Povlačenje donatora oslabilo medijsku scenu u BiH, novinari najviše trpe
Prema informacijama BH Novinara, u mnogim medijima novinari i novinarke dobijaju ugovore na tri mjeseca, što predstavlja nesigurnu i frustrirajuću poziciju za same novinare. Istovremeno, smanjuje se i broj povremenih angažmana za takve novinare. Autor: Impuls Povlačenje američkog USAID-a s medijske scene Bosne i Hercegovine označilo je početak nove, teške faze za istraživačko novinarstvo. Decenijska podrška najvećeg međunarodnog donatora bila je ključna za stabilnost i profesionalni razvoj nezavisnih medija, ali njenim prestankom mnoge redakcije ostale su bez osnovnih resursa, dok novinari gube dugoročne ugovore i sigurnost zaposlenja. Trajne posljedice na novinarstvu Borka Rudić, generalna tajnica Udruženja BH novinari, ističe da je povlačenje USAID-a negativno i s trajnim posljedicama utjecalo na novinarstvo u BiH, ne samo na istraživačko novinarstvo i medije već na kompletnu medijsku scenu. USAID je kroz višedecenijske programe medijima, finansirao različite medijske aktivnosti, kao što su produkcija tematskih medijskih sadržaja, izgradnja kapaciteta medija poput marketinga, IT kompetencija i finansijske održivosti. “Decenijska USAID podrška medijima je zaista bila korisna, ciljana prema nezavisnim medijima i onima koji su doprinosili poboljšanju demokratskih procesa u državi. Povlačenjem USAID -a bh. medijska industrija je pogođena do nepopravljivosti u smislu očuvanja medijske raznolikosti, pluralizma mišljenja u medijskim sadržajima, kritičkog i istraživačkog novinarstva, novinarstva koje će na dnevnoj osnovi demonstrirati visoki profesionalizam i novinarsku etiku”, kaže Rudić. Prema njenim riječima, na osnovu većine reakcija vlasnika medija nakon povlačenja USAID -a, jasno je da su prvi na udaru bili novinari i novinarke koji profesionalno rade svoj posao. Novinarstvo je skupo, istraživačko novinarstvo traži još veća ulaganja od dnevne produkcije sadržaja, dodala je, pa su vlasnici medija panično reagirali masovnim otpuštanjem novinara i slabljenjem produkcijskih kapaciteta. “Dugoročno gledano, mislim da su takvi postupci vlasnika medija bili slabo promišljeni, budući da bez novinara, kvalitetnih i iskusnih, nema budućnosti medija općenito, pa ni istraživačkih medija. Bojim se da ni ova 2026. neće biti “godina novinara i kvalitetnog novinarstva”, posebno u bh.kontekstu, gdje su se rijetko dobro plaćali i cijenili novinari sa integritetom i profesionalnim kompetencijama”, naglašava Rudić. Borka Rudić; Foto: BH Novinari Novinari koji su radili za istraživačke medije za Impuls portal kažu da su “preko noći” ostali bez posla i da je za njih to bio šok, s obzirom da su karijere gradili godinama i odjednom nisu imali gdje nastaviti sa radom. “S obzirom na godine iskustva, očekivala sam da ću brzo pronaći novu redakciju, ali odlaskom USAID-a tržište je postalo izuzetno slabo i gotovo nemoguće za pronalazak stabilnog angažmana”, kaže novinarka, koja je zamolila da joj ne objavljujemo identitet. Novinar, koji je godinama radio za istraživačku redakciju, kaže da je BiH gašenjem USAID-a izgubila vjerovatno najvažnijeg donatora i pokretača medijskih i društvenih projekata. “To nisu bile samo “grant” stavke na papiru, nego osiguravanje konkretnih i fer uvjeta da se rade ozbiljne priče u javnom interesu, s vremenom za istraživanje, uredničkim standardima i pristojnim, predvidivim prihodima. I ne radi se o idealiziranju bilo kojeg donatora, nego o činjenici da je USAID godinama popunjavao prazninu koju javne institucije i tržište ne popunjavaju”, kaže ovaj novinar. Kako su se projekti gasili, tako su i novinari ostajali bez posla. On je samo jedan od mnogih koji su ostali bez stabilnog izvora prihoda. “Odjednom se nađete u situaciji da strahujete za budućnost porodice i sebe, ne svojom krivicom, a istovremeno tražite naredni angažman iz izrazito slabije pregovaračke pozicije, jer je tržište takvo da u tom trenutku više vi trebate njih nego oni vas. Najgori osjećaj mi je bila spoznaja da je “hvala” za godine rada u javnom interesu to što sistem i struka uglavnom ne nude nikakvu zaštitu. Solidarnost se često svodi na privatne krugove i lične odnose, a rijetko na iskrenu i praktičnu podršku kolegicama i kolegama koji ostanu bez posla”, priča ovaj novinar. Dalje navodi da “nisu u pitanju samo lične priče novinara”, već se objektivno vidi da je manje kvalitetnih novinarskih istraživanja, odnosno manje je kontrole moći, što dovodi do toga da ima više prostora za korupciju, kriminal i propagandu. “Posljedice će javnost tek osjetiti u godinama koje slijede, a bez stabilnijih, transparentnih domaćih modela finansiranja kvalitetnog novinarstva, ovakvi rezovi će se ponavljati”, zaključuje. BiH bez mehanizma podrške medijima Rudić ističe da povlačenje ovog velikog donatora otkriva još dvije važne osobine bh. medijske industrije: preveliku oslonjenost na strane donatore, najčešče jednog ili dva, te izostanak sistemskih rješenje u državnim institucijama za finansiranje medija i novinarstva u javnom interesu. “U BiH, od lokalne vlasti do državnih institucija, nije razvijen niti jedan mehanizam podrške medijima koji će biti transparentan prema javnosti, utemeljen na jasnim kriterijima i ciljevima ulaganja u medije, te javno dostupnim procedurama prilikom raspisivanja tendera i dodjele sredstava odabranim medijima. BH Novinari su godinama zagovarali formiranje fonda za medijski pluralizam, naši prijedlozi su aktuelizirani u doba pandemije covida, ali bez adekvatne akcije državnih institucija. Čak su BH Novinari “našli” izvore finansiranja – od viška prihoda RAK -a na godišnjem nivou, ali državnom Vijeću ministara je bilo važnije da se milioni tih prihoda, koji su 2025. sigurno bili blizu 20 miliona KM, rasporede prema preferencijama ministara, često i ličnim interesima”, objašnjava Rudić. Upozorava da ta, prilično komotna i neodgovorna politika države prema medijima, dodatno slabi medijsku industriju i ostavlja širok prostor vlastima da plaćaju samo “svoje medije” i time kupuju javnu medijsku podršku. “U 2026. godini to će biti dodatna opasnost za ranjivu medijsku neovisnost i ako se nešto ne dogodi, pitanje je hoćemo li imati poštenu, balansiranu i sveobuhvatnu medijsku kampanju tokom općih izbora”, ističe Rudić. Iz perspektive Udruženja istraživačkih medija Umbrella trenutno stanje istraživačkog novinarstva u BiH je izrazito krhko. Prema riječima Milice Samardžić, izvršne direktorice Udruženja, povlačenje ili smanjenje podrške međunarodnih donatora, uključujući USAID, ostavilo je vidljive posljedice na finansijsku stabilnost redakcija koje se bave istraživačkim novinarstvom. “Iako su mnogi mediji pokazali izuzetnu otpornost i profesionalni integritet, većina danas funkcioniše na minimalnim kapacitetima, uz stalnu neizvjesnost u pogledu održivosti”, kaže Samardžić. Milica Samardžić; Foto: Fena Prema njenim riječima, promjene su uočljive i u obimu i u kontinuitetu istraživačkih projekata. Istraživanja se sve češće realizuju kroz kraće, fragmentirane projekte, bez dugoročnog planiranja, dok se redakcije teže odlučuju na kompleksne i dugotrajne teme
Godina borbe za opstanak nezavisnog novinarstva
Godina 2025. bila je jedna od najizazovnijih godina za novinarstvo u savremenoj istoriji. Bila je to godina u kojoj su se globalni politički poremećaji, ratovi, jačanje autoritarnih praksi i ekonomska nestabilnost direktno prelili na medijski sektor. Nezavisno novinarstvo se širom svijeta našlo pod snažnim pritiscima, političkim, pravnim, finansijskim i bezbjednosnim, dok je prostor za slobodno i odgovorno izvještavanje nastavio da se sužava. Globalni trendovi: normalizacija pritisaka i kriminalizacija novinarstva Na međunarodnom nivou, 2025. je potvrdila zabrinjavajući trend: pritisci na novinare više nisu izuzetak, već postaju dio „nove normalnosti“. U mnogim državama svjedočili smo sistemskom korištenju zakona za gušenje kritičkog izvještavanja, porastu SLAPP tužbi, ograničavanju pristupa informacijama od javnog značaja, kao i rastu digitalnih prijetnji i koordinisanih kampanja diskreditacije. Prema analizama organizacije Reporters Without Borders, globalni indeks medijskih sloboda nastavio je pad, uz posebno pogoršanje u zemljama sa slabim institucijama i krhkim demokratskim mehanizmima. Ekonomska održivost medija dodatno je narušena, dok su novinari sve češće prisiljeni da rade u nesigurnim i prekariziranim uslovima, bez dugoročnih ugovora i adekvatne zaštite. Bosna i Hercegovina: višestruki pritisci u slabom institucionalnom okruženju U Bosni i Hercegovini, 2025. je dodatno ogolila duboke strukturne slabosti medijskog sistema. Zemlja je nastavila negativan trend na međunarodnim ljestvicama medijskih sloboda, a stanje na terenu obilježili su sve češći politički pritisci, javni napadi na novinare, sudski postupci i pokušaji zakonodavnih ograničenja slobode izražavanja. Tokom godine zabilježeni su verbalni napadi i javno targetiranje novinara i urednika, prijetnje, zastrašivanja i online kampanje diskreditacije, SLAPP tužbe i drugi oblici pravnog pritiska, zakonodavne inicijative koje direktno ili indirektno ugrožavaju slobodu medija, te izostanak adekvatnih i pravovremenih reakcija institucija. Posebno zabrinjava činjenica da napadi na novinare često ostaju bez jasnog institucionalnog odgovora, čime se dodatno učvršćuje osjećaj nesigurnosti i nekažnjivosti. Finansijska nesigurnost i borba za opstanak nezavisnih medija Jedan od najtežih izazova 2025. godine bila je finansijska nestabilnost nezavisnih i istraživačkih medija. Povlačenje ili smanjenje međunarodne podrške dovelo je mnoge redakcije u situaciju da se bore za osnovni opstanak. To je rezultiralo smanjenjem broja zaposlenih, prekidom istraživačkih projekata, dodatnim opterećenjem novinara i urednika, ali i porastom autocenzure kao posljedice egzistencijalnog pritiska. U takvom okruženju, novinarstvo se sve češće svodi na kratkoročne i nesigurne angažmane, bez dugoročnih perspektiva. U ovakvom kontekstu, fokus Umbrella-e kao mreža nezavisnih medija bio je usmjeren na očuvanje osnovnih pretpostavki za slobodno i profesionalno novinarstvo. Tokom 2025. godine, Umbrella je nastavila djelovati kao resursni i zagovarački centar za svoje članice i širu novinarsku zajednicu, fokusirajući se na podršku u trenucima povećanih pritisaka i nesigurnosti. Naše djelovanje bilo je usmjereno na javno reagovanje i zagovaranje u slučajevima napada, prijetnji i pritisaka na novinare i redakcije, te pružanje pravne, profesionalne i administrativne podrške novinarima u rizičnim situacijama, jačanje međusobne solidarnosti i koordinacije unutar nezavisne medijske zajednice, te očuvanje prostora za istraživačko i javno-interesno novinarstvo u uslovima finansijske i institucionalne nestabilnosti, kao i kontinuirani dijalog s domaćim i međunarodnim partnerima o stanju medijskih sloboda u Bosni i Hercegovini. U godini u kojoj su mnogi mehanizmi zakazali, Umbrella je nastojala biti tačka oslonca, odnosno mjesto povezivanja, podrške i zajedničkog odgovora na rastuće izazove. Otpornost kao zajednička vrijednost Uprkos svemu, ova godina je pokazala da novinarstvo u Bosni i Hercegovini nije nestalo, naprotiv ono se prilagodilo, odupiralo i nastavilo raditi u izuzetno teškim uslovima. Istraživačke priče su nastavljene, zloupotrebe razotkrivane, a javni interes ostao u fokusu. Međutim, 2025. je još jednom pokazala koliko su medijske slobode krhke i koliko lako mogu biti potisnute političkim interesima, institucionalnim slabostima i ekonomskom nesigurnošću. Ipak, ona je ujedno potvrdila da profesionalno i odgovorno novinarstvo i dalje postoji zahvaljujući ljudima koji su spremni da istraju, uprkos pritiscima i rizicima. Pred nama je period u kojem će biti neophodno jačati zajedničke mehanizme zaštite, solidarnosti i održivosti, kako bi javni interes ostao u središtu medijskog djelovanja i u godinama koje dolaze. Umbrella će i u narednoj 2026. godini ostati posvećena svojoj osnovnoj ulozi, da bude glas solidarnosti, podrške i zajedničkog djelovanja nezavisnih medija, te da brani prostor za slobodno i odgovorno novinarstvo, zagovara sigurnije uslove rada za novinare i jača otpornost medijske zajednice.
Godina napada i sudskih pritisaka na novinare u BiH
BANJALUKA/SARAJEVO – Godinu na izmaku u Bosni i Hercegovini obilježili su pojačani pritisci na novinare, niz fizičkih i verbalnih napada, ali i prve konkretne sudske posljedice nakon kriminalizacije klevete u Republici Srpskoj. Sa najmanje 40 zabilježenih napada na novinare i prvom presudom za krivično djelo kleveta fizičkom licu pred Osnovnim sudom u Banjaluci, 2025. godina ostaće upamćena kao period ozbiljnog nazadovanja medijskih sloboda i rastuće upotrebe pravosuđa kao sredstva pritiska na slobodu govora, a posebno na novinarski rad. Prema informacijama iz Udruženja BH novinari, od početka godine pa do novembra, nije bilo mjeseca u kojem nije bilo poziva Liniji za pomoć novinarima, a prvi put se dogodilo da je određen pritvor napadaču koji je novinarki upućivao ozbiljne prijetnje putem online platformi. Opštinski sud u Sarajevu odredio je jednomjesečni pritvor Amiru Pašiću Faći zbog krivičnog djela psihičko nasilje na društvenim mrežama TikTok i YouTube zbog vrijeđanja tri novinarke i zamjenice ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH. “U februaru su napadnuti novinari CIN-a u Brčkom, a u Banjaluci Oslobođenja i Al Jazeere. U Bileći su verbalno napadnute kolege Direkta i ATV-a u aprilu, dok su u junu kolegi sa Federalne televizije prijetili smrću. U avgustu je uhapšena novinarka iz Trebinja, dok je novinaru onemogućen ulazak u Hrvatsku“, pokazuju između ostalog registrovani podaci BH novinara. Prije samo nekoliko dana, novi napad na novinare pokazao je svu bahatost javnih zvaničnika koji više ni ne biraju sredstva da se suprotstave javnom interesu i pretpostave mu svoj lični. Novinarku i urednicu portala Spin.info Sanju Vasković iz Istočnog Sarajeva verbalno je napao gradonačelnik Ljubiša Ćosić tokom konferencije za medije. Kolegica godinama izvještava sa tog područja o temama od javnog interesa, ali njeno izvještavanje se ne dopada lokalnoj vlasti. Zbog toga je Ćosić kazao da je tražio od svojih ljudi da se „pozabave“ radom portala Spin.info. U razgovoru za Slobodno Vasković je kazala kako je u Istočnom Sarajevu zahtjevno biti istraživački novinar, posebno novinarka jer se koriste drugačije metode ućutkivanja. “Dovoljno je nekada samo da postavite pitanje na konferenciji za medije političarima čija je dužnost da pojasne kako troše javni novac, a dobijete napade i uvrede, pa i ocjenjivanje toga da li ste dobra novinarka ili ne, kako trebate pisati. Specifičnost i dodatni teret rada u manjoj sredini jeste što svakodnevno susrećete lokalne moćnike o čijim koruptivnim radnjama ili saradnjom sa vlastima pišete. Dodatno, tu je i pritisak sredine koja pokušava da vas disciplinuje i pokaže da se ne treba “zamjerati”, da je “sve ovo normalno”, da će mi “neko nešto uraditi” zbog mojih tekstova ili slično. Često se utiče i na moju porodicu da ja prestanem pisati“, kazala je Vasković. Portal koji ona vodi, bio je prvi medij koji je prijavljen policiji nakon rekriminalizacije klevete u Republici Srpskoj. Pored toga često su suočeni sa finansijskim pritiscima, čestim poreskim kontrolama i uskraćivanjem informacija. U Federaciji Bosne i Hercegovine, kleveta nije kriminalizovana, ali kada je riječ o pritiscima i odmazdama prema novinarima, stanje se ne razlikuje mnogo od onoga u Republici Srpskoj. Nataša Tadić je novinarka i urednica portala Balans, reporterka iz Tuzlanskog kantona televizije N1. Smatra da su mediji sa jedne strane u uskim vezama sa određenim politikama, trpe pritiske i cenzure za sve jer se finansiraju iz budžeta, a sa druge strane su mediji i novinari koji su privatni i koji trpe još veće pritiske jer ne žele polagati račune nikome, posebno polupismenim političarima i određenim moćnicima. “Objavimo izjavu ili saopštenje iz tužilaštva, a onda trpimo pritisak osoba koje se spominju u optužnicama, šalju demantije i prijete tužbama, što je nedopustivo. Mi nismo izmislili tu informaciju, dobili smo je od zvanične pravosudne institucije i kao takvu plasirali u javnost. Da ne pričam kakav linč trpimo na društvenim mrežama. Vjerujte da nas toliko targetiraju da očekujem da nas počnu pljuvati po ulici. Naravno, možete vi to prijaviti policiji, novinarskim udruženjima i nikome ništa“, kaže Tadić. Smatra da novinari moraju hrabrije braniti svoju profesiju i baviti se svojim poslom, ali i napraviti jasnu granicu i distancu od ljudi koji se po društvenim mrežama predstavljaju kao novinari objavljujući različite sadržaje na stranicama bez ikakve odgovornosti. Zamjenica ministra za ljudska prava u BiH Duška Jurišić kaže da kao bivša novinarka potpuno razumije stanje u kome se nalazi profesija. “Kad je riječ o ugrožavanju novinarskih sloboda u BiH, zabrinjavajući je podatak iz istraživanja Udruženja “BH Novinari” da bi se značajan broj anketiranih građana fizički obračunavao s novinarima. Međutim, nasilnici se moraju zaustaviti. To nije moja izjava, nego poruka jedne ozbiljne organizacije koja okuplja značajan broj građana – ali ja mislim da se oko te poruke svi možemo složiti“, kazala je Jurišić. Prema njenim riječima, Federacija BiH je usvajanjem izmjena i dopuna Krivičnog zakona krajem ljeta učinila važan iskorak jer je, prateći direktivu Evropske unije iz 2024. godine, kriminalizovala psihičko nasilje i nasilje na internetu čemu su novinari često izloženi. Predsjednik Udruženja BH novinari Marko Divković je stava da su uslovi za rad novinara u BiH, u najširem smislu, loši i sve gori i da je to stanje koje se ne popravlja godinama unazad. “Bez obzira da li govorimo o pravnoj, ekonomskoj ili ličnoj sigurnosti novinara, optimizam je nepoznanica, o čemu govore i istraživanja NVO ali i Udruženja BH novinari. O tome bismo gotovo doslovno mogli prepisati neke od zaključaka od prije pet i više godina, s tim da pravna sigurnost novinara u RS pogoršana nakon promjene propisa. Pri tome valja spomenuti i slučaj hapšenja Nataše Zubac Miljanović i neshvatljive optužbe “da ruši ugled Tužilaštva BiH“. Institucije nisu uradile ništa ili su novinarima još više otežali obavljanje poslova“, stava je Divković. Kada je u pitanju korišćenje pravosuđa u borbi protiv slobode govora, pogotovo u obračunu sa medijima i novinarima, podaci okružnih javnih tužilaštava u Republici Srpskoj pokazuju da se kriminalizovana kleveta odomaćila kao djelo koje stiže pred tužioce. Prema najsvježijim podacima, Banjaluka prednjači i po broju krivičnih prijava za klevetu. Od kada su izmjene KZ RS stupile na snagu 2023. godine, u OJT Banjaluka stiglo je njih 129 i to za klevetu i iznošenje ličnih i porodičnih prilika. Od tog broja su podnesene
Koliko košta nezavisnost novinara
Dino Cviko je, u novembru 2024. godine, dobio prestižnu međunarodnu nagradu za istraživačko novinarstvo za dokumentarni film. Šest mjeseci kasnije bio je bez posla. Nije prestao raditi pod pritiscima, niti je iznenada prestao biti dobar novinar. Žurnal, online magazin za koji je radio i snimio nagrađeni film, gašenjem programa koje je finansirala Agencija Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID), uključujući i one za pomoć razvoju nezavisnih medija u Bosni i Hercegovini, ostao je bez glavnog izvora finansiranja. Među onima koji su morali tražiti novo radno mjesto bio je i Cviko. No, nije mu dugo trebalo da pronađe novi posao – i to u balkanskom ogranku svjetskog medijskog giganta – Al Jazeeri Balkans. Radio je tu gotovo tri mjeseca prije nego što se balkanska podružnica globalne mreže u julu ove godine ugasila zbog poslovne odluke katarske centrale. Washington i Doha, Istok i Zapad, gotovo su prekinuli svoja ulaganja u medijski prostor Bosne i Hercegovine skoro istovremeno. Uz sve razlike koje postoje u principima na kojima je počivalo finansiranje putem USAID-a i katarske televizije u vlasništvu države, čini se kao da je medijima u Bosni i Hercegovini (BiH) poslana zajednička poruka: strana podrška se drastično smanjuje i neophodno je okretanje drugim izvorima finansiranja. Do sada su mnogi mediji u BiH – pogotovo oni koji su se bavili istraživačkim novinarstvom – zavisili gotovo isključivo od projektnog finansiranja. Cviko nije jedini slučaj. Desetine novinara ostalo je bez posla, stalnog ili honorarnih angažmana, a mnoge redakcije su pred gašenjem ili su, u najboljem slučaju, morale smanjiti svoje aktivnosti. Na čelu jednog od takvih medija koji zasad uspijevaju opstati je Vanja Stokić. Ona je osnivačica i urednica portala eTrafika sa sjedištem u Banjaluci, koji se uglavnom bavi pitanjima prava manjina i ranjivih kategorija društva. Riječ je o malom mediju sa svega dva uposlena, koji opstaje uglavnom zahvaljujući njihovom entuzijazmu. Povlačenjem USAID-a ostali su bez tri četvrtine prihoda, ali na ovom portalu su odavno bili svjesni da su im neophodni i drugi izvori sredstava pa su eksperimentirali sa komercijalnim finansiranjem. Urednica eTrafike objašnjava da su prije četiri godine, po uzoru na slične platforme u svijetu, pokrenuli FotoBazu – prvu bosanskohercegovačku platformu za kupovinu i prodaju fotografija. Godinu kasnije su čitateljima ponudili i mogućnost pretplate, odnosno finansijske podrške, putem platforme Patreon, da bi danas imali oko šezdeset pretplatnika sa donacijama od jednog do 25 eura mjesečno. Tako ova dva izvora čine petinu ukupnih prihoda portala. “Od pretplate dobijemo oko 400–450 KM mjesečno, što možda nekome ne djeluje puno, ali nama često dobro dođe da zakrpimo neke rupe. Mi samo želimo da budemo održivi u smislu da ne moramo da brinemo za tri mjeseca da li ćemo moći da idemo na teren ili ne”, kaže Vanja Stokić. Puno medija, malo novca Medijska scena u BiH mogla bi se nazvati šarolikom, a odlikuje je veliki broj medija. Uz javni radio-televizijski servis, dozvole Regulatorne agencije za komunikacije posjeduje oko 130 televizijskih kanala. Javni servis sastoji se od državne i dvije entitetske, te desetina lokalnih, kantonalnih i općinskih radio-televizija. Pri Vijeću za štampu i online medije u BiH, samoregulatornom medijskom tijelu, registrirano je osam dnevnih novina te gotovo dvije stotine periodičnih časopisa. Pri Vijeću je registrirano i oko 60 online medija, portala, ali je stvarni broj daleko veći. Stotine anonimnih portala, bez impresuma i ikakvih podataka o uredništvu ili vlasništvu, prisutno je na medijskom prostoru. Osim javnih servisa, mediji su registrirani kao privatne poslovne osobe ili neprofitne organizacije. Neki od njih, poput N1, lokalnog partnera američkog CNN-a, ili donedavno Al Jazeere Balkans, u vlasništvu su stranih firmi ili drugih država. Pored dvije spomenute kuće, u BiH kroz specijalne jezičke programe djeluju i britanski BBC, njemački Deutsche Welle, turski TRT, ruski RT, pa čak još uvijek i balkanski servisi američke Slobodne Evrope, koja za sada opstaje uprkos nastojanjima aktuelne američke administracije da je ugasi, kao što se to skoro u potpunosti desilo s Glasom Amerike. S druge strane, prema izvještaju Reportera bez granica za 2024. godinu, ovom brojnošću nije postignut zadovoljavajući nivo stvarnog medijskog pluralizma. Situacija za medije pogoršana je i novim represivnim zakonima u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, ponajviše rekriminalizacijom klevete. Na rang-listi Svjetskog indeksa medijskih sloboda za 2024. BiH se srozala za čak sedamnaest mjesta u odnosu na godinu ranije. Ovo nije prva kriza vanjskog finansiranja s kojom se bosanskohercegovački mediji suočavaju. U prvom periodu neposredno nakon okončanja rata, međunarodni fondovi uložili su ogromna sredstva u medije u BiH – prema podacima Independent Bureau on Humanitarian Issues, više od 100 miliona američkih dolara u periodu između 1996. i 2002. godine. Međunarodna pomoć dodjeljivana je, uglavnom, manjim istraživačkim, neprofitnim redakcijama. Prelazak iz postkonfliktnog u razvojni okvir USAID-a u periodu od 2012. do 2017. godine bila je prva kriza vanjskog finansiranja koju su mediji u BiH ipak preživjeli, uglavnom orijentirajući se na evropske fondove ili tražeći samoodrživost. Balkanska istraživačka mreža nastala je nakon povlačenja Institute for War & Peace Reporting sa Balkana, kada su njihovi uposlenici u regiji odlučili osnovati lokalnu organizaciju i preusmjeriti se na evropske fondove. Podrška medijima će se vjerovatno nastaviti i kroz spomenute fondove Evropske unije (EU) ili podršku evropskih država, poput Švedske, Nizozemske ili Velike Britanije, ali vjerovatno i ona u smanjenom obimu. Kasnije se, 2011. godine, na Balkanu, sa sjedištem u Sarajevu, pojavljuje Al Jazeera Balkans, zatim i N1, a od 2018. svjedočimo, takoreći do jučer, ponovnom jačanju USAID-ove podrške. Mediji su, dakle, već preživjeli sličnu krizu – mogu li opet? Komercijalizacija kao rješenje i opasnost “Samoodrživost medija je veliko pitanje, ne samo kod nas, nego i na nivou Evropske unije. Postoje veliki fondovi koji finansiraju medije unutar EU, što znači da pitanje samoodrživosti nije pitanje na koje možemo dati vrlo jednostavan odgovor”, smatra Cviko. Kada je u pitanju zarada putem marketinga, bosanskohercegovački mediji su zasigurno u nepovoljnijoj situaciji od onih u EU. Prema ovogodišnjem istraživanju Mediacentra, vrijednost tržišta oglašavanja raste, ali je i dalje manja u odnosu na prije deset godina. Jedan od rijetkih medija u državi koji uspijeva funkcionirati isključivo na komercijalnoj osnovi jeste najčitaniji portal u BiH – Klix. Glavni i odgovorni urednik ovog portala Semir Hambo potvrđuje da osim manje finansijske podrške kroz jedan
EU upozorava: Masovni gubitak prihoda u sektoru informativnih medija
Sektor informativnih medija danas je duboko uključen u ekonomiju pažnje i suočava se s rastućim pritiscima, uključujući masovni gubitak prihoda, uspon umjetne inteligencije (artificial intelligence, AI) i promjene u navikama konzumiranja vijesti, navedeno je u izvještaju Media Industry Outlook, koji je prenijela Evropska federacija novinara (EFJ). U izvještaju, koji je objavila Evropska komisija u okviru analize stanja i trendova u medijskoj industriji Evropske unije (EU), dodaje se da stalni pomak unutar ekonomije pažnje ide u korist online platformi koje privlače publiku i preuzimaju tržišne udjele. Dok konkurencija među akterima jača, mediji su primorani prilagođavati svoje poslovne modele i prakse kako bi povećali prihode i osigurali održivost kvalitetnog informisanja, navedeno je. U dijelu koji se odnosi na promjene u navikama konzumiranja vijesti, navedeno je da konzumiranje vijesti nije nestalo, ali se pomjerilo ka digitalnim i kraćim formatima. Građani Evrope vijesti prvenstveno konzumiraju putem sadržaja koji se pojavljuje na društvenim mrežama, prije nego što se okrenu samim medijskim kućama. Ipak, kako je navedeno, portali javnih televizija i radija i dalje su percipirani kao najpouzdaniji izvor informacija u svim državama članicama EU, osim u Mađarskoj i Poljskoj, gdje se građani više oslanjaju na privatne izvore informisanja. Sektor informativnih medija suočava se i s generacijskim razlikama u navikama konzumiranja vijesti. Mlađa publika najčešće prati kratke informativne sadržaje online, dok se starije generacije i dalje u većoj mjeri oslanjaju na tradicionalne kanale (televiziju, radio i štampu). Oslabljeno povjerenje u medije Uprkos aktuelnim izazovima i širenju dezinformacija, evropske vijesti se i dalje percipiraju kao pouzdane. S tim u vezi je navedeno da 87 posto Evropljana prati vijesti svakodnevno, a 34 posto sedmično. Međutim, ova percepcija pouzdanosti ne odražava se na pretplate, jer 66 posto Evropljana nije spremno plaćati za vijesti. Iako bi se moglo očekivati da osobe koje ne smatraju medije pouzdanim izbjegavaju njihovo praćenje, podaci pokazuju suprotno. Među tim osobama, piše u izvještaju koji prenosi EFJ, 41 posto ipak konzumira vijesti iz profesionalnih medija, dok se 29 posto okreće društvenim mrežama. ‘Platformizacija’ sektora Izvještaj ističe i da je razvoj umjetne inteligencije duboko transformisao industriju omogućavajući neprekidno dostupne sadržaje. Iako je uz pomoć AI sistema proizvodnja sadržaja postala lakša i brža, konkurencija među akterima se dodatno pojačava jer redakcije nemaju jednake mogućnosti ulaganja u AI infrastrukturu i alate. Dodaje se da bi se ovaj jaz u narednim godinama mogao dodatno produbiti, s obzirom na rastuću potrebu za tehnološkim vještinama. Navedeno je i da širenje AI ide ruku pod ruku sa širenjem nekvalitetnih informacija na internetu te da se novinarski sadržaji distribuiraju uz dezinformacije i sadržaje koje proizvode tzv. news influenseri, koji ne poštuju nužno novinarsku etiku. Ipak, tradicionalni mediji bi mogli povećati saradnju s takvim influenserima kako bi iskoristili njihovu publiku, uglavnom mlađu, i pronašli alternativne izvore prihoda. Opšti pad prihoda Sektor informativnih medija i dalje posluje u kontekstu opadajućih prihoda od oglašavanja, koji su pali sa 84,3 milijarde eura u 2019. na 77,2 milijarde eura u 2023., uz razlike između televizije, radija i štampanih medija. Dok prihodi televizije ostaju stabilni, a prihodi radija rastu, štampani mediji nastavljaju da se smanjuju i bilježe pad kako prihoda tako i tiraža. Istovremeno, dnevni tiraž digitalnih novina porastao je za 52 posto između 2019. i 2023. godine. U izvještaju se navodi i da nepravedno preuzimanje prihoda od online platformi strukturno utiče na tržište i ugrožava ekonomsku održivost medija u gotovo svim državama članicama EU. Kao posljedica toga, stopa zaposlenosti smanjena je za 7,5 posto između 2021. i 2023. godine (čak 11,5 posto u sektoru televizije i emitovanja). Održivost poslovnih modela pod znakom pitanja Online platforme preuzimaju sve veći udio prihoda od oglašavanja, koji je porastao za 67 posto između 2019. i 2023. Zbog toga se tradicionalni mediji više ne mogu oslanjati isključivo na postojeće poslovne modele i sve češće razvijaju dodatne aktivnosti, istovremeno istražujući AI kao potencijalni novi izvor prihoda. Izvještaj posebno ukazuje na zabrinutost u vezi s lokalnim i malim medijima, koji se češće oslanjaju na filantropske donacije, javne grantove i evropske fondove. U izvještaju se navodi da su oni najugroženiji. „U ovom kontekstu, lokalni mediji, istraživačka štampa i male kompanije i dalje se suočavaju s najvećim izazovima zbog ograničene veličine tržišta i dosega, manjka resursa za digitalnu prilagodbu i slabije pregovaračke moći u odnosu na online platforme. To je dovelo do zatvaranja lokalnih redakcija i pojave tzv. pustinja vijesti“, istaknuto je. Ipak, kako je u izvještaju naglašeno, sektor informativnih medija i dalje počiva na snažnim temeljima, te se navodi da su medijske kuće u velikoj mjeri počele preispitivati svoje modele kroz pristupe usmjerene na publiku (audiences-first) kako bi ostale održive, zadržale tržišne udjele i osigurale proizvodnju kvalitetnih evropskih vijesti. Ovo izdanje je drugo po redu EU i objavljeno je u septembru 2025. godine. Na osnovu nezavisnih istraživanja i anketa među potrošačima, izvještaj ističe ključne trendove u medijskoj industriji – od konzumacije vijesti, preko nivoa povjerenja, do održivosti poslovnih modela. Kompletan izvještaj je dostupan na ovom linku. Izvor: EFJ/Media.ba
Komuniciranje institucija između blagovremenosti i dezinformacija
„Nikad teža!“, preliminarna je i generalna ocjena još uvijek aktuelne 2025. godine, barem kada su u pitanju vijesti koje, skoro svakodnevno, pune redove crne hronike u bosanskohercegovačkim medijima. Bit će ovo još jedna „nikad teža“ godina i za medijske profesionalce koji su, češće nego inače, bili osuđeni na čekanje zvaničnih informacija. A one su, gotovo po pravilu, uvijek stizale nedovoljno brzo da bi medijima zadovoljile potrebu za aktuelnošću, a publici potrebu da sazna što više, prije nego što u bespuću interneta zaplovi morem dezinformacija koje obično počnu pratiti svaki od tragičnih ili šokantnih događaja. Imperativ brzine u vremenu brzorastućih i sve manje transparentnih internet medija odavno je trebao biti iskorišten kao glavni alibi da se počnu mijenjati institucionalne komunikacijske strategije prema profesionalnim medijskim radnicima, smatra Nataša Tadić, novinarka N1 televizije i vlasnica portala Balans. U njenoj, dvije decenije dugoj karijeri, kaže, konstantna je samo brzina kojom informacije, često netransparentnim putem, pa čak i iz institucija, izlaze u javnost, dok se službe zadužene za odnose s medijima još uvijek ograđuju procedurama koje su evidentno neprilagođene potrebama 21. stoljeća. „Kao dežurni kritičar, neko sam ko je često nezadovoljan odnosom zvaničnih službi prema novinarima i medijima budući da smo, samo u ovoj godini, imali jako puno kriznih situacija u kojima su zvanične informacije kasnile. Zbog toga sam se više puta, čekajući zvanične informacije, morala baviti i dodatnim provjerama onih nezvaničnih koje su pojedini portali plasirali pozivajući se na svoje pouzdane izvore iz institucija. Mnogo puta naknadne provjere takvih informacija zapravo su samo otkrivale more dezinformacija koje su zaživjele u javnosti zato što zvanične informacije uglavnom nisu stizale na vrijeme“, kaže Tadić za Mediacentar. ‘Ugrožavanje istrage’ kao izgovor Službe za odnose s javnostima obično moraju proći cijeli niz kompleksnih koraka u kojima bi se institucionalno utvrdila nadležnost postupanja, a potom i relevantnost informacija koje se dalje plasiraju u javnost. Međutim, zbog tih procedura često se dogodi da novinari moraju čekati i po nekoliko sati, pa čak i nekoliko dana za bilo kakve zvanične informacije. Za organizaciju konferencija za medije i izjava za javnost, nekada je potrebno čak i neprihvatljivo više vremena, pa mnogi posežu i za prenošenjem statusa i objava sa zvaničnih profila nadležnih rukovodilaca na društvenim mrežama. To za profesionalne novinare koji imaju obavezu i odgovornost da blagovremeno informišu javnost nije dovoljno, naročito s aspekta onemogućene dvosmjerne komunikacije koja je izuzetno važna kada društvo svjedoči entropiji i nova pitanja se samo nižu jedna za drugim. „Ugrozit će istragu“, „Nema ništa važno da saopšti“, „Nije u prilici da primi novinare“, „Nemojte da širimo paniku“, samo su neki od odgovora koje medijski profesionalci dobijaju s druge strane telefonske žice. Emina Ramić, urednica Informativnog programa Radio-televizije Tuzlanskog kantona, kaže kako je „komunikacija javnih institucija s novinarima u Bosni i Hercegovini, pa i Tuzlanskom kantonu nedovoljno transparentna, spora i previše kontrolisana“. Nedavni slučaj ekstremne zloupotrebe djece i kršenja njihovih prava na području Tuzlanskog kantona, kada je osam osoba privedeno i zadržano u pritvoru, samo je jedan od primjera u kojima je novinarima, kaže Ramić, bilo teško izvještavati jer su zvanične informacije kasnile. „Ako odgovor na naš upit stigne uz 15 dana zakašnjenja, o kakvoj aktuelnosti medija možemo govoriti? Novinarima u Tuzlanskom kantonu, tokom prvih dana saznanja o slučaju ekstremne zloupotrebe djece, bilo je onemogućeno doći do sagovornika u Vladi ili Ministarstvu unutrašnjih poslova Kantona. Novinari ni u jednom trenutku nisu tražili informacije koje mogu ugroziti istragu, pa taj ‘izgovor’ nije bio relevantan“, ukazuje Ramić. Takvu praksu smatram „greškom stručnjaka za odnose s javnostima koji rade u institucijama i čija je zadaća ubijediti poslodavce da se reputacija institucije ne gradi nužno uskraćujući informacije ili izbjegavajući govoriti o problemu, već naprotiv“. Ipak, naglašava i kako ima i pozitivnih primjera poput Kantonalnog tužilaštva ili Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla koji se izdvajaju po otvorenijoj komunikaciji s novinarima i medijskim profesionalcima. Krizno komuniciranje više izuzetak nego pravilo Amela Delić-Aščić, docentica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, nije iznenađena činjenicom da institucije različito komuniciraju prema medijima. „Neke institucije imaju usvojene i razrađene PR strategije komuniciranja, koje uključuju i krizno komuniciranje i stručnjake zadužene za odnose s javnostima, ali su takve institucije više izuzetak nego pravilo u Bosni i Hercegovini“, kaže. „Najčešće odjeli za odnose s javnostima formalno postoje, ali sa svakom novom kriznom situacijom primjećujemo da komuniciraju ad hoc, a ne planski. Za rezultat imamo pasivnu otvorenost prema medijima, tj. otvorenost na zahtjev novinara koja često bude vrlo površna i suštinski ne daje medijima odgovore za kojima tragaju“, smatra Delić-Aščić. Ističe i da „uvijek kada tačne informacije iz institucija kasne ili uopće ne budu dostupne, medijski prostor nerijetko popune nagađanja, različite pretpostavke i teorije, pa i dezinformacije što u konačnici našteti reputaciji samih institucija“. Požar na Domu penzionera kao dokaz da može i drugačije Da može drugačije, pokazala je i nedavna tragedija u Domu penzionera Tuzla kada je požar odnio 17 života i kada su novonastala dešavanja, po ko zna koji put, otvorila pitanje odgovornog izvještavanja i kriznog komuniciranja. U zemlji u kojoj je gotovo pa jedina prihvatljiva forma kritika, ovo su, sa stručne strane, jako važne oblasti koje se međusobno prepliću, ovise jedna od druge i nose nemjerljivu odgovornost prema javnosti koja želi da zna, a koja se nerijetko, upravo zbog izostanka blagovremenih zvaničnih informacija, nađe u opštoj panici podgrijanoj i mnoštvom neprovjerenih informacija, pa čak i dezinformacija. Međutim, kada govorimo o požaru i tragediji u Domu penzionera Tuzla – to, čini se, nije bio slučaj. Istaknuti komunikacijski stručnjak i autor Najil Kurtić u svojoj knjizi Odnosi s javnostima krizu definiše kao entropiju, odnosno narušavanje uobičajenih i očekivanih tokova u svakodnevnom životu, paralelno akcentujući važnost razlikovanja kriza koje nastaju kao posljedica faktora i utjecaja koje nije bilo moguće kontrolisati i kriza koje su nastale zbog lošeg i neodgovornog upravljanja organizacijama i procesima. Iako javnost još uvijek čeka detalje istrage i pokretanje procedura za utvrđivanje odgovornosti, medijska zajednica u Tuzlanskom kantonu, gotovo je saglasna da su institucije pokazale visok nivo odgovornosti prema javnosti, a samim tim i prema medijskim profesionalcima. Maja Nikolić, novinarka Javnog medijskog servisa Bosne i Hercegovine, u noći izbijanja požara bila je prva reporterka
Zašto nam je potreban pravilnik protiv seksualnog uznemiravanja u redakcijama
Seksualno uznemiravanje u redakcijama regiona godinama ostaje skriveno iza profesionalne tišine, nesigurnih ugovora i hijerarhija moći. Iako zakoni formalno zabranjuju diskriminaciju i nasilje, praksa pokazuje da zaštita novinarki i medijskih radnica najčešće izostaje. Može li regionalni pravilnik o sprečavanju seksualnog uznemiravanja postati tačka prekida sa kulturom ćutanja? Novinarke su hroničarke seksualnog i drugog nasilja nad ženama, ali u ogromnom broju i njegove nevidljive žrtve, pokazalo je regionalno istraživanje provedeno tokom avgusta i septembra ove godine u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji u okviru projekta „Žene u medijima: Zaustavimo rodno zasnovano uznemiravanja na radnom mestu u medijskoj industriji u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini“. Preliminarni i konačni nalazi ovih istraživanja, zasnovani na stotinama anketa, dubinskim intervjuima i uporednim analizama, ukazuju na sistemski karakter seksualnog i rodno zasnovanog nasilja u medijskom sektoru. Svaka druga novinarka doživela je neki oblik seksualnog uznemiravanja, većina to nikada nije prijavila, institucije i redakcije retko reaguju, a posledice – profesionalne, psihološke i društvene – snose pojedinke. Sistemski problem koji je identifikovan kroz istraživanje, a koji se ogleda i kroz masovnost diskriminacije medijskih radnica, ali i kroz izostanak njihove adekvatne zaštite, nalaže brzu i efikasnu reakciju – definisanje jasnog pravilnika kojim bi se redakcije obavezale na nultu toleranciju diskriminacije žena u medijima. Priručnik za redakcije, koji će biti formulisan kroz ovaj projekat, sastojaće se iz više segmenata – od definisanja pojma zlostavljanja i njegovih uzroka, preko uporednopravne prakse u oblasti sprečavanja zlostavljanja na radnom mestu, do međunarodnih standarda u ovoj oblasti. Jasna uputstva za prepoznavanje nasilja na radnom mestu Pravilnik će sadržati jasna uputstva za prepoznavanje nasilja na radnom mestu, smernice o tome koju vrstu nasilja treba prijaviti kojim nadležnim telima, kao i predlog pravilnika o sprečavanju zlostavljanja, pre svega seksualnog, u redakcijama. Do sada su svi učesnici projekta delegirali svoje eksperte u međunarodnu ekspertsku grupu koja će raditi na ovom priručniku, a do kraja decembra očekuje se konačna odluka o njegovoj strukturi. Koordinator regionalne ekspertske grupe je Veljko Milić, advokat iz Novog Sada. Više od dve trećine ispitanica u istraživanju odgovorilo je da nikome nisu prijavile seksualno uznemiravanje zbog straha od gubitka posla ili odmazde. Advokat Milić kaže da to ne čudi, jer i u redakcijama u kojima formalno postoji takav dokument, kultura nije takva da se na njemu insistira – on stoji u fascikli, a niko se ne ponaša u skladu s njim. „Pokušaćemo da definišemo šta je seksualno zlostavljanje unutar redakcije i koji su njegovi pojavni oblici, kako bismo olakšali onima koji su žrtve da to i imenuju. Ideja je da pravilnik bude takav da može da se primenjuje u sve četiri zemlje – Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji. Videćemo da li ćemo uspeti u tome ili ćemo praviti prilagođavanja za svaku od zemalja, kako bi se uskladio sa pravnim sistemom svake od njih“, rekao je Milić. Priručnik protiv seksualnog uznemiravanja novinarki i medijskih radnica namenjen je javnim servisima i privatnim medijima u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Da bi se osigurao participativni razvoj ovog akta, zadatak radne grupe je da zajednički izradi jasne smernice i procedure za sprečavanje, prijavljivanje i sankcionisanje seksualnog uznemiravanja na radnim mestima u medijima. To uključuje: mehanizme prijavljivanja seksualnog uznemiravanja koji su dostupni i osiguravaju bezbednost i poverljivost podnosilaca žalbi; strategije reagovanja koje definišu korake nakon podnošenja prijave, obezbeđujući blagovremeno i pravedno rešavanje žalbi; preventivne mere kao što su obuke, kampanje za podizanje svesti i jasne politike o prihvatljivom ponašanju; okvire odgovornosti za sankcionisanje počinilaca i zaštitu žrtava od odmazde. Brojevi koji ruše mitove Jedan od najalarmantnijih nalaza istraživanja jeste podatak da je svaka druga ispitanica doživela jedan ili više oblika seksualnog uznemiravanja. Ovaj procenat je konzistentan u sve četiri zemlje, što ukazuje na regionalni, a ne incidentni karakter problema. Najčešći oblici uznemiravanja uključuju neželjene komentare o izgledu, telu i seksualnosti; seksističke i stereotipne opaske o profesionalnim sposobnostima žena; neprimerene dodire, poljupce i „šale“ na kolektivnim događajima; slanje seksualno eksplicitnih poruka i fotografija; psihičko maltretiranje i odmazdu nakon odbijanja; ozbiljne pretnje; pokušaje silovanja i silovanje. Više od polovine slučajeva dolazi od kolega iz redakcije, dok trećina potiče od nadređenih – što razotkriva hijerarhijsku dimenziju nasilja i njegovu povezanost sa odnosima moći. Istraživanje u Srbiji ukazuje na dodatne slojeve rizika: pretnje smrću, fizičke napade, orkestrirane kampanje diskreditacije i institucionalnu nezainteresovanost. Posebno su ugrožene novinarke iz nezavisnih i kritičkih medija. Napadi su eskalirali nakon političkih i društvenih kriza, uključujući događaje u Novom Sadu 2024. godine. Redakcija kao mesto rizika – normalizacija nasilja i ćutanje kao strategija preživljavanja Suprotno uvreženom mišljenju da su novinarke najugroženije na terenu ili na društvenim mrežama, istraživanje pokazuje da su redakcije često primarno mesto uznemiravanja. Seksualizacija izgleda i potcenjivanje kompetencija stvaraju radno okruženje u kojem je nasilje normalizovano. Jedna ispitanica svedoči: „Ovakvih slučajeva kao što sam ja ima na stotine na našoj medijskoj sceni. Raspitajte se po javnim RTV servisima. Ne biste verovali šta sve naše kolegice trpe.“ Mnoge novinarke ne prepoznaju određena ponašanja kao seksualno uznemiravanje – iako ih lično doživljavaju kao neprijatna ili ponižavajuća. Ova normalizacija nasilja posledica je dugogodišnje kulture seksizma, ali i nedostatka edukacije i jasnih internih politika. Razlozi zbog kojih ogromna većina medijskih radnica nikome nije prijavila uznemiravanje višestruki su: strah od gubitka posla u nesigurnom i slabo plaćenom sektoru; strah od odmazde i profesionalne stigmatizacije; nepoverenje u redakcije, sindikate i institucije; uverenje da „ništa neće biti preduzeto“. „Nisam znala kako postupiti, a da ne ispadnem ja problem“, navela je jedna novinarka u anketi. Pravni okvir u regionu: zakoni postoje, zaštita izostaje Na papiru, zemlje regiona imaju relativno solidan normativni okvir kada je reč o zabrani diskriminacije i seksualnog uznemiravanja. Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Slovenija formalno su uskladile deo svog zakonodavstva sa međunarodnim standardima – od Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), preko Istanbulske konvencije do relevantnih direktiva Evropske unije. Međutim, iskustva novinarki i medijskih radnica pokazuju da između normi i stvarnosti zjapi dubok jaz. Srbija U Srbiji su zabrana diskriminacije i seksualnog uznemiravanja definisane Zakonom o zabrani diskriminacije, Zakonom o rodnoj ravnopravnosti i Zakonom o radu. Seksualno uznemiravanje prepoznato
Krizna godina za medije je iza nas – donosi li 2026. odgovore
Ni najspremniji nisu mogli predvidjeti šta nosi 2025. za medije u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji, ali i drugdje. Godina na izmaku donijela je mnogo, previše promjena. Došle su odjednom i sa svih strana. Iako su svijetu obilježenom brzim razvojem tehnologije, promjene konstanta medijskog razvoja, a redakcije u spomenutim zemljama naučene da se prilagođavaju novim okolnostima, improvizuju unutar ograničenih mogućnosti koje im stoje na raspolaganju i anticipiraju situacije koje im u pravilu ne idu na ruku, dogodilo se nekoliko udara – zajedno i pojedinačno u svakoj od posmatranih sredina – koji su ozbiljno uzdrmali medijsku scenu. Od gašenja ključnih donatora, poput USAID-a, ekonomskih problema i pritisaka do tehnoloških promjena, medijski sektor našao se pred mnogim izazovima koji prijete njegovoj održivosti. Tražili su izlaz, cijelu godinu, kako bi očuvali poslovanje, zadržali profesionalni integritet, privukli publiku i osmislili poslovne modele koji će ih zadržati iznad površine uzburkane vode. I uprkos svemu, možda i paradoksalno, u trenutku kada globalni medijski giganti posrću pod teretom vlastitih kompromisa u izvještavanju o genocidu u Gazi, male lokalne redakcije pokazale su više hrabrosti, dostojanstva i profesionalizma. Na ruševinama sistema u kojem su radili proteklih 30-ak godina, sada stoje možda zbunjeni i u zebnji, ali uspravni i možda po prvi put potpuno svoji. Bosna i Hercegovina – 2025. kao godina promjene Novinari su lakmus papir svakog društva. Svaka promjena, pogotovo negativna, u pravilu se uvijek prvo odrazi na medijima – bilo da je riječ o političkom zaokretu unutar zemlje, regionalnim previranjima ili nekoj globalnoj krizi koja se ukazala na horizontu. Tako su, recimo, posljedice odluke Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o povećanju minimalca, značajno pogodile i medije. „Ova odluka donesena pretposljednji dan 2024. godine u momentu kada su već kreirani budžeti za 2025. godinu i usvojeni poslovni planovi, direktno je ugrozila oglašivače koji su nedostajuća sredstva za plaće nadomjestili upravo iz oglašivačkih budžeta, a samim tim i otkazivanjem marketinških ugovora koji su značajan udio izvora prihoda komercijalnih i privatnih medija“, ističe Albina Vicković, izvršna direktorica RTV Slon iz Tuzle. Nedugo potom uslijedio je novi udar. U januaru 2025. još jedna odluka vlade, ovaj put američke, donijela je potres bez presedana. Ugašena je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID), koja je decenijama bila pouzdan oslonac nezavisnog novinarstva u državama poput Bosne i Hercegovine. U periodu tranzicije – koje tradicionalno obilježavaju nerazvijena ekonomija, te politička i pravna nesigurnost – strana je pomoć imala ključnu ulogu u razvoju informativnog pluralizma i izgradnji pouzdanog korektiva političkim akterima. Donatorska zajednica u Bosni i Hercegovini se relativno brzo pregrupisala i kratkoročno uspjela nadomjestiti nastali jaz u finansiranju većine nezavisnih medija. Ipak, nije jasno koliko je taj model uopšte trajno održiv. Urednica trebinjskog Direkt portala Nikolija Bjelica Škrivan navodi kako je u jednom trenutku najveći izazov bio opstanak njihove male redakcije. „Moram spomenuti da nas je jedan donator i samoinicijativno podržao u kriznom periodu, što je nama zaista značilo, ne samo u tom finansijskom smislu, već je to bila i svojevrsna afirmacija našeg djelovanja. Za nas je mnogo značajna činjenica da neko misli na nas, da nismo sami i da prati naš medijski rad izvan zajednica iz kojih izvještavamo“, kaže Bjelica Škrivan. Uz sve navedeno, domaći mediji nisu nikada prestali da se suočavaju s političkim i pravnim pritiscima, fragmentiranim tržištem oglašavanja, uticajem tehnoloških korporacija, pojavom umjetne inteligencije i širenjem generičkog sadržaja, manjkom povjerenja (i interesa) javnosti, digitalnim napadima, ali i hroničnim zamorom koji vlada u mnogim redakcijama. Iznenadno gašenje Al Jazeere Balkans, koje je bez posla ostavilo više od 260 novinara i novinarki u Bosni i Hercegovini i okolnim državama, neizvjesna sudbina N1, Radija Slobodna Evropa i Glasa Amerike, te pitanje održivog finansiranja Javnog radio-televizijskog servisa BHRT dodatno pojačavaju osjećaj da je ova godina označila kraj jedne ere novinarstva u Bosni i Hercegovini. Nema više luksuza čekanja Bosanskohercegovački mediji više nemaju luksuz čekanja. Dok se karta donatorskih tokova preslaguje, a algoritam pokušava preuzeti primat u kreiranju novih sadržaja, preživljavanje medija više nije pitanje projekata, nego sistema. Stres test koji upravo prolaze nekima je poslužio kao prilika da naprave određene iskorake koje su dugo odgađali. Nermin Mahmutović, direktor sarajevskog medijskog portala Fokus, kaže kako je njihov prioritet u ovom turbulentnom periodu bio održati kontinuitet i kvalitet proizvodnje relevantnog sadržaja. To je bilo moguće samo uz optimizaciju radnih procesa i stalne inovacije. „Između ostalog, testirali smo programatske i direktne oglase, razvijali nove medijske formate i multimedijalni sadržaj, te istovremeno radili na partnerstvima i inicijativama koje doprinose stabilnijem poslovanju. Ovaj pristup nam je omogućio da bolje balansiramo interes publike, komercijalne aktivnosti i nezavisnost medija, te da postepeno gradimo održiviji model finansiranja za budućnost“, objašnjava Mahmutović. U tom pogledu, uslovi u kojem postoje domaći mediji ne razlikuju se previše od uslova koji vladaju u drugim dijelovima svijeta. U svom izvještaju za 2025. godinu, koji prati stanje u 51 zemlji svijeta, Reuters Institute naglašava da u uslovima ekonomskih pritisaka, pada povjerenja i ubrzanih tehnoloških promjena, ključ opstanka medija treba tražiti u kombinaciji uredničkog integriteta i poslovne prilagodljivosti. „Nažalost, poput drugih medija, morali smo smanjivati broj uposlenika te razviti dugoročni plan diversifikacije izvora prihoda, kao i prilagođavanja sadržaja koji plasiramo“, ističe Predrag Blagovčanin, glavni urednik portala Tačno. „S obzirom na to da video sadržaj ostvaruje najveći doseg kod publike, fokusiramo se na razvoj kanala za njegovu distribuciju sa ciljem monetizacije, ali i prilagođavanja sadržaja koji inače objavljujemo mlađoj populaciji. Razvojem video produkcije nadamo se da ćemo razviti i segment marketinga koji bi, prema našim projekcijama za narednu godinu, mogao značajno uticati na dugoročnu finansijsku stabilnost“. Reuters Institute predviđa da nas očekuje period u kojem će medijska industrija i dalje trpjeti političke napade, ekonomske pritiske i tehnološke izazove. Povjerenje i vidljivost biće dodatno narušeni, očekuje se rast generičkog sadržaja, algoritamsko smanjenje dosega, te rast alternativnih ekosistema vijesti poput pojedinačnih kreatora sadržaja koji izlaze izvan klasičnih profesionalnih normi. Strategija za novo doba Era sigurnosti, ako je ta fraza u novinarskom svijetu ikada išta značila, nepovratno je iza nas. Realno je očekivati da će promjene koje nas čekaju biti sve brže i nepredvidivije. Najotporniji će biti oni koji razviju fleksibilnu strategiju, imaju jasnu viziju, autentičan
O novinarstvu sa mladima: Društvene mreže glavni izvor informacija
Kako mediji i novinari izgledaju u shvatanjima mlađe publike, koje su medijske navike mladih, te koliki je značaj lokalnih medija, samo su neka od pitanja koja su juče na radionici sa srednjoškolcima i studentima u Trebinju pokrenule urednice Direkt portala i novinarka Dubravka Čolović. Tokom radionice, naglašena je važnost postojanja lokalnih medija koji propituju rad donosilaca odluka, pišu priče u javnom interesu i donose inspirativne sadržaje. Mladi su, s druge strane, istakli da se najčešće informišu putem društvenih mreža i ponekom informativnom portalu. Sadržaj Kako mediji i novinari izgledaju u shvatanjima mlađe publike, koje su medijske navike mladih, te koliki je značaj lokalnih medija, samo su neka od pitanja koja su juče na radionici sa srednjoškolcima i studentima u Trebinju pokrenule urednice Direkt portala i novinarka Dubravka Čolović.Cenzura i autocenzura posebno zanimljiva tema za mlade Razgovor je stoga potvrdio i potrebu da se mediji, kako kroz sadržaj tako i kroz savremenije forme, dodatno prilagođavaju potrebama i navikama mlađe publike. Novinarke su učesnicima pokušale približiti na koji način mediji svojim objavama mogu oblikovati javno mnjenje te zašto je zbog toga važno razvijati vlastitu medijsku, ali i opštu pismenost. Poseban dio radionice bio je posvećen provjeri relevantnosti i vjerodostojnosti medija – od dostupnosti podataka o vlasništvu i impresuma, preko toga da li medij objavljuje vlastite priče ili se oslanja na „copy-paste“ sadržaje, do korištenja senzacionalističkih i klikbejt naslova, kao i da li imaju relevantne sagovornike i izvore. Urednice Direkta su mladima naglasile i da je novinarstvo rad u javnom inetersu i rad za javno dobro te da bi sve drugo moglo da spada pod odnose s javnošću. Dugogodišnja novinarka Radio Trebinja Dubravka Čolović sa mladima je podijelia svoja iskustva u radu u više medija, od kojih neki od njih danas više i ne postoje. Govorila je o pričama na koje je posebno ponosna, kao i o osjećaju zadovoljstva kada i nakon mnogo godina sretne sagovornike o kojima je pisala. Cenzura i autocenzura posebno zanimljiva tema za mlade Novinarka Čolović u svom obraćanju mladima je pričala i o cenzuri i autocenzuri, što je učesnicima bilo posebno zanimljivo, jer se, kako su nam rekli, i sami ponekad sreću sa cenzurom i autocenzurom, ali nisu je mogli ranije prepoznati. Medijsku radionicu je organizovao portal Direkt uz podršku Ambasade Austrije u BiH. Izvor: Direkt portal
Insistiranje na dostojanstvu nije hir, već profesionalno pravo
Prvostepena presuda kojom je utvrđeno da je načelnik Šipova diskriminisao i vređao novinare Alenu Beširević i Haruna Dinarevića označena je kao presedan u Bosni i Hercegovini. U razgovoru za Direkt, Alena Beširević naglašava da je odluka važna poruka celoj novinarskoj zajednici – da poniženje, seksizam i zastrašivanje nisu „cena profesije“. Govoreći otvoreno o položaju novinarki, pritiscima, institucionalnoj tišini i paralelnim svetovima unutar medija, novinarka portala Naratorium ukazuje na duboke strukturne probleme, ali i na retke, dragocene izvore nade. Presudu prvenstveno posmatram kao pobjedu dostojanstva novinarske profesije nad političkom moći, pa je zato ne vidim samo kao lični trijumf. U tom smislu je značajano i objašnjenje suda u kojem je navedeno da je načelnik Šipova Milan Kovač povrijedio dostojanstvo novinara “tako što ih je brojnim vulgarnostima pokušao zastrašiti, degradirati, ponižavati i biti uvredljiv”. Obraćanje načelnika Šipova u telefonskom pozivu upućenom mom kolegi Harunu Dinareviću sud naziva “prostačkim izražavanjem koje ne priliči tuženom kao osobi koja obavlja određene političke funkcije i uloge u našem društvu”. To su, rekla bih, značajne poruke kojima se potvrđuje činjenica da novinari nisu dužni da trpe poniženje i da ih smatraju cijenom za obavljanja ovog posla. Smatram da je smisao ove presude upravo u poruci: da insistiranje na dostojanstvu nije hir, već profesionalno pravo. I ako ona ohrabri makar jednu novinarku ili jednog novinara da ne prihvati ponižavanje i zastrašivanje, seksizam ili bilo koji oblik neprihvatljivog komuniciranja kao „cijenu ovog posla“, onda njen značaj prevazilazi ovaj konkretni slučaj. To je mali, ali važan pomak u pravcu u kojem se novinarstvo još uvek pokušava izboriti da sačuva poštovanje. Priznajem, postoji i doza lične satisfakcije u njenom najbanalnijem obliku. Seksizam kao strategija U obrazloženju presude posebno se ističe ponižavajući, opscen i seksualno obojen govor. Koliko su novinarke u BiH češće izložene upravo takvom vidu napada u odnosu na kolege? Novinarke u BiH su, po mom iskustvu, mnogo češće izložene ponižavajućem, opscenom i seksualizovanom govoru. Kao istraživačka novinarka veliki dio posla obavljam na terenu, u neposrednim susretima sa ljudima različitih profila i pozicija moći. Tokom godina sam iskusila različite oblike uvreda koje su često bile zasnovane na rodnoj osnovi. Taj obrazac se posebno jasno vidi u oblastima koje se smatraju „muškim“, poput energetike, šumarstva ili rudarstva, gde moje prisustvo i pitanja nisu doživljavani kao profesionalni zadatak, već kao odstupanje koje treba sankcionisati. Međutim, seksizam ne pripada samo terenu niti tim sektorima. On se jednako manifestuje i u institucionalnim prostorima: u kancelarijama, kabinetima i konferencijskim salama. Dešavalo se da sagovornik, iako ja postavljam pitanja, odgovara mom kolegi novinaru, muškarcu kao da je on prirodni nosilac autoriteta. Dešavalo se i da se profesionalna distanca svjesno narušava, kroz neprimjerene pokušaje bliskosti. Seksualizacija, intimiziranje i omalovažavanje nisu odraz karktera niti nečijeg temperamena nego strategija kojom se pokušava potkopati profesionalni autoritet žene. Moja iskustva nisu izuzetak, nego dio obrasca sa kojim se, sigurna sam, suočavaju mnoge novinarke. Govoriti o njima nije stvar lične ispovjesti, nego predstavlja čin profesionalne odgovornosti. Da li mislite da je u ovom slučaju činjenica da ste žena uticala na način na koji vam se načelnik obratio? Prepoznajete li u tome obrazac koji se ponavlja i u drugim situacijama? Sigurno da je činjenica što sam žena doprinijela načinu na koji mi se načelnik Šipova obraća u telefonskom pozivu upućenom mom kolegi Dinareviću. Vulgarni govor gospodina Kovača koji se kreće od egzibicionističkih ponuda, preko mizoginih i homofobnih uvreda do prijetnji seksualnim nasiljem predstavlja jasnu demonstracija moći. Prepoznajem taj obrazac i u drugim situacijama. Seksizam se koristi kao sredstvo disciplinovanja, a ne kao nasumična uvreda. Takvo ponašanje prepoznajem upravo zato što se uklapa u niz sličnih iskustava koje sam imala tokom godina rada. Kao novinarka sam se više puta suočavala sa omalovažavanjem, ignorisanjem ili mizoginijom. U tom kontekstu, postupci načelnika nisu izuzetak, već dio obrasca u kojem se seksizam koristi kao alat moći. Nasilje normalizovano, sankcije izostaju U javnosti se često govori o pritiscima na novinare, ali ređe o specifičnim pritiscima na novinarke – seksizmu, omalovažavanju, pominjanju privatnog života. Kako vidite položaj žena u novinarstvu danas u BiH? Žene su načelno ravnopravne pripadnice novinarske zajednice ali to, paradoksalno, ne znači da imaju jednaku moć. Naprotiv, često se nalaze u nesigurnim radnim aranžmanima, uživaju manje podrške, i susreću se sa većim pritiscima. Osim toga, žene su često na mjestima na kojima nemaju pristup donošenju odluka, a ako se pak nađu na liderskim pozicijama one preuzimaju muške modele ponašanja jer su na mjestima odlučivanja tradicionalno muškraci pa je to i jedini model upravljanja koji žene prepoznaju. Osim profesionalnih izazova, žene u novinarstvu se suočavaju sa kontinuiranim rodno zasnovanim nasiljem koje se rijetko sankcioniše. Seksizam, omalovažavanje i targetiranje privatnog života i dalje su prihvaćeni kao rizici profesije, što govori o dubokom nerazumevanju problema. Brojna i vidljiva podrška novinarske zajednice- Alena Beširević Koliko je, po Vašem mišljenju, verbalno nasilje nad novinarkama normalizovano, naročito kada dolazi od nosilaca javnih funkcija? Kako je verbalno nasilje normalizovano u gotovo svim sferama društvenog života, tako je ono postalo normalizovano i u svijetu medija. Ipak, u tom prostoru postoji dodatna dimenzija problema, jer su žene u medijima javno eksponirane i, uslovno rečeno, znatno lakša meta. Njihova vidljivost, posebno u digitalnom prostoru, često postaje povod za rodno zasnovane napade koji prevazilaze profesionalnu kritiku i narušavaju lično dostojanstvo. Prema podacima koje je Udruženje BH novinari predstavilo u jednom od svojih istraživanja, u periodu od 2021. do 2024. godine u Bosni i Hercegovini zabilježen je 31 napad na novinarke koji uključuje i rodno zasnovanog nasilja. Važno je naglasiti da se najveći broj tih napada odnosi na online sferu, gdje su granice odgovornosti nadorečene, a sankcije gotovo nepostojeće. Stvarni broj slučajeva je, međutim, zasigurno znatno veći, jer novinarke nasilje često ne prijavljuju. Kada je riječ o nasilju koje dolazi od nosilaca javnih funkcija, svjedočili smo brojnim primjerima u kojima su novinarke bile izložene uvredama, ponižavanju i prijetnjama od strane najviših političkih funkcionera. Ono što je zabrinjavajuće jeste činjenica da nijedan od tih aktera nikada nije snosio stvarne posljedice zbog takvog ponašanja. Novinarska solidarnost je moć Da li ste tokom ovog procesa imale podršku kolega i koleginica iz struke i da li se, po Vašem utisku, novinarke češće ostavljaju da se same nose sa ovakvim napadima? Tokom procesa