizaciju zakona zadužene su jedinice lokalne samouprave“, preciziraju iz ovog ministarstva. Ipak, oni navode da je Strategijom za suzbijanje nasilja u porodici RS 2020-2024. godina obuhvaćen poseban strateški cilj – Ekonomsko osnaživanje žrtava nasilja u porodici. „Aktivnostima kao što su zapošljavanje i samozapošljavanje, stručno usavršavanje i osposobljavanje žrtava nasilja u porodici, podrška rješavanju stambenog pitanja, doprinosi se realizaciji ove mjere. U okviru Zakona o socijalnom stanovanju RS, žrtve nasilja u porodici su prepoznate kao kategorija koja ima pravo na socijalno stanovanje“, navode iz ministarstva. Oni dalje kažu da se u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici putem konkursa vrši dodjela sredstava sigurnim kućama za privremeno zbrinjavanje, siguran smještaj i pomoć žrtvama nasilja u porodici. „Pravo učešća na konkursu imaju pravna lica koja realizuju sigurne kuće, a koje su upisane u Registar sigurnih kuća koji vodi Ministarstvo porodice, omladine i sporta. Pravna lica koja su upisane u registar su Organizacija žena „Lara“ Bijeljina, Fondacija „Udružene žene“ Banjaluka i Udruženje građana „Budućnost“ Modriča“, kažu iz ministarstva. Dalje se navodi da su smještajni kapaciteti u ove tri sigurne kuće 55 mjesta i to u Organizaciji žena „Lara“ 15, Fondaciji „Udružene žene“ 24 i Udruženju građana „Budućnost“ 16 mjesta. „Ministarstvo porodice, omladine i sporta podržava rad nevladinih organizacija koje pružaju zaštitu, podršku i pomoć žrtvama nasilja u porodici, pruža podršku SOS telefonu i podstiče organizacije civilnog društva u njihovim nastojima da, ukoliko imaju kapaciteta za smještaj žrtava nasilja u porodici, podnesu zahtjev ministarstvu za upis u Registar sigurnih kuća“, kažu iz ministarstva, precizirajući da je u prethodnom periodu pravni subjekat iz Trebinja pokazao interesovanje za realizaciju Sigurne kuće na području ovog grada. Iz grada Banjaluka kažu da grad pruža podršku žrtvama nasilja u vidu sufinansiranja smještaja u Sigurnu kuću koju vodi Fondacija “Udružene žene”. „U skladu sa Zakonom o socijalnoj zaštiti, smještaj u Sigurnu kuću sufinansira nadležno Ministarstvo sa 70 odsto, a lokalna zajednica sa 30 odsto, za šta se na godišnjem nivou iz budžeta grada izdvaja 35.000 KM“, kažu iz gradske uprave Banjaluka. U Sigurnu kuću u Banjaluci, kažu dalje, prošle godine je bilo smješteno 47 žrtava nasilja i sve su nakon napuštanja Sigurne kuće otišle u sopstveni stambeni prostor, a od 47 njih ukupno, 43 su započele samostalan život. „Grad Banjaluka do danas nije zaprimio nijedan zahtjev za stambeno rješavanje žrtava nasilja, a stambene jedinice se prema Pravilniku o socijalnom stanovanju dodjeljuju ili putem konkursa kao u slučaju dodjele stambenih jedinica u naseljima Ada i Kuljani, namijenjenih izbjeglim i raseljenim licima ili Odlukom Skupštine Grada kojom se stambena jedinica putem Centra za socijalni rad dodjeljuje porodici koja je u stanju socijalne potrebe“, objašnjavaju iz gradske uprave. Identičan odgovor dobili smo iz još nekoliko lokalnih zajednica iz kojih poručuju da žene žrtve nasilja zaslužuju bolju zaštitu, ali ni u jednoj lokalnoj zajednici nemaju institucionalno riješeno pitanje smještaja potencijalne žrtve nasilja nakon što je radi povratka na posao i ostalih redovnih životnih aktivnosti prisiljena da napusti Sigurnu kuću. Isto kao i u Banjaluci, ni ostale lokalne zajednice nisu zaprimile nijedan zahtjev žrtava nasilja za rješavanje stambenog pitanja, pri čemu bi najsrećniji odgovor bio da nijedan zahtjev nije pristigao zato što žrtve nasilja nisu imale potrebu za time. Poslanik PDP-a u Narodnoj skupštini RS Tanja Vukomanović kaže da u ovoj zemlji ima puno nedostataka kada je u pitanju borba protiv nasilja nad ženama i nasilja uopšte. „Problema ima u zakonskim okvirima, ali i u praksi. Kada pričamo o ovim problemima moramo uzeti u obzir nažalost da smo mi Balkan i da je to nekada neki pravac razmišljanja, a ne samo geografski pojam, da se ovdje i dalje smatra da je žena vlasništvo svog muža i da je nasilje u porodici privatna stvar“, kaže Vukomanovićeva. Vidjećete u mnogim primjerima kada se desi bilo kakvo nasilje, nastavlja ona, da ljudi to osuđuju i prijavljuju, ali ako muž tuče svoju ženu smatra se da je to u redu i da je to njihova privatna stvar. „Tu svijest moramo mijenjati, jer suština problema leži u tome. Zakonski okviri, odnosno sankcije i sudska praksa za ta djela je preblaga, jer se puno veće kazne dobijaju za neka manje teška krivična djela nego što se dobija za nasilje“, kaže ova narodna poslanica koja se ističe po aktivnom odnosu prema ovom pitanju. Prema njenim riječima, veliki problem je u tome što su žene apsolutno nezaštićene od strane institucija i što u slučaju da moraju da pobjegnu od nasilnika jedino što im je na raspolaganju su nevladina udruženja i sigurne kuće. „Nažalost, sigurnih kuća nema dovoljno kako bi zbrinule sve žene kojima su one potrebne, a ono što mene posebno svaki put naljuti jeste da je Vlada dužna da određenim iznosom finansira sigurne kuće, a da te uplate često kasne. To još jednom pokazuje koji je nivo nebrige o ženama žrtvama nasilja i moramo imati u vidu da su nam sigurne kuće jako važne, odnosno stambeno zbrinjavanje, koji god oblik bio, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da dosta žena živi u zajednici, da je nekoliko porodica u jednoj kući i da ona ne može da izbaci muža iz kuće. Tada je njeno stambeno zbrinjavanje neophodno“, kaže ona. Način za rješavanje ovog ozbiljnog problema vidi u boljem definisanju pravilnika u svim lokalnim zajednicama, a
DRUŠTVO NOVINARA BIH ODLUČILO: Novinarke godine su Zinaida Đelilović i Azra Omerović iz redakcije Žurnala!
Povodom 3. maja, međunarodnog Dana slobode medija, Društvo novinara Bosne i Hercegovine dodjelilo je tradicionalne godišnje nagrade. Nagrađeni su novinari i mediji u kategoriji printanih medija, televizijskog i radijskog novinarstva. Uručena su i priznanja u kategoriji „Nagrada za životno djelo“ te tri specijalna među kojima je i ono portalu Pratimo.tendere, medijskom projektu Centra za razvoj medija i analize. IZVOR: žurnal.info Žiri je bio jednoglasan. Priznanje „Novinar godine 2023.“ pripalo je novinarkama Žurnala Zinaidi Đelilović i Azri Omerović za njihov serijal tekstova o nelegalnosti Internacionalnog univerziteta u Goraždu proteklih godinu dana, ašto je koje su nedavno rezultiralo reakcijom tužilaštva i hapšenjem nekoliko osoba. U kategoriji printanih i online medija, nagradu je dobila Sanja Vasković, urednica portala Spin-info. Njeno kritičko pisanje o radu vlasti na području Istočnog Sarajeva, nedavno je rezultiralo otkazivanjem najma za prostorije koje je koristila i plaćala redakcija, a koje su vlasništvo Opštine Istočno Novo Sarajevo. Dugogodišnji novinar Radio-televizije Bosne i Hercegovine Elvir Bucalo, dobitnik je nagrade u kategoriji TV novinarstvo, za rad na serijalu „Moja zemlja“ koji je na poseban i novi način prikazo ljudsko i svako drugo bogatstvo Bosne i Hercegovine. Radio Konjic, na čelu sa Amilom Habibijom, laureat je u kategoriji radijskog novinarsta, za dosljedno praćenje svih dešavanja u Općini Konjic i posvećenosti toj zajednici. Priznanje za životno djelo dobio je novinar i publicista iz Tuzle Zlatko Dukić. Iza njega je 50 godina novinarskog rada u medijima Oslobođenje, Večernje novine, Front slobode, RTV Tuzla. Izdao je 36 romana, sedam knjiga novinskih tekstova i tri knjige sa pripovijetkama. Posebno priznanje Društva novinara BiH ove je godine uručeno magazinu Gracija za akciju za žene Palestine kojom su ukazali na važnost empatije prema onome što se dešava u Palestini. Školegijim, portal koji se bavi analizom i kritikom obrazovnih praksi i politika u Bosni i Hercegovini te ulogom književnosti u procesima indoktrinacije, pokretača i urednika Nenada Veličkovića je isto tako dobitnik specijalnog priznanja. Priznanje je uručeno i portalu PratimoTendere. Portal kojeg uređuje Slobodan Golubović postao je izuzetno relevantan u oblasti javnih nabavki, praćenjem svih nepravilnosti, netransparetnosti, pa i namještanja tendera u ovoj oblasti označenoj generatorom korupcije u BiH. Portal Pratimo tendere je, uz Žurnal, medijski projekat Centra za razvoj medija i analize.
Treći Umbrella Newsletter: Aktivnosti kojima nastojimo vratiti povjerenje u novinarsku profesiju
U trećem info newsletter-u Umbrella-e između ostalog, čitajte: Istraživačke priče na temu „Kriminalizacija klevete u Republici Srpskoj“ Pravni vodič za novinare: Aleksandar Jokić, Vesna Alaburić Prva godina postojanja Umbrella-e Edukacije za članice Umbrella-e: trening u Konjicu na temu “Medijskog izvještavanja o nasilju nad ženama” Hvala što pratite naš rad, te vas pozivamo da budete u toku i sa našim budućim aktivnostima, te da zajedničkim naporima doprinesemo očuvanju medijskih sloboda. Drugi UBA newsletter možete pročitati ovdje. Od sada UBA newsletter možete čitati i na enleskom jeziku. Kliknite ovdje.
Kleveta u Krivičnom zakonu RS: Šta to više nije isto?
Još nema godinu dana otkako je kleveta rekriminalizovana, a tužilaštva širom Republike Srpske broje oko 80 krivičnih prijava. Prve posljedice osjetilo je sedam novinara i jedan urednik. U novinarskom radu i navikama novinarke Ljiljane Smiljanić iz Banjaluke ništa se nije promijenilo otkako su usvojene izmjene Krivičnog zakona Republike Srpske, kojim je kleveta ponovo postala krivično djelo. Sve, kaže, radi kao i prije. No, kod drugih kolega i sagovornika je primijetila nešto što ranije nije. IZVOR: direkt-portal.com PIŠE: Nikolija Bjelica Škrivan Foto: Capital “Ono što mi naročito privlači pažnju, a što ranije nisam viđala, je kada kolege na primjer napišu da imaju dokument koji potvrđuje navode teksta, ali napominju da ga ne mogu objaviti zbog novih odredbi Krivičnog zakonika”, primjećuje Smiljanić i dodaje da odustati od objave neke informacije nije rješenje, iako je to bila istinska namjera onih koji su insistirali na izmjenama Krivičnog zakonika. “Ako bilo ko od koleginica i kolega nije siguran može li objaviti neki dokument, može da se konsultuje sa advokatom. Udruženje BH novinari nudi besplatnu pravnu pomoć i za takve slučajeve. Takođe, Transparency International je organizovao vrlo korisnu obuku za novinare i aktiviste da znaju u kojim situacijama rizikuju da ih neko prijavi za krivično djelo po izmjenama Krivičnog zakonika. Naravno, mogu da se konsultuju i sa iskusnijim kolegama, smatra Smiljanić. No, izmjene Krivičnog zakonika nisu na umu samo novinarima. O njima misle i oni koji bi se možda ranije češće pojavili ispred mikrofona. Našu sagovornicu zabrinjava sve manje onih koji su raspoloženi da pričaju za medije, pa javnost najčešće medijima spočitava to što se nekim temama ne bave. “Ne možemo sami. Nismo onda vjerodostojni, jer će djelovati kao da izmišljamo. Za televiziju je važno da imate snimljenu izjavu. Tačno se zna kada se može zaštititi identitet sagovornika, dok je za portale dovoljan i kratak razgovor telefonom ili da ne objavite ime”, kaže Smiljanić u izjavi za Direkt. Prve refleksije rekriminalizacije klevete U Republici Srpskoj (RS) je do sada podneseno oko 80 prijava za klevetu i iznošenje porodičnih prilika. Kada je u pitanju Okružno javno tužilaštvo u Trebinju podneseno je svega nekoliko prijava. Kako nam je potvrđeno iz Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju, tri predmeta koja se vode zavedena su na osnovu prijava građana, odnosno fizičkih lica. U jednom predmetu je kompletna uprava Elektroprivrede Republike Srpske, pet članova, tužila političke oponente – Milicu Radovanović, predsjednicu trebinjskog SDS-a i Nebojšu Vukanovića, lidera Liste za pravdu i red. U drugom predmetu podnosioci prijave su članovi uprave „Rite Gacko“ Maksim Skoko i Marko Grahovac. Oni su prijavu podnijeli protiv jednog građanina. „U jednom predmetu je donesena naredba o nesprovođenju istrage iz razloga što iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, dok su ostali predmeti u radu“, odgovorili su Direktu iz OJT. Lučka: Ne možemo da znamo koliko je autocenzure nastupilo zbog ovih odredbi Dok su upozoravali na štetnost usvajanja ovih izmjena u zakonu, novinari, pravnici i aktivisti su naglašavali kako će ovakav pristup neminovno otupjeti kritičku oštricu javnosti. Kleveti je mjesto u građanskom pravu, istrajan je u svom stavu pravnik Dejan Lučka. U izjavi za naš portal on navodi da ne možemo da znamo koliko je autocenzure nastupilo usvajanjem novih odredbi ovog zakona i da je to veliki problem. „Dovoljno je samo da građani, prevashodno novinari i aktivisti, znaju da postoji mogućnost da krivično odgovaraju za svoje riječi i da se ne usude da ih iznesu. Ovo stoga, jer krivične sankcije, u poređenju sa građanskim postupcima, mnogo više generišu odvraćajući efekat, čak i efekat zastrašivanja na slobodu izražavanja“, kaže Lučka i dodaje da pitanja klevete ne bi trebalo da budu na teretu državnih organa. „Građanima je sada jeftinije da podnose krivične prijave i da ostavljaju državi da se brine o tome, te da čekaju rezultat i mislim da odatle dolazi većina od ovih 80 krivičnih prijava“, dodaje on. Budući da u RS još uvijek nema sudske prakse u ovim djelima, naš sagovornik samatra da će se oni koji budu radili na ovim slučajevima vjerovatno savjetodavno konsultovati sa ranijom praksom koja je kod nas postojala, sa praksom u građanskim postupcima i praksom koja postoji u susjednim državama. Po njegovom mišljenju najveći problem može biti u tumačenju odredbi, i od tužilaca i od suda. “Kada je u pitanju tumačenje zakonskih odredbi, u samom tumačenju, odnosno primjeni zakona, nadležni organi su dužni da koriste standarde ljudskih prava koji su nastali u okviru slobode izražavanje. Tako će npr. morati da koriste praksu koju je stvorio Evropski sud za ljudska prava u tumačenju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”, ističe Lučka. On posebno naglašava sporne izraze u zakonu za koje nije posve siguran šta bi mogli značiti. „Meni su npr. riječ štogod u krivičnom djelu iznošenje ličnih i porodičnih prilika, pa kovanica od opravdanog interesa veoma interesante, jer praktično ne možemo znati šta predstavlja štogod iz ličnog ili porodičnog života nekog lica i na šta se sve to štogod odnosi. Mnogo apstrakcije postoji u ovom krivičnom djelu, pa će se vjerovatno u njegovom tumačenju koristiti iskustva iz Srbije odakle je kako mi se čini i prepisan dio iz zakona vezan za ovo djelo“, zaključuje Lučka. Advokatica Biljana Radulović za Direkt kaže da još uvijek odbija da povjeruje da živi u društvu u kome je kleveta krivično djelo. “Plaši me gdje će ovo društvo otići, jer smo kroz istoriju vidjeli gdje je šala, pjesma, satira i priča odvodila ljude i kako se tumačila. Plaši me broj prijava, broj budućih postupaka, osuda, a kada se radi o novinarima, i onemogućavanja u radu i bojazni za egzistenciju uslijed ovakvih postupaka”, kaže ona. Svi sagovornici su saglasni sa tim da je na novinarima obaveza da poštuju pravila profesije, novinarski kodeks i da dobro provjeravaju svoje izvore i njihove navode. O potencijalnim nedoumicama poželjno je da se konsultuju sa pravnicima ili potraže savjet novinarskih udruženja.
Završni čin kontinuiranog nasilja nad ženom: Nije tragedija, nego femicid!
Zašto je bitno da novinari koji izvještavaju o femicidu ovaj najekstremniji oblik nasilja nad ženama i porodičnog nasilja ne tretiraju kao nesretan slučaj ili tragediju nego kao zločin iz mržnje i društveni problem? IZVOR: fokus.ba PIŠE: M. Duhaček “Nova tragedija u BiH: Muškarac ubio ženu pa počinio samoubistvo”, “Tragedija nadomak Tuzle, muškarac ubio ženu”, “Tragedija u Bihaću: Muškarac ubio suprugu”, “Tragedija u Živinicama: Muškarac ubio ženu pa onda izvršio samoubistvo”, “Tragedija u Bijeljini: Ubio ženu pa sebe”, “Tragedija: Pištoljem ubio ženu pa presudio sebi”, “Porodična tragedija kod Bužima, ubio suprugu, a onda se objesio”, “Tragedija u Žepču: Muškarac ubio ženu, pa presudio sebi”, “Porodična tragedija na Palama: Ubio suprugu pa sebe”… Ovo su neki od naslova iz bh. medija na izvještaje o femicidu. Femicid je termin kojim se označava ubistvo žene zbog njenog spola/roda. Međutim, zločine nad ženama i nasilje u porodici mediji u BiH i regionu često karakterišu kao porodičnu tragediju ili (samo) tragediju, a rjeđe kao ubistvo, zločin i ono što u suštini i jeste – femicid. Zašto je bitno da novinari koji izvještavaju o femicidu ovaj najekstremniji oblik nasilja nad ženama i porodičnog nasilja ne tretiraju kao nesretan slučaj ili tragediju nego kao zločin iz mržnje i društveni problem? Amina Dizdar, koordinatorica programa “Prava žena” u Sarajevskom otvorenom centru (SOC), kaže da kada koristimo izraz “tragedija”, izjednačavamo ubistvo motivisano mržnjom prema spolu žrtve s bilo kakvom nesrećom. -Ubistvo supruge koju je partner prethodno zlostavljao – fizički, psihički, ekonomski – nije isto kao saobraćajna nesreća ili bilo koja smrt koja je nastupila kao posljedica nepažnje. Femicid je posljedica nasilja, sistemskog zanemarivanja žrtve i društva koje odbija da prepozna ozbiljnost problema sve dok ne nastupe ovakve posljedice – objašnjava Dizdar za Fokus. Završni čin nasilja nad ženom Novinarka i aktivistica Kristina Ljevak Bajramović misli da je posebno problematično u načinu izvještavanja o femicidu izbjegavanje činjenica koje podrazumijevaju da je femicid završni čin kontinuiranog nasilja nad ženom. Foto: Facebook/ Buybook Kristina Ljevak Bajramović -Kada femicid označimo kao “tragediju” ili “porodičnu tragediju” onda aboliramo sve u lancu odgovornosti – podvlači Kristina Ljevak Bajramović. Femicid je, dodaje ona, ubistvo žene samo zbog toga što je žena, i kojem je prethodilo nasilje za koje je uvijek neko znao. Institucije ili najbliži. Ponekad i jedni i drugi. -Zašto nije prijavila, zašto nije otišla i tristo drugih “zašto” se pojavljuje na kraju svakog femicida. A vidjeli_e smo brojne primjere kada je sva formalna procedura ispoštovana, a žene više nema – kaže za Fokus.ba Ljevak Bajramović. U medijskom izvještavanju o femicidu od esencijalne je važnosti istaknuti da nasilje prema ženama nikada nije tragičan događaj, već proračunati akt. Korijen femicida, kako se navodi u izvještaju “Femicid i mehanizmi za prevenciju u slučaju Bosne i Hercegovine”, koji je 2020. Izdao Helsinški parlament građanja Banjaluka, nalazi se prije svega u kulturi kojom dominira rodna diskriminacija, inferiorni položaja žena u patrijarhalnom društvu i nejednaki odnosi moći. -Najlakše je dati šekspirijansku notu svirepom ubistvu, iako i tu vidimo da krivotvorci nisu pročitali elementarnu lektiru i da ne znaju kako su skončali Romeo i Julija – komentariše Ljevak Bajramović, pa dodaje da takve interpretacije u javnosti nisu samo posljedica neznanja nego vrlo smišljenih, perfidnih načina stizanja do eventualnih olakšica za počinitelje femicida. Diskrepanca između “porodične tragedije” i femicida -Pojmovi tragedija, porodična tragedija, stravičan, monstruozan zločin ili druge koje možemo pročitati u naslovima i tekstovima medija u BiH, nisu adekvatni za ubistvo žene, supruge, partnerke jer je riječ o krivičnom djelu ubistva zbog spola, koje kod nas u zakonodavstvu nažalost nije okvalifikovano kao femicid, odnosno zločin iz mržnje, ali ga je nužno jasno nasloviti i napisati, imajući u vidu važnu ulogu medija u prevenciji i edukaciji o rodno zasnovanom nasilju. Naročito ako je ubistvu prethodilo nasilje, uhođenje, zlostavljanje… Aktivistice se već godinama bore da to djelo bude definisano kao femicid i u BiH – kaže za Fokus Džana Brkanić, zamjenica urednika BIRN-a BiH. FOTO: BIRN BiH Džana Brkanić Da bi javnost shvatila šta zapravo znači femicid, neophodno je, prije svega u medijima, tretirati ga kao jasnu namjeru ubistva žene, smatra Dalibor Tanić, glavni i odgovorni urednik portala Newipe.net i aktivista. -Tragedija je saobraćajna nesreća, porodična tragedija je iznenadna smrt. Femicid je nešto mnogo ozbiljnije i opasnije, te se mora tretirati kao jasna namjera da se ženi oduzme život. I upravo je namjera ta koja pravi diskrepancu između “porodične tragedije” i femicida kao jasno motivisanog ubistva žene – kaže Tanić za Fokus.ba. Amina Dizdar iz SOC-a kaže da razumije i zašto ljudi upotrebljavaju riječ “tragedija”: -Ipak se radi o situaciji u kojoj brojni ljudi osjećaju tugu, pate i žale za gubitkom osobe. Ali je važno objasniti im, a to će najbolje učiniti mediji upravo zbog svog uticaja, da taj izraz upućuje na nešto što se desilo slučajno, iz nehata ili se nije moglo spriječiti na bilo koji način. Umanjivanje težine zločina Tanić smatra da promjena mora krenuti kroz jezik koji koristimo, jer sam pojam ima značenje koje je prvi stepen u svjesnosti o femicidu. Dodaje da, u slučajevima femicida, nikako ne trebamo koristiti druge pojmove, bez obzira što svi oni kao posljedicu imaju smrt. -Korištenjem drugih pojmova, umanjuje se težina počinjenog zločina i on će se kao takav tretirati, čime se u potpunosti zatvara prostor za drugačije pristupanje u istraživanju zločina. Jer, kada se od samog početka ubistvo tretira kao femicid, javnosti šaljemo jasnu poruku da je postojala jasna namjera da se ubije žena. To postaje fenomen, otvara prostor da se u otkrivanje motiva uključe psiholozi, sociolozi, pravnici – kaže Tanić. Foto: Privatni album Dalibor Tanić Naša sagovornica Kristina Ljevak Bajramović dodaje da femicid nije samo ubistvo žene vatrenim oružjem ili nekim “manje suptlnim” metodama pogubljenja, poput davljenja i sličnih. -Femicid se može “na rate” realizovati bez bilo kakve primjene sile – smatra ona. -Ako bivši zlostavljač kontinuirano uz pomoć institucija nastavlja zlostavljati preživjelu, ona može psihički da oboli, onda se taj pritisak može odraziti i na fizičko zdravlje, može u konačnici i umrijeti, a pojedini_e predstavnici centara za socijalni rad, dok se cijeli taj proces mučenja pred njima odvijao, u kojem su
Institucionalne prednosti i mane za žrtve nasilja u Republici Srpskoj
IZVOR: infoveza.com PIŠE: Stefan Blagić Zakonom iz 2019. godine u Republici Srpskoj značajno je podignuta zaštita žrtve nasilja u porodici na viši nivo, jer je svako djelo nasilja u porodici definisano kao krivično djelo. Pristupom koji odvaja pomoć, podršku i zaštitu žrtava nasilja u porodici i sankcionisanja počinioca koje se propisuje Krivičnim zakonikom Republike Srpske, dobila se bolja zaštita žrtve i efektniji i strožiji odgovor društva prema učiniocu nasilja. Ono što je posebno naglašeno ovim zakonom jeste obaveza svih subjekata zaštite da u procesu zaštite, pomoći i podrške žrtvama nasilja u porodici međusobno sarađuju i razmjenjuju potrebne informacije u najboljem interesu žrtve, čime se osnažuje međusektorska saradnja svih subjekata uključenih u sistem zaštite žrtava. Zaštitu, pomoć i podršku žrtvama nasilja u porodici pružaju pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova (policija), tužilaštvo, centri za socijalni rad/službe socijalne zaštite, zdravstvene i obrazovne ustanove i nadležni sudovi. Subjekti zaštite u prvom kontaktu obavještavaju žrtvu, na njoj razumljiv način, o svim pravima koja ima u skladu sa Zakonom i o ustanovama, organima i organizacijama koje pružaju pomoć, podršku i zaštitu. Ministarstvo porodice, omladine i sporta Republike Srpske vrši nadzor nad sprovođenjem Zakona o zaštiti nad nasiljem u porodici, te sprovodi aktivnosti na zaštiti od nasilja u porodici. Iz Ministarstva poručuju da institucije Republike Srpske teže nultom stepenu tolerancije na nasilje u porodici, što je, kako tvrde, dokazano usvajanjem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti od nasilja u porodici u 2019. godini, ali i daljim nastojanjem da se ovaj zakon unapređuje. „Rješenjem iz maja 2023. godine imenovana je Radna grupa koja je pripremila Nacrt novog zakona, a sve u cilju daljeg unapređivanja prava žrtava nasilja u porodici i usklađivanja pojedinih odredbi sa potrebama uočenim u praksi, tokom primjene važećeg Zakona, kao i sa pravno obavezujućim međunarodnim i regionalnim standardima i praksom u ovoj oblasti. U tom smislu Ministarstvo porodice, omladine i sporta je donijelo i novi „Opšti protokol o postupanju u slučajevima nasilja u porodici u Republici Srpskoj“ („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 14/22). Zakonom je predviđeno da se na području svake jedinice lokalne samouprave u Republici Srpskoj zaključuje i lokalni protokol o postupanju i obrazuje grupa za koordinaciju i saradnju od predstavnika svih ustanova, organa i organizacija koje pružaju zaštitu, pomoć i podršku žrtvama nasilja u porodici“, kaže za portal Infoveza Mirela Vujatović, stručni saradnik za odnose s javnošću Ministarstva. Vujatovićeva objašnjava i da je Ministarstvo porodice, omladine i sporta više puta iniciralo i podsjećalo jedinice lokalne samouprave na ovu zakonsku obavezu, jer se na ovaj način institucionalni odgovor na nasilje u porodici podiže na viši nivo. „Primjena ovih protokola u svakodnevnom radu nadležnih organa od ključnog je značaja u razvijanju sistema zaštite od nasilja u porodici. NJegovom primjenom obezbjeđuju se ne samo adekvatne mjere u slučaju porodičnog nasilja, već i prevencija kroz razvijanje stručnih kompetencija, bolje razumijevanje fenomena nasilja u porodici, razbijanje stereotipa i predrasuda i izgradnju „nulte tolerancije“ na nasilje u porodici ali posljedično, i na sve druge vrste nasilja“, ističe Vujatovićeva i dodaje da žrtve nasilja u porodici imaju i besplatan pristup opštim i specijalizovanim uslugama podrške. Kada je riječ o specijalizovanim mjerama podrške zahvaljujući pravnim licima koji realizuju posebnu mjeru podrške – sigurnu kuću, a uz finansijsku podršku Vlade Republike Srpske, žrtvama nasilja u porodici obezbijeđen je siguran i bezbjedan smještaj u slučaju kada je neophodno da žrtva izađe iz svog doma, te je zakonski uređena i ova oblast. U tri sigurne kuće, u Banjaluci, Modriči i Bijeljini, omogućeno je istovremeno zbrinjavanje 55 žrtava nasilja u porodici i taj kapacitet u ovom trenutku zadovoljava potrebe sa terena. Iz budžeta Republike Srpske, preko Ministarstva porodice, omladine i sporta sigurne kuće se finansiraju u iznosu od 70% od ukupne cijene zbrinjavanja, dok iznos od 30% smještaja finansiraju jedinice lokalne samouprave iz kojih žrtva dolazi. Cijena zbrinjavanja utvrđuje se posebno za svaku godinu, a osnovica za isplatu troškova smještaja iznosi do dvije prosječne neto zarade u Republici Srpskoj za prethodnu godinu. U Republici Srpskoj kao specijalizovana mjera podrške funkcioniše i besplatna telefonska SOS linija 1264. Funkcionisanje ove linije podržava i Ministarstvo porodice, omladine i sporta. Ipak, da ne funkcionišu sve stvari onako kako bi trebalo priznaju i iz Ministarstva, pa za naš portal preciziraju da je u procesu primjene važećeg Zakona o zaštiti od nasilja u porodici utvrđeno da pojedine odredbe Zakona ne obezbjeđuju punu zaštitu žrtava nasilja u porodici, pa se preciznijim normama i uvođenjem novih pravnih instituta nastoji, u skladu sa međunarodnim standardima, poboljšati i unaprijediti zaštita žrtava. „Novim Nacrtom zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama Republike Srpske, bilo je važno, u odnosu na važeći Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, proširiti predmet ovog zakona na suzbijanje nasilja prema ženama, sprečavanje femicida kao najtežeg oblika i posljedice nasilja prema ženama, prepoznati žene kao posebne žrtve nasilja, omogućiti im nesmetan i besplatan pristup subjektima zaštite, propisati poseban postupak izricanja i praćenja sprovođenja hitnih mjera zaštite i zaštitnih mjera, obavezu koordinacije postupanja svih subjekata zaštite od nasilja, osnivanje, pored Savjeta za suzbijanje nasilja u porodici i Odbora za praćenje nasilja prema ženama i femicida Republike Srpske, te druga pitanja od značaja za zaštitu od nasilja u porodici i nasilja prema ženama“, zaključuju u Ministarstvu. Amela Bašić-Tomić, menadžer sigurne kuće iz Fondacije Udružene žene Banjaluke kao važnu institucionalnu prednost ističe multisektorski pristup i saradnju u pomoći i podršci žrtvama nasilja. „Ako bilo koji od subjekata zaštite u sistemu zakaže, to će ići na štetu žena žrtava nasilja, te je svaka od ovih karika u nizu jednako važna i značajna. Ono što se stalno unapređuje jesu edukacije subjekata zaštite i podizanje podrške i pomoći na jedan viši nivo koji će omogućiti žrtvi da ostvari svoja prava u skladu sa Istambulskom konvencijom. Takođe, u sistemu podrške i rada sa žrtvama nasilja jako je važno imati senzibilitet i razumijevanje žrtve, kao i posljedica koje proizilaze iz nasilja. U Republici Srpskoj postoje tri Sigurne kuće za pomoć i podršku ženama žrtvama nasilja u porodici i njihovoj djeci“, navodi Bašić-Tomić. „Kada govorimo o manama, ono što bi izdvojili jeste da je kaznena politika za počinioce
Usred stalnih ograničavanja, novinari moraju da šire prostor za slobodu izražavanja
Prošlogodišnjim izmjenama Krivičnog zakonika Republike Srpske, predviđeno je kažnjavanje svakoga ko neovlašćeno objavi i prikaže tuđi spis, portret ili snimak, dok predviđene kazne dosežu i do deset godina zatvora. Kao argument za uvođenje ovog krivičnog djela, institucije su se često pozivale na slučajeve samoubistava, koja su se desila nakon što bi na društvenim mrežama ili u medijima bili objavljeni njihovi snimci, nakon čega su bili izvrgnuti ruglu javnosti. Međutim, ovdje postoji velika opasnost za novinare i građane koji bi uz pomoć takvih snimaka mogli da razotkriju određene afere. IZVOR: etrafika.net Piše: Vanja Stokić; Foto: Vanja Stokić – Fotobaza.ba Ovaj član Krivičnog zakonika kaže: „Ko objavi ili prikaže spis, portret, fotografiju, video-zapis, film ili fonogram ličnog karaktera, bez pristanka lica koje je spis sastavilo ili na koga se spis odnosi, odnosno bez pristanka lica koje je prikazano na portretu, fotografiji, video-zapisu ili filmu, ili čiji je glas snimljen na fonogramu ili bez pristanka drugog lica čiji se pristanak po zakonu traži, a takvo objavljivanje ili prikazivanje je imalo ili moglo da ima štetne posljedice po lični život tog lica, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine“. Ako je ovo djelo učinjeno prema članu porodice ili porodične zajednice ili nekog drugoj osobi sa namjerom nanošenja štete njenom ugledu, kazna je između šest mjeseci i tri godine zatvora. Ukoliko, kao posljedica objave, bude teže narušeno zdravlje osobe čiji je snimak, fotografija ili dokument objavljen, kazna raste na najmanje jednu i najviše pet godina zatvora. U slučaju smrti, kazna je između dvije i deset godina zatvora. Advokatica Jovana Kisin Zagajac kaže da se ova situacija može analizirati iz dva ugla, kada govorimo o novinarima. Prvi ugao je krivična odgovornost novinara koji je snimio ili objavio snimak, fotografiju ili spis. „Ključni pojam koji ovo djelo karakteriše jeste lični karakter. To već u početku treba da relaksira novinare, ukazujući da to ne mogu biti dokumenta koja govore o poslovnim transakcijama, vlasništvu nad privrednim subjektima ili vlasništvu nad nekretninama, budući da ta dokumenta predstavljaju javne isprave i da ne sadrže podatke ličnog karaktera. Tako da se takva dokumenta ili podaci smiju iznositi bez straha od činjenja ovog krivičnog djela. Pitanja koja se tiču objavljivanja dokumenata koji se tiču nečijih ličnih karakteristika, sposobnosti ili kompetencija za obavljanje javne funkcije, koja se na prvu mogu smatrati činjenicama ličnog karaktera, posmatraće se kroz načelo opravdanosti tj. postojanja javnog interesa i cijeniće se od slučaja do slučaja“, pojašnjava Kisin Zagajac. Situacija je malo komplikovanija kada se radi o objavljivanju fotografije ili video zapisa. Ona kaže da je ovo krivično djelo zamišljeno kao kriminalizacija objavljivanja privatnih fotografija ili snimaka, ali zbog toga što pojam „lični karakter“ nije dovoljno definisan, postoje dileme da li bi snimci i fotografije, koji su snimljeni na javnoj površini, mogli da budu pogodni za ovo krivično djelo. „Smatramo da je ovdje bitno izvagati interes javnosti i pitanje očekivanja privatnosti. Ukoliko postoji javni interes za prikazivanje takvog snimka ili fotografije, a lice koje se nalazi na njima nije moglo da očekuje privatnost (nije tajno snimano, prisluškivano, nije snimljeno u zabačenoj ulici ili u šumi), ovo su dovoljni uslovi da govorimo o nepostojanju krivičnog djela. Takođe, treba napraviti distinkciju da li se radi o javnim ličnostima ili ne. Ukoliko se radi o javnim ličnostima, time je javni interes veći, a očekivanje privatnosti na javnom mjestu je isključeno. Međutim, ukoliko se radi o licu koje nije javna ličnost ili poznata ličnost u zajednici, te ukoliko identitet te osobe nije bitan za javnost, bilo bi uputno prikriti (zamutiti) lice i eventualne podatke putem kojih se može identifikovati (npr. registarski broj automobila ili onemogućiti da se čuje ime ili adresa stanovanja, ukoliko su izgovoreni na snimku)“, savjetuje ona. Foto: Ajdin Kamber – Fotobaza.ba Drugi ugao gledanja na ovakve materijale je zakonitost dokaza. Kada se ta fotografija ili snimak može koristiti protiv aktera koji je snimljen kako vrši neku nezakonitu radnju. „U slučaju krivičnog postupka, zakon vrlo jasno propisuje na koji način javni tužilac koji vodi istragu i zastupa optužnicu, prikuplja dokaze protiv osumnjičenog ili optuženog lica. Ukoliko je dokaz pribavljen činjenjem drugog krivičnog djela, takav dokaz neće biti zakonit pred sudom. Svakako, ukoliko postoje saznanja da je krivično djelo učinjeno tako što će organi gonjenja doći u posjed snimka, takav materijal, iako problematičan iz ugla zakonitosti dokaznog materijala, može poslužiti kao trag da organi gonjenja pribave druge dokaze koji bi bili prihvatljivi na sudu“, podsjeća Kisin Zagajac. Upravo oni mogu na različite načine da dođu do zakonitih dokaza, nakon što im sporni snimak posluži kao trag do krivičnog djela. „Od saslušanja lica koje se nalaze na snimku, pretresa prostorija, oduzimanja predmeta, do analize nadzornih kamera i njihovog zakonitog izuzimanja, ukoliko je djelo počinjeno na javnom mjestu, sprovođenjem posebnih istražnih radnji i sl. Naravno, nije svaki snimak nezakonit. Ukoliko je npr. izrečena prijetnja na snimku, a da je počinilac znao da se razgovor snima, takav snimak može oštećeni dobrovoljno predati, a može se uraditi i vještačenje telefona kojim je snimak sačinjen i takvi dokazi će biti prihvaćeni na sudu, što se ne može reći za snimke koji su snimljeni ‘tajno’, odnosno bez znanja i saglasnosti onog ko se na snimku nalazi“, govori ona. Upotreba ovakvih dokumenata i snimaka u novinarstvu je nekada neophodna jer se pojedine afere mogu dokazati samo na taj način. Sjetimo se afere „Dva papka“, kad je portal Klix 2015. godine, objavio audio snimak, na kojem Željka Cvijanović, tadašnja premijerka Republike Srpske, a današnja članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine, govori o kupovini dvojice poslanika u Narodnoj skupštini. Nakon objave, policija je pretresala redakciju portala Klix, skoro osam sati, a zatim zaplijenila 19 računara, telefone urednika i direktora, kao i kancelarijski materijal. Institucije su se tada bavile izvorom snimka, a ne njegovim sadržajem. Novinari portala Žurnal su 2019. godine, snimili cijeli proces kupovine diplome od trgovca diplomama Senada Pehlivanovića iz Fojnice. Za samo 17 dana i 2.500 KM, diploma srednje medicinske škole bila je u rukama novinara Žurnala. Generalna sekretarka udruženja BH novinari Borka Rudić ističe da novinari imaju pravo da ponekad nelegalno dolaze do dokumenata za svoje istraživačke priče, pritom