Dodjeljenje EU nagrade za istraživačko novinarstvo u BiH
Jelena Jevtić i Mubarek Asani, novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN), dobitnici su prve nagrade Evropske unije za istraživačko novinarstvo iz Bosne i Hercegovine (BiH) za dokumentarac „Gdje je Sara?“. Jevtić i Asani su godinu dana tragali sa roditeljima za grobovima njihove djece. U filmu su govorile dvije majke o bolnim iskustvima poroda i nestanku djece. Njihova svjedočenja su izazvala veliku uznemirenost javnosti koja od institucija i ustanova traži odgovore o sudbini beba. Novinar portala Gerila.info Dejan Rakita dobitnik je druge nagrade za istraživačko novinarstvo u Bosni i Hercegovini u okviru ovogodišnjeg EU Investigative Journalism Award. Rakita je nagrađen za serijal „Projekat litijum: Lopare među javom, snom i košmarom“ (I–IV dio), objavljen na portalu Objavi.ba, a potom i na portalu Gerila. Novinarka CIN-a Dženita Lutvić dobitnica je treće nagrade za priču „Čelična rana Zenice“. Lutvić je u ovoj priči otkrila kako je kompanija „ArcelorMittal Zenica“ prekršila gotovo sve mjere iz okolišne dozvole koje su joj federalne vlasti izdale krajem 2022. godine. Treću nagradu dobio je i Predrag Blagovčanin, novinar portala Tačno.net, za priču „Netransparentnost Ujedinjenih naroda: Kako je UNDP dijelio milione dolara pomoći BIH za borbu protiv Covida“. Ceremonija dodjele nagrada održana je danas u Europe House-u u Sarajevu, uz prisustvo brojnih novinara, predstavnika medijskih organizacija i međunarodnih institucija. Serijal nagrađene priče novinara Dejana Rakite rezultat je višemjesečnog istraživanja o kontroverznom planu eksploatacije litijuma na području Lopara. Umjesto nade za razvoj, potencijalno najvrednije nalazište litijuma u zemlji postalo je izvor duboke polarizacije, neinformisanosti i političko-ekonomskih sprezi između domaćih vlasti i stranih kompanija. Poseban fokus Rakita je stavio na ulogu Arcore AG i Rock Tech Lithium, kao i na javne nastupe političkih lidera Republike Srpske koji su projektima davali bezrezervnu podršku. “Ova nagrada je za mene potvrda da se dugotrajan i temeljit rad na istraživačkim pričama isplati, ali i podsticaj da nastavim da se bavim temama koje su od presudnog značaja za građane. Serijal o litijumu u Loparama pokazao je koliko je važno da novinarstvo bude uporno i nezavisno, naročito kada se radi o pitanjima koja direktno zadiru u ljudska prava i prirodne resurse. Vjerujem da je ovo priznanje i znak podrške svim kolegama koji se bore za javni interes, bez obzira na pritiske i prepreke”, rekao je Rakita nakon dodjele nagrada. Odluku o nagradi donio je tročlani žiri koji čine istaknuti stručnjaci iz oblasti medija i komunikacija – Davor Glavaš, dugogodišnji medijski profesionalac s preko četiri decenije iskustva u novinarstvu i međunarodnom razvoju medija; dr. Lejla Turčilo, profesorica na Univerzitetu u Sarajevu i jedna od vodećih ekspertica za online komunikaciju i medijske slobode u regionu; te Vuk Vučetić, vanredni profesor i prodekan na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu, bivši novinar i autor brojnih radova o medijskoj pismenosti i političkoj komunikaciji. Nagrada EU za istraživačko novinarstvo predstavlja jedno od najznačajnijih priznanja za novinare u Bosni i Hercegovini i regionu Zapadnog Balkana. Dodjeljuje se u okviru programa Evropske unije za jačanje nezavisnog i kvalitetnog novinarstva u zemljama regiona i Turskoj, a operativno je vodi organizacija Thomson Media uz podršku partnerskih organizacija iz svake zemlje učesnice. Cilj nagrade je da prepozna, nagradi i podrži izvanredne istraživačke priče koje služe javnom interesu – razotkrivaju korupciju, zloupotrebe vlasti, ugrožavanje ljudskih prava, ekološke probleme i druge teme od posebne važnosti za građane. Osim što pruža priznanje autorima, nagrada povećava vidljivost njihovih priča i podstiče javnu raspravu o temama koje su često skrivene ili zanemarene. Izvor: Umbrella/GERILA info
Evropska federacija novinara o AI u novinarstvu: Nalazimo se na raskršću
Upravni odbor Evropske federacije novinara (EFJ) je usvojio stav o umjetnoj inteligenciji (Artificial Intelligence, AI) i budućnosti novinarstva u Evropi. “Danas stojimo na raskršću: umjetna inteligencija može ili osnažiti novinare ili narušiti same temelje slobode medija. Da bismo to postigli, potrebna nam je umjetna inteligencija izgrađena na snažnim etičkim okvirima, vođena jasnim propisima i posvećena transparentnosti u evropskim medijima. Ako se ne kontroliše, šteta po novinarstvo mogla bi biti nepovratna. Ovo nije bitka protiv umjetne inteligencije već borba za etičko novinarstvo“, rekla je predsjednica EFJ Maja Sever. EFJ se, kako je navedeno, zalaže za budućnost u kojoj AI poštuje etičke standarde novinarstva, pravedne uslove rada i zaštitu autorskih prava. S tim u vezi, iz EFJ je navedeno šest glavnih tačaka u kojima je naglašena važnost etičke upotrebe AI. Prva tačka stava je da ljudska urednička kontrola mora ostati ključna. EFJ objašnjava da poslodavci i radnici u medijima moraju definisati pod kojim uslovima se AI koristi u izvještavanju i da se mora zabraniti AI generisanje sadržaja bez ljudske provjere. Tačka dva je da rad novinara mora biti zaštićen. Iz EFJ je navedeno da novinari moraju dati izričitu saglasnost da se njihov rad koristi za obuku sistema AI, moraju biti navedeni kao autori i primati proporcionalnu naknadu. Takođe, stav EFJ je da se o transparentnosti ne može pregovarati kako za publiku, tako i za novinare. Sadržaj generisan AI mora biti označen kako bi se jasno identifikovao, istaknuto je. Važan je i jednak pristup i kontinuirana obuka za sve novinare. U tom smislu, iz EFJ je navedeno da bi ulaganja u alate AI za redakcije trebala koristiti svim novinarima, uključujući lokalne i freelance novinare. Tačka stava EFJ je i da etika mora oblikovati upotrebu AI u vijestima. Upotreba AI u redakcijama, kako je navedeno, mora biti u skladu s osnovnim novinarskim principima, kao što su istina, nepristrasnost, odgovornost i zaštita izvora. Konačno, šesti stav EFJ glasi da novinarske organizacije moraju pomoći u upravljanju budućnosti AI. Kroz socijalni dijalog, novinarske organizacije moraju ostati aktivni učesnici u razvoju sistema AI koji utiču na izvještavanje od javnog interesa. U saopštenju EFJ je navedeno i da širenje AI utiče na prakse izvještavanja koje su se do sada koristile u redakcijama. AI, kako se dodaje, može pomoći novinarima u radu u prevođenju i provjeri činjenica, što je važan alat za nadzor nad AI, ali se takođe može zlonamjerno koristiti za generisanje dezinformacija ili davanje prednosti malom broju medijskih izvora u obuci i produkciji, čime se šteti medijskom pluralizmu i integritetu informacija. “AI u novinarstvu mora se koristiti s pristupom zasnovanim na ljudima kako bi se osiguralo da sistemi AI ne zamjenjuju ljudski nadzor”, naglašeno je iz EFJ. Izvor: Mediacentar
Razjedinjenost novinarske zajednice u BiH
BANJALUKA – Koliko je novinarska zajednica u Bosni i Hercegovini podijeljena pokazuje i to da postoji više udruženja koja okupljaju različit broj novinara. Na nivou Bosne i Hercegovine djeluju dva udruženja novinara: Udruženje BH novinari i Društvo novinara Bosne i Hercegovine. U Republici Srpskoj postoji Udruženje novinara Republike Srpske, a samo u Osnovnom sudu u Banjaluci registrovano je, prema podacima iz tog suda, devet različitih udruženja koja u svom nazivu imaju riječ novinari, novinarstvo ili mediji. Ne treba napominjati da određeni broj novinara nije član nijednog udruženja. Zbog ovakvih podjela novinarska zajednica nema snagu koju bi možda imala udružena. “Medijska zajednica u BiH izgleda kao i sama država — podijeljena je po entitetima, medijima, udruženjima. Političari iz dva entiteta, čini mi se, mnogo bolje sarađuju i imaju neki zajednički cilj nego što je to slučaj s novinarima i medijima. A naš cilj treba da bude da svoj posao radimo profesionalno i u javnom interesu”, kaže novinarka iz Banjaluke Ljiljana Smiljanić. Udruženja na nivou BiH Udruženje BH novinari broji 750 članova, od čega 106 u Republici Srpskoj, navodi Borka Rudić, generalna sekretarka udruženja. Kaže da iz BH novinara godinama upozoravaju na tri duboko ukorijenjena paradoksa vezana za novinarsku zajednicu u BiH. “Prvo, imamo siromašne novinare i medijske djelatnike, a dobro situirane, pa i bogate, dobro plaćene vlasnike privatnih medija, direktore i članove uprave u javnim medijima. Drugo, imamo novinare koji su spremni rizikovati vlastitu sigurnost, pa i život, kako bi istražili kršenja prava obespravljenih rudara, tekstilnih radnika, ranjivih grupa, slučajeve kriminala i korupcije, a nisu spremni izvještavati ili progovoriti o kršenju vlastitih prava, čak ni anonimno”, kaže ona. Kao treći problem navodi da postoje novinari i urednici koji su spremni organizovati brojne solidarne akcije, prikupljanje pomoći, izaći na proteste, ali ne i iskazati solidarnost kada su napadnute njihove koleginice i kolege. “Mene su porazili podaci iz jedne ankete koju su radili BH novinari prošle godine, prema kojima samo 26% medija objavi vijest o tome da je napadnut njihov novinar ili novinarka, dok je čak 18,7% anketiranih izjavilo da nisu dobili nikakvu pomoć i podršku u redakciji u kojoj rade!?”, navodi Rudić. Novinari koji svoj poziv doživljavaju kao časnu i odgovornu profesiju danas su u procjepu između borbe za očuvanje profesionalnih standarda i ekonomskog opstanka na medijskom tržištu, kaže predsjednik Društva novinara Bosne i Hercegovine Amarildo Gutić. “Ukoliko ste dosljedni u prvom, malo je prostora i medija u kojem kao takav možete egzistirati”, kaže Gutić. Udruženje na čijem je čelu Gutić okuplja između 250 i 300 novinara. Kaže da nemaju značajniju saradnju s ostalim udruženjima novinara u zemlji, osim “miroljubive koegzistencije s BH novinarima”. “Posljednjih mjeseci, treba reći volonterskim radom, eliminišemo neke objektivne i subjektivne probleme iz prethodnih par godina, obnovili smo članstvo u Međunarodnoj federaciji novinara te uravnotežili finansijsku situaciju. U ovoj godini, kada Društvo obilježava 80 godina postojanja, svakako će težiti da se modernizuje, poveća članstvo privlačeći ih aktivnijim radom i djelovanjem na zaštiti digniteta ne samo novinara nego i svih medijskih radnika u bilo kojem bh. mediju”, kaže Gutić. On navodi da je jasno da postoji mnoštvo problema s kojima se novinari u BiH suočavaju — od bezbjednosnih do izloženosti stalnoj ekonomskoj nesigurnosti i malim platama. “Takvu situaciju odlično koriste stranački karteli svih predznaka, koji itekako vrše dodatni pritisak kako na medije u cjelini, tako i na novinare pojedinačno. Njima sve to odgovara, u suprotnom bi barem pokušali da se modernizuju i ojačaju zakonski okvir o medijima i komunikacijama u BiH, eliminišu netransparentnost vlasništva i finansiranja medija, eliminišu portale bez impresuma koji zagađuju medijski prostor, te da maksimalno utiču na transparentnost javnih službi”, navodi predsjednik Društva novinara. U januaru 2023. godine u Sarajevu je osnovano udruženje Umbrella s ciljem jačanja nezavisnog istraživačkog novinarstva i zaštite medijskih sloboda u BiH. Milica Samardžić, direktorica Umbrelle, navodi da je na sceni stalni pokušaj vladajućih elita da ugase male istraživačke portale. “Kao i većina medija u BiH, i mediji okupljeni oko Umbrelle suočavaju se s problemom finansijske održivosti, zavise od donacija organizacija koje finansiraju projekte koji traju nekoliko mjeseci, što otežava kontinuitet i dugoročno planiranje, te su jako ranjivi na prekide finansiranja, kao što je upravo u ovom momentu slučaj sa suspenzijom američkih donacija. Umbrella je osnovana kako bi odgovorila na sve ove izazove i pomogla nezavisnim medijima da opstanu i nastave da informišu javnost o ključnim društvenim problemima”, navodi Samardžić. Vukuum u Republici Srpskoj Medijska zajednica u BiH suočava se s brojnim izazovima, uključujući političke pritiske, ekonomsku nestabilnost i problematično vlasništvo nad medijima, ali i nedostatak profesionalne solidarnosti, smatra komunikolog Mladen Bubonjić. On navodi i da su mediji u BiH često podijeljeni po etničkoj, političkoj i ideološkoj liniji, što, smatra Bubonjić, dodatno otežava profesionalno i objektivno novinarstvo. U Republici Srpskoj, kaže on, dominiraju mediji koji su bliski vlastima, dok su nezavisni mediji suočeni s ograničenim resursima, pritiscima i često s nesigurnim statusom. “Udruženja koja postoje formalno, poput Udruženja novinara RS, često su percipirana kao produžena ruka vlasti, dok nedostatak snažnih nezavisnih organizacija dodatno otežava borbu za slobodu medija i prava novinara”, navodi Bubonjić. Bubonjić dodaje i da je situacija u kojoj se nalaze novinari i njihova udruženja preslikana slika situacije u državi i generalno društvu. “Medijska udruženja u BiH formalno djeluju kako bi štitila prava novinara, promovisala slobodu medija i osigurala profesionalne standarde. Međutim, često se suočavaju s kritikama da su više svrha sami sebi nego stvarna podrška novinarima. Ključni problemi uključuju: nedostatak zajedničkog djelovanja između entitetskih i državnih organizacija, ograničenu transparentnost rada udruženja, slabu zastupljenost novinara iz manjih redakcija ili onih koji rade u lokalnim sredinama”, kaže Bubonjić. Udruženje novinara Republike Srpske slovi za udruženje koje u svoje članstvo nije uspjelo da privuče značajniji broj novinara. Iz ovog udruženja, tačnije od rukovodstva tog udruženja, nerijetko su na adresu novinara i medija stizale različite optužbe koje se nisu mnogo razlikovale od optužbi koje na račun medija i novinara koji nisu pod njegovom kontrolom iznosi Milorad Dodik. Sa zvanične mejl-adrese ovog udruženja, čiji je predsjednik Danijel Simić, nisu stigli odgovori na pitanja u vezi s njihovim radom i organizacijom. “Nakon gašenja Kluba
Privedena novinarka Nataša Miljanović Zubac
TREBINJE – Novinarka Radio-televizije Republike Srpske (RTRS) Nataša Miljanović-Zubac privedena je sinoć po nalogu tužiteljke Sanite Imamović, koja je prethodno naložila i da pretresu porodičnu kuću novinarkinih roditelja, navodno zbog krivičnog djela odavanje službene tajne. Prema nezvaničnim saznanjima Vijesti, novinarka bi jutros trebala biti saslušana u prostorijama Tužilaštva u Sarajevu. Ona je prethodno bila pod mjerama ograničenog kretanja, nakon što su joj danas ispred porodične kuće u Trebinju prišli pripadnici Granične policije BiH iz tog grada. Nataša Miljanović-Zubac je za Vijesti tada kazala da su joj službenici policije saopštili da će najvjerovatnije biti privedena, ali joj nije objašnjeno zbog čega. Sumnja da je razlog odmazda zbog njenog rada, jer u kontinuitetu, godinama unazad ukazuje na kriminal unutar institucija, posebno u tamošnjoj policiji. Ona je naglasila da je i prethodnih dana objavljivala informacije o penzionisanom službeniku OSE, Draganu Jeliću, te ističe da najvjerovatnije iza svega stoje oni o kojima je javno govorila i pisala – uključujući Nemanju Nogoštića i druge policajce. Istakla je da je institucijama stalno pisala dopise i tražila da je pozovu na razgovor, kako bi im dostavila podatke do kojih je došla, ali da oni, kako bi se međusobno štitili, biraju represiju. “Prekjuče sam objavila nešto o zamjeniku načelnika PU Trebinje, Petru Kozjaku, zatim Jeliću, penzionisanom pripadniku OBA-e, koji je vraćen u službu. U kontinuitetu objavljujem detalje o MUP-u, Tužilaštvu, Graničnoj policiji, svim bezbjednosnim institucijama, odnosno, o kriminalcima među njim. Objavljivala sam podatke o direktoru Granične Mirku Kupresakoviću, Vladimiru Popoviću iz Unutrašnje kontrole, načelniku Centralne istražne kancelarije…“, kazala je ona. Upravo član 164. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, na koji se tužiteljka poziva u naredbi, u stavu 9 isključuje postojanje krivičnog djela u određenim okolnostima. Tim stavom jasno je propisano: “Nema krivičnog djela odavanja tajnih podataka ako neko objavi ili posreduje u objavljivanju tajnih podataka čiji je sadržaj suprotan ustavnom poretku Bosne i Hercegovine, s ciljem da javnosti otkrije nepravilnosti vezane uz organizovanje, djelovanje ili vođenje službe ili s ciljem da javnosti otkrije činjenice koje predstavljaju povredu ustavnog poretka ili međunarodnog ugovora, ako objavljivanje nema ozbiljne štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu.” U aprilu prošle godine Vijesti su objavile tekst o novinarki Miljanović Zubac, koja se već tada nalazila pod ozbiljnim prijetnjama i pritiscima zbog svog istraživačkog rada. Tada je i istaknuto da ju je matična država ostavila bez institucionalne zaštite, iako se više puta obraćala nadležnima. Policija joj je, umjesto konkretnih mjera zaštite, preporučila da se poduči samoodbrani. Tužilaštvo je, s druge strane, ignorisalo njena javna upozorenja o sprezi kriminalnih struktura i bezbjednosnog sektora u Republici Srpskoj, ali i šire u regionu. Izvor: Vijesti.me
Od danas počinje primjena Evropskog akta o slobodi medija
BRISEL – Evropski akt o slobodi medija, kao novi pravni okvir kojim se jača pluralizam i nezavisnost medija u Evropskoj uniji, stupio na snagu 7. maja 2024. godine, od danas je u potpunoj primjeni. Dok EU ističe da su slobodni mediji temelj demokratskog društva i zdravog tržišta, Evropska komisija upozorava na trendove koji izazivaju zabrinutost. “Slobodni mediji ključan su oslonac svakog demokratskog društva i važan dio zdravog tržišne utakmice. Evropska unija je uporište za slobodne medije i uzor demokratskog kontinenta na globalnom nivou. Ipak, javljaju se trendovi zbog kojih raste zabrinutost. Nadovezujući se na svoj dosadašnji rad, Komisija je poduzela niz mjera za zaštitu slobode i pluralizma medija u EU, te poboljšala slobodno kretanje usluga. To je rezultiralo Evropskim aktom o slobodi medija, od 7. maja 2024. godine čija primjena u potpunosti počinje od 8. avgusta 2025. godine”, naveli su na sajtu EU. Novi akt donosi niz mjera kojima se olakšava rad javnih i privatnih medija preko granica, bez nepotrebnog pritiska, uz prilagođavanje digitalnoj transformaciji. Prema dokumentu, zakon će štititi uredničku nezavisnost i izvore informacija, uključujući od upotrebe špijunskog softvera. Njegov cilj je da osigura nezavisno funkcionisanje javnih medija, poveća transparentnost nad vlasništvom i državnim oglašavanjem, te zaštiti objavljivanje sadržaja od neopravdanog uklanjanja na velikim internet platformama. Ovaj akt uvodi pravo na prilagođavanje medijske ponude na uređajima i interfejsima, zahtijeva procjenu učinka velikih koncentracija na pluralizam i uredničku nezavisnost, te povećava transparentnost mjerenja gledanosti. “Uredničko odlučivanje bolje će se zaštititi od neprimjerenog upletanja, a novinari u javnim medijima moći će se pouzdati da njihov poslodavac raspolaže odgovarajućim, održivim i predvidljivim sredstvima za finansiranje budućeg rada u skladu sa svojim mandatom pružanja javnih usluga. Aktom se propisuju i snažne mjere za zaštitu povjerljivosti novinarskih izvora i komunikacija, koje se među ostalim odnose na korištenje intruzivnog špijunskog softvera za nadziranje medija, novinara i onih koji su u redovnim ili profesionalnim odnosima sa medijima ili novinarima”, navode u saopštenju EU. Akt predviđa i formiranje Evropskog odbora za medijske usluge, nezavisnog tijela koje je počelo sa radom u februaru 2025. godine. Odbor mijenja dosadašnju Evropsku grupu regulatora za audiovizualne medijske usluge (ERGA) i pomaže u dosljednoj primjeni propisa. Za novinare i medijske radnike akt donosi snažnije garancije protiv neprimjerenog uplitanja u uređivačku politiku, održivo finansiranje javnih servisa i strožu zaštitu povjerljivosti izvora. Posebna pažnja posvećena je sprečavanju zloupotrebe intruzivnog nadzora. EU već provodi i niz programa podrške slobodnim medijima: od jačanja vijeća za štampu, praćenja vlasničke strukture, grantova za lokalne i regionalne medije, do hitne pomoći ugroženim novinarima. Među njima su i mehanizmi za podsticanje istraživačkog novinarstva, podršku nezavisnim ruskim i bjeloruskim medijima u EU, te organizacija Evropskog festivala novinarstva i medijske pismenosti. Usvajanju akta prethodile su višegodišnje pripreme – od prijedloga iz septembra 2022, preporuka o zaštiti novinara, do političkog dogovora u decembru 2023. Paralelno je dogovoren i okvir za suzbijanje zloupotreba tužbi protiv javnog sudjelovanja (SLAPP). Izvor: Slobodno.org
Okružni sud: Milorad Dodik oklevetao Tanju Topić
BANJALUKA – Milorad Dodik oklevetao je Tanju Topić kada je izjavio da je ona “dokazani agent njemačkog BND, koji djeluje preko njene nevladine organizacije”, glasi presuda Okružnog suda u Banjaluci. Sud je u presudi istakao da je Dodik 2021. godine, koji je tada obavljao dužnost srpskog člana i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, rekao je da je Tanja Topić “dokazani kvinsling u funkciji njemačkih obavještajnih struktura”, da je iz njegovog kraja i da joj je pomogao da se zaposli. O Topićevoj je rekao i to da “niko nije računao da će postati servilna samo tim pričama i strancima koji ovdje dolaze”. Osim toga, nazvao ju je izolovanom i isfrustriranom osobom. Dodikove izjave objavila je novinska agencija Srna, potom su objavljene i na portalima RTRS i Srpskainfo, da bi kasnije bile povučene sa portala, iako i dalje stoje na agenciji Srna, a postoji i audio zapis. Izjave su prenesene u članku pod naslovom: “Dodik: Tanja Topić agent njemačkog BND-a”. Prema riječima advokata Tanje Topić, Ahmeta Efendića, utvrđivanje Dodikove odgovornosti, kao i one Srpske novinske agencije za klevetu jeste satisfakcija nakon postupka koji je trajao pune četiri godine. “Ova presuda je pokazatelj da u pravosuđu, uprkos percepciji javnosti o korupciji i političkim pritiscima, djeluje i ogroman broj časnih, profesionalnih, poštenih i kvalitetnih ljudi sa integritetom, koji odluke donose u skladu sa zakonom a ne po bilo čijem nalogu. Druga stvar je da nema nedodirljivih, te da se ni najistaknutije političke figure, poput Dodika, ne mogu i ne smiju abolirati od odgovornosti kada prekrše zakon.Bio sam od početka postupka siguran u pozitivan ishod ovog spora, pa me nije obeshrabrila ni prvostepena odbijajuća presuda. Ovo je svakako posebna satisfakcija što je ovakvu presudu donio sud u Banjaluci, a ne, eventualno, neka druga, viša instanca”, rekao je Efendić te ističe da je postupak finansirala Linija za pomoć novinarima. Topićeva je Dodika tužila nakon izjave za klevetu pred Osnovnim sudom u Banjaluci, koji je odbacio tužbu navodeći da su sporne izjave bile izraz mišljenja u okviru slobode govora. Ipak, Okružni sud je presudu preinačio i utvrdio da je riječ o iznošenju neistinitih činjenica, bez dokaza, koje su narušile dostojanstvo tužiteljke. Sud je odlučio da Dodik i agencija Srna solidarno isplate Topić odštetu u iznosu od 3.000 KM, kao i troškove parničnog postupka i sastava žalbe, u ukupnom iznosu od preko 1.800 KM. Takođe, Srna je obavezana da presudu objavi na svom portalu. Izvor: slobodno.org
ČEKANJE DUGO TRI DECENIJE: Zašto novinarke i novinari u BiH nikada nisu dočekali sindikat?
Da, pomoglo bi mnogo da imamo snažan sindikat koji bi stao u zaštitu ljudskih prava medijskih radnika, ljudi bi se sigurnije osjećali da imaju takvu jednu organizaciju iza sebe. Ali, nemamo. Nećemo je ni imati. Nejedinstvo ljudi je u pitanju, previše interesa i različitosti Piše: R.I. Nema novinarke i novinara koji barem jedno vrijeme u karijeri nisu izvještavali, pisali, objavljivali priče o problemima radnika i radnika, analizirali zakone, prakse poslodavaca, upozoravali, apelirali, naročito kad je riječ o neisplaćenim plaćama, neuvezanom radnom stažu, poniženjima na poslu, mobingu, nepravdi… Novinarke i novinari u BiH godinama su zajedno sa sindikatima trgovaca zagovarali neradnu nedjelju, upozoravali vlasti na minimalna primanja radnika, borili se za prava rudara, prosvjetara, ljekara, bili na ulici i prosvjedovali zajedno sa njima, pitali nadležne šta namjeravaju poduzeti… A ne sjećamo se da li smo ikada u javnosti nismo čuli pitanje – a šta je sa našim pravima? Naročito što rad u medijima nije kao ostali – plaće nisu Bog zna kakve, radi se prekovremeno, uglavnom ne znamo za vikende, praznike, o regresu ni ne razmišljamo, nedjelja za nas nije neradna. Pa da onda ne govorimo o tome kako su u vrijeme korone desetine kolegica i kolega ostali preko noći bez posla, a i danas svjedočimo gašenju redakcija, pa i u do jučer respektabilnim medijima. – Radnička prava u medijskom sektoru se iz godine u godinu urušavaju, pregovore s poslodavcima u mediskim kućama gotovo je nemoguće pokrenuti, a u mnogim medijima sindikalno udruživanje radnika doživljava se kao neprijateljski čin i nerijetko predstavnici sindikata trpe posljedice. Profesionalno novinarstvo prolazi kroz proces ubrzane prekarizacije. Uslijed ekonomskih kriza, privatizacija i deregulacije tržišta rada, radni uvjeti novinara/ki samo su se pogoršavali. Sve je više nestandardnih oblika zapošljavanja, poput freelancera i honoraraca, a sve manje kolektivne zaštite, uz to medijski radnici i radnice suočavaju se s povećanim zahtjevima, kraćim rokovima, manjim timovima i nesigurnošću zaposlenja. Kolektivno pregovaranje u medijima gotovo je iščezlo – dok smo nekada imali čak jedanaest kolektivnih ugovora u sektoru, danas su aktivna tek tri, dva koja se redovito obnavljaju – piše predsjednica Europske federacije novinara i Sindikata novinara Hrvatske Maja Sever, prije mjesec dana najavljujući projekat “Socijalni dijalog za promjene – jačanje kapaciteta socijalnih partnera u medijima”. Projekt su zajednički prijavili Sindikat novinara Hrvatske i Sindikat grafičara i medijskih djelatnika, a za cilj ima jačanje kapaciteta sindikata i članstva u sektoru medija, s fokusom na edukaciju, razvoj digitgitalnih alata, jačanje socijalnog dijaloga i bolju zastupljenost radnika/ca. Kroz projekt se provode tri glavna segmenta aktivnosti: edukacija sindikalnih povjerenika i članova, umrežavanje kroz javne događaje i radionice, te razvoj digitalnih alata. Nejedinstvo, previše interesa i različitosti Tako je to u Hrvatskoj, a u Bosni i Hercegovini? Sindikalni aktivisti lako će se složiti u ocjeni da su novinari_ke najslabije sindikalizovana profesija u BiH. Lako je to utvrditi jer u većini medija sindikati ne postoje, a i tamo gdje ih ima nerijetko su pod uticajem menadžmenta ili političkih centara moći. S druge strane, medijski profesionalci podijeljeni su u nekoliko udruženja, pa se ne mogu okupiti pod jednim krovom ni kad su u pitanju profesionalni standardi, a ne radnička prava. Nekako kao da nisu ni svjesni da su (u radno pravnom smislu) radnici kao i svi drugi. Starije kolegice i kolege sjetit će se kako je priča o jačanju solidarnosti među novinarima stara gotovo tri decenije, te da je upravo i Europska federacija novinara davala podršku na jačanju „sindikalnog organizovanja novinara u BiH u cilju zaštite njihovog radno-socijalnog statusa“. No, džaba podrška kad na terenu nije bilo ni previše volje, a ni želje. Novinarka Ljiljana Zurovac, jedna od doajenki zagovaranja boljeg položaja kolegica i kolega podsjeća kako su danas više nego ikada ugrožena i prava novinara_ki i medijske slobode. – Dodala bih, i životi istinskih novinara. Uvijek je bilo problema, pritisaka, zabrana, ali danas je to na globalnom nivou preraslo u otvoreni i skoro pa legalizirani stav prema novinarima i medijima koji još uvijek pokušavaju biti u službi građana i istine. Potpuno javno i otvoreno vlade država i ekonomski lobiji pod vladinim okriljem, kao i druge interesne grupe, najveći su kršitelji prava novinara i zaustavljanja protoka informacija koje bi na bilo koji način mogle ugroziti njihove interese. To rade preko vlasnika medija koji su s njima u sprezi i preko urednika koji voljno ili pod moranje, izvršavaju sve što im se naredi. Sredstva se ne biraju, od zastrašivanja, hapšenja i svake vrste ucjena pojedinaca, do ekonomskih pritisaka, ukidanja signala i onemogućavanja rada medijima koji pokušavaju i u ovako jezivom vremenu doprijeti do javnosti istinitom informacijom. Pod konstantnim strahom i prijetnjom ugroze egzistencije, novinari sami postaju oružje protiv sebe i svoje profesionalnosti, razvijajući postepeno sistem samocenzure, kalkulirajući šta bi se smjelo objaviti a šta ne, i iznad svega, kakve bi posljedice objava određenih informacija mogla imati po nju/njega i po članove njihovih obitelji – navodi Zurovac. Zato, dodaje, svakodnevni rad novinara koji želi biti profesionalan počinje tjeskobom i pitanjem – kako i s kojim posljedicama da objavim ono što treba biti objavljeno? I šta imamo za rezultat – neinformiranu javnost, ili bolje rečeno, informiranua tačno onako kako vladini lobiji žele da to bude. – Mediji, uključujući i javne servise, postaju propagandne mašine dežurne politike, kanališući svijest javnosti u pravcu u kojem to aktualna vlast želi. Demokracija tu prestaje i počinje doba sunovrata civilizacije. Mi, na žalost, već živimo u tome dobu – napominje ona… Kad je pitamo ko ili šta štiti prava novinara, postoje li mehanizmi zaštite, kako se provode, Zurovac odgovara: – Ah, ko? Rijetka udruženja/udruge novinara još uvijek, ali u sve manjem broju pokušavaju biti zaštitnici. Posljednji Mohikanci, kako se veli, pokušavaju podsjetiti na donesene propise o zašiti novinara i slobodnih medija, zaštite slobode govora, koje smo posljednjih 30 godina brižljivo razvijali. Njihova je primjena u praksi nikakva, kao da i ne postoje. U ovoj otvorenoj svjetskoj pomami urušavanja svih sloboda, sve je manje podrške udruženjima/udrugama novinara u njihovoj borbi, i oni glasovi podrške internacionalnih organizacija koji se povremeno javljaju, sve su blijeđi i tiši. Zagušeni. Reklo bi se da nekim velikim europskim i svjetskim institucijama medijske slobode više nisu u agendi, pa jednostavno okreću
PAZI ŠTA PRIČAŠ I ŠTA PIŠEŠ: Autocenzura – granica slobode izražavanja
Čak i novopridošli član redakcije vrlo brzo shvati ko je nedodirljiv, dakle o kome se i kako može pisati/objavljivati, koje su (ne)poželjne teme ili ličnosti, na koji se način tretira neka tema ili ličnost Piše: R. I. Postoje u novinarskom svijetu, u medijima u Bosni i Hercegovini samo rijetki koji su imali sreću da se pohvale kako nikada nisu namjerno ispustili bitnu činjenicu ili mišljenje, zbog pritiska vlasti ili interesnih grupa, zbog politike, društvenih okolnosti ili straha od posljedica. Među novinarkama i novinarima u Bosni i Hercegovini kruži jedna šala: „Cenzure u medijima gotovo da i nema. Uspješno se opiremo autocenzurom“. I upravo ova crnohumorna šala odslikava istinu. A istina je da se ponekad (neki i malo češće) branimo autocenzurom. Autorcenzura je, reći će teorija, ograničavanje slobode medijskog i javnog izražavanja vlastitom voljom. – Kontrola onoga što kažeš ili radiš kako bi izbjegao da se zamjeriš ili uvrijediš druge, a da ti nije rečeno zvanično da je takva kontrola nužna – tako autocenzuru ukratko definiše Cambridge online rječnik. “Ima svega” A u novinarstvu je to posebna slabost. I mana. I jaka brana profesionalnim standardima i istini. Novinarke i novinare u BiH ne libe se priznati da „ima svega“. Pa počnu nabrajati kako (u pravilu) autocenzura nastaje zbog jačeg ili slabijeg zagrljaja uređivačke politike medija i (in)direktnog pritiska političkih i ekonomskih centara. Čak i novopridošli član redakcije vrlo brzo shvati ko je nedodirljiv, dakle o kome se i kako može pisati/objavljivati, koje su (ne)poželjne teme ili ličnosti, na koji se način tretira neka tema ili ličnost. I zašto se to radi? Odgovor ne treba tražiti u novinarstvu i medijima već u svakodnevnom životu – zbog straha, zbog finansijske neizvjesnosti, zbog mogućnosti da ćemo izgubiti posao. Neki, budimo iskreni pa priznajmo i zato što to sami žele. Misle da će ispuštanjem činjenica ili sakrivanjem činjenica osigurati bolju poziciju za sebe, postati miljenici urednika ili čak političara. – Autocenzuru novinari često pravdaju egzistencijom, i dok to u teoriji ne bi smjelo da se dešava, neki kažu da je to ipak stvar izbora. Može se desiti da se nekom oglašivaču ne svidi kako se piše o njemu, pa u sred godine promijeni ugovor o reklami – tada se novinari mogu zamisliti kako će pisati o svom sponzoru. No, sudeći prema onome što su naši sagovornici rekli, autor uvijek ima izbor – navodi Darko Tanić u tekstu „Da li je autocenzura stvar izbora“. Javna tajna I bez imalo skrivanja dodaje da novinari i novinarke ne kriju da su često u situaciji da pišu “naručene tekstove”, izbjegavaju pojedine sagovornike, ili čitave teme, iz razloga što se to neće svidjeti uredniku, ili vlasniku medija u kojem rade. Za razliku od cenzure gdje su se novinari usudili da ponešto govore o sopstvenim iskustvima, autocenzura je javna tajna. Urednica Klixa, dugogodišnja novinarka Emela Burdžović odavno je prepoznata kao beskompromisna, oštra, profesionalna, ali priznaje da „nalazi kompromise“. – Nisam pretjerano sklona autocenzuri, ali se ponekad desi, u razgovoru s političarima – kaže Burdžović. A razlog zašto ponekad „stane na kočnicu“ kod nje se u mnogome razlikuje od razloga drugih kolega. – Razlog je najčešće svijest o tome da će se bojkotovati naredni intervju ukoliko postavim prevše neugodna pitanja – dodaje ona. Kad pitamo jesmo li zbog autocenzure sami sebi “najveći neprijatelji” ili to radimo da spriječimo pritisak, Burdžović nam kaže: – Morate raditi posao, sagovornici vam trebaju, pa nalazite određene kompromise. Moram naglasiti da se to zaista rijetko dešava. Društvo straha Ističe kako je zapravo uloga urednika, pogotovo kad rade s mladim kolegama iznimno značajna. Upravo bi urednici trebali biti zaštita, ohrabrivati kolege. Urednici bi (naročito mlađim) kolegicama i kolegama trebali ukazati na štetnost autocenzure, zajednički kreirati slobodan prostor u kojem novinari_ke mogu raditi sigurno, bez straha, bez primisli da namjerno sakrijemo činjenicu. Smatra da nas je autocenzuri naučilo društvo u kojem živimo. – Ili preciznije svi smo kreirali takvo društvo. Društvo straha – zaključuje. I nekako sa žalom primjećuje da je autocenzura sve više prisutna. Zna i kako je prepoznati. To je ono kad novinari ne pitaju potpitanja, kad znaju da sugovornik govori neistinu, a novinar šuti… prolaze neistine. Za kraj i glavno pitanje: je li i sama bila u situaciji da ne izgovori, pita, napiše, objavi ono što zna i zašto je to uradila – da zaštiti neku osobu/kompaniju/instituciju ili zbog pritiska. – Jesam. Zbog pritiska i navedenih razloga. Politička kontrola Slađan Tomić je novinar koji je prošao mnoge redakcije u Bosni i Hercegovini. Ima iskustva s kolegama, s različitim urednicima. Većinu karijere proveo je kao „free lancer“, a u njegovom slučaju reklo bi se da je zaista željan slobode i slobodan. Zato i ne razumije zašto kolege pribjegavaju autocenzuri. – Mogu samo pretpostaviti da to rade iz straha od posljedica, kazne… Ja eto nisam takav tip, ni u poslu ni u životu. Možda govorim i pišem i više nego što treba, pa mi cenzura nije bliska. Ali, naravno da autocenzuru primjećujem kod kolega. I svjedočim koliko je razorna – kaže Tomić. Smatra da su za autocenzuru „glavni krivci“ u medijima urednici, vlasnici medija, cijeli sistem, uostalom. Podsjeća kako smo počeli od škole, gdje kritičko mišljenje nije bilo poželjno. Neki su tako nastavili i u profesiji, kao da je to način na koji trebaju da rade. – Sjećam se kako su me u jednoj redakciji ohrabrivali, poticali na autocenzuru. Politička kontrola tog medija je bila očita, čak i vrlo agresivna. Dobijao sam savjete da „pazim šta pričam i koga kritikujem.“ Kada bih radio neki politički osjetljiv prilog slali su mi se signali prije početka rada na prilogu da treba malo da se smirim. I to je bila klasična cenzura. Sa tim sam se znao izboriti. Sa autocenzurom nisam ni pokušao jer nisam dopustio da uopće o tome razmišljam. To mi je strano i nesvojstveno – navodi. Kako kod kolega primjećuje autocenzuru? Lako! S mnogima se i privatno druži, zna šta misle, kakve stavove imaju. A onda pročita njihove tekstove ili pogleda priloge i shvati da je tamo sve potpuno drugačije, gotovo „kao po diktatu“, po određenim političkim narativima, uklopljeno u za medij odgovarajući okvir. Od studentskih dana Sam sebe nije nikad autocenzurirao, ali priznaje da jeste popustio.Naprimjer,
Javni lokalni mediji – između javnog budžeta, političkog uticaja i suženog prostora za kritiku
U šest istočnohercegovačkih lokalnih zajednica – Trebinje, Bileća, Gacko, Nevesinje, Ljubinje i Berkovići samo Berkovići i Ljubinje nemaju svoju javnu radio-stanicu. U ove dvije opštine ne postoji ni privatna radio-stanica, pa su tako tamošnji stanovnici većinom uskraćeni za informisanje o temama značajnim za svakodnevni život. Novinarska redakcija Za većinu stanovnika tih opština, lokalne teme dostupne su tek povremeno – putem online platformi, zvaničnih opštinskih sajtova ili u tradicionalnim medijima, kada za to ima prostora. Uprkos tome što lokalni mediji igraju ključnu ulogu u informisanju građana, naročito u kriznim situacijama, praksa u istočnoj Hercegovini često pokazuje drugačiju sliku. Javni radio-servisi, finansirani iz opštinskih budžeta – dakle, novcem svih građana – formalno su dužni da informišu u javnom interesu. To podrazumijeva servisne informacije, lokalne probleme i priče koje osnažuju građanski angažman. Međutim, u praksi se ti sadržaji često potiskuju u korist promocije nosilaca vlasti. Ovlašan pogled na platforme lokalnih medija u istočnoj Hercegovini pokazuje da nosioci vlasti dominiraju – gradonačelnici, načelnici i politički funkcioneri često su jedini akteri u vijestima. Istovremeno, kritički sadržaji, pitanja javne potrošnje i nadzor nad institucijama gotovo su nevidljivi. Iako lokalne skupštine imenuju direktore javnih radio stanica, u praksi je taj proces unaprijed politički dogovoren. Time se dodatno sužava prostor za novinarsku nezavisnost i doprinosi stvaranju medijskog pejzaža u kojem se često briše razlika između portala opštine i lokalnog javnog medija. O starom pristupu da bi novinarstvo trebalo biti ono što vlasti žele da sakriju, gotovo da nema ni govora. Bez odgovora iz Radio Trebinja Svojevremeno se lokalna opozicija u Trebinju žalila kako u Glasu Trebinja blagovremeno nisu objavili ni informaciju (u dijelu koji je inače i predviđen za to) o stupanju u brak jednog opozicionara. To je bio ilustrativan primjer kojim su ukazivali na to kako se opozicionarima daje jako malo ili nimalo mjesta u medijima koje finansiraju svi građani i da je medijski prostor predviđen samo za vladajuću partiju i njihove koalicione partnere. Umjesto toga na naslovnim stranama javnih lokalnih novina i stranicama radijskog sajta često su bez ikakvog kritičkog prizvuka stavovi nosilaca lokalne vlasti. Oni se na lokalnim javnim radio stanicama u pravilu ne propituju. Kako funkcionišu lokalne javne radio stanice, kako gledaju na politički uticaj i kako lokalne politike utiču na njihovu uređivačku, odabir tema i pristup njima, pitali smo radio stanice u Trebinju, Bileći, Gacku i Nevesinju. Na naše upite jedino nisu odgovarali iz Radio Trebinja. Ignorantski pristup prema medijima koji postavljaju pitanja koja im se ne dopadaju, gaji i trebinjska vlast, koja je na mjesto direktorice javne ustanove, u čijem sastavu djeluje i radio, postavila Jelenu Vidačić, inače bivšu uposlenicu JU Dom mladih. Prema odgovorima koje smo dobili iz ostalih radio stanica, zaključak je da cenzure nema, a nema ni autocenzure, da je svima javni interes primaran, te da nema prostora za politički uticaj. Takoreći, poštuju se najviši novinarski standardi, sloboda govora, jednak pristup svima i građani su uvijek na prvom mjestu, a novinari imaju svu slobodu. „U našem studiju imali su priliku da gostuju bilećki političari iz raznih partija i da na taj način iznesu svoje stavove, a vrata našeg studija bila su otvorena i za mnoge uticajne ličnosti iz svih sfera društva“, navodi direktorka bilećkog radija Zorica Jovović. U prethodnoj godini za Centar za informisanje (Radio Bileća) iz lokalnog budžeta izdvojeno je 241.480 KM, od čega je za potrebe ličnih prihoda zaposlenih izdvojeno 192.400 KM. Grant koji je Opština Bileća predvidjela za ovu godinu je nešto manji i iznosi 226.560 KM. Pored javnih prihoda, dio sredstva ostvaruju od oglašivača. „Za obrađivanje bilo koje teme u našem mediju, do sada smo nailazili na razumijevanje i saradnju većine lokalnih političara i nosilaca vlasti. Ipak, postoji i određeni broj onih političara koji su spremni da pojedine situacije komentarišu samo na lokalnoj Skupštini, a sa druge strane nemaju potrebu, motivaciju, ni „petlju” da o tome razgovaraju sa novinarima „tet-a-tet”. Ipak, nismo imali situaciju da se iko od njih upliće u našu uređivačku politiku, niti da sugeriše ili naređuje o kojim temama trebamo izvještavati. U našem radu ukazivali smo i na negativne stvari i probleme sa kojima kuburi naša opština i imali smo korektnu saradnju kako sa lokalnim političarima, tako i sa nosiocima vlasti. Trudimo se, da kao profesionalni novinari, uvijek zastupimo obje strane i da se držimo svih pravila objektivnog novinarstva“, naveli su iz Radija Bileće u odgovoru našem portalu. Za Radio Nevesinje, kako nam je potvrđeno, za ovu godinu je predviđeno 250.901 maraka u opštinskom budžetu. Ovaj iznos je nešto veći nego prošlogodišnji. U Radio Nevesinju zaposleno je devet radnika, koliko ih je angažovano i u bilećkoj radio stanici. Nevesinje (Foto: Direkt) Direktor Dragomir Grahovac uvjerava da novinari ovog lokalnog radija imaju potpunu slobodu da izvještavaju o svim relevantnim temama te da se u dugogodišnjem rukovođenju nikada nije susretao sa pokušajem cenzure. „Lokalna politika se kreira u ustanovi bez uplitanja lokalnih političara“, kaže on za Direkt. Ništa lošije nije ni u Radio Gacku. “Trenutno imamo 10 zaposlenih. Ne susrećemo se sa cenzurom ni bilo kakvim političkim pritiscima. Radio Gacko je u potpunosti samostalan u kreiranju uređivačke politke na šta smo ponosni”, navode u ovom mediju. No, stvarnost bi mogla izgledati i malo drugačije. Nesporno je prisustvo velikog broja servisnih i svakodnevnih informacija zvaničnih institucija, dok istraživačke tekstove ili tekstove koji se kritički odnose prema lokalnim vlastima i pozivaju ih na odgovornost gotovo nikada nećemo čuti na javnim lokalnim frekvencijama. Politički pritisci kroz budžete O problemima i značaju lokalnih medija koji su zajednički gotovo na cijelom evropskom prostoru, za Direkt je govorila i predsjednica Evropske federacije novinara Maja Sever. Pojasnila je da su zajednički problemi lokalnih medija – finansijska održivost i očuvanje nezavisnosti od lokalnih politika, budući da je sistem finansiranja lokalnih medija usko povezan sa jedinicama lokalne samouprave. Smatra da na pitanje finansiranja lokalnih medija demokratsko društvo što prije treba da da odgovor. „Gubimo dobru volju građana da plaćaju pretplatu, da plaćaju javne medije. Finansiranje od strane jedinica lokalne samouprave kad-tad upadne u veliku zamku, jer vlasti u tom slučaju od nas očekuju da budemo njihova oglasna ploča“, ilustruje Maja Sever. Naglašava kako u Hrvatskoj postoji zakonska obaveza da lokalne vlasti izdvajaju sredstva za javne medije. Na insistiranje tamošnjeg Društva i Sindikata
Kad novinarka progovori – zbog stava kritike i na račun ruža
Kada novinarka iznese stav, jasno, argumentovano, profesionalno, nerijetko ne izazove kontraargument, već salvu uvreda, omalovažavanja i mizoginih komentara. U javnom prostoru još uvijek se prečesto ne polemiše s izrečenim, već s onom koja je to izrekla. Da takva situacija nije rijetkost nego više praksa svjedoče i naše novinarke koje su, u više navrata, zbog izrečenog znale postajati tema. Posljednja situacija desila se nedavno kada se koleginica osvrnula na slučaj u opštini Gacko u kojoj su se ljudi ujedinili oko izgradnje crkve. Zbog svog osvrta tako je postala tema na društvenim mrežama gdje su zloupotrijebljene njene fotografije kako bi se omalovažio njen lik, iako je apsolutno jasno da izgled novinarke nema nikakve veze s napisanim osvrtom. Tako nešto gotovo da nećemo vidjeti u slučajevima kada isti stav iznese muški kolega. Ovo svakako nije izolovan slučaj. U praksi svjedočimo da se slične situacije događaju i koleginicama iz drugih redakcija širom države. Poražavajuća statistika Prema istraživanju Međunarodnog centara za novinare iz 2020. godine, čak 73% novinarki širom svijeta doživjelo je online nasilje, uključujući prijetnje fizičkim i seksualnim nasiljem, zajedno s napadima na digitalnu sigurnost. Gotovo polovini njih ono se nastavilo i van digitalnog prostora. Poražavajući podaci iz 2023. godine dolaze i od Koalicije za žene u novinarstvu (CFWIJ) koja bilježi rast nasilja nad ženama u medijima. Samo u periodu od 1. januara do 20. novembra 2023. godine, kako prenosi Media centar, bilo je zabilježeno 11 ubistava i 84 fizičkih napada na novinarke. Ovi alarmantni podaci ukazuju da se ne radi o izolovanim slučajevima, već prije o ukorijenjenom obrascu koji žene u javnosti i dalje pokušava svesti na dekoraciju. Kada se toj ženi doda profesionalna oznaka “novinarka”, njeno pravo na govor i mišljenje često postaje meta. Nerijetko je otežavajući faktor ako je novinarka atraktivna ili čak i ako samo vodi računa o sebi. Nevidljive barijere u redakcijama Da se rodni stereotipi ne zaustavljaju na ulici ili u komentarima, već žive i u redakcijama, svjedoči i dugogodišnja novinarka Milkica Milojević. Iako, kako kaže, u svojoj karijeri nije doživjela otvorenu diskriminaciju po osnovu pola, prisutno je bilo nepovjerenje – naročito od muških kolega. „U vrijeme kad sam ja počela da radim, a to je bilo krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, u doba SFRJ, novinarstvo je već bila ženska profesija, ili bar jednako dostupna muškarcima i ženama. Recimo, na studijama novinarstva u Beogradu, na FPN, gdje sam studirala, bilo je više djevojaka nego mladića. Drugo, ja sam od rane mladosti bila prilično samouvjerena i svojeglava, ili narodski rečeno “drčna”, uvijek mi je jezik bio duži od nogu i nikad nisam zarezivala stereotipne rodne uloge. Recimo, bila sam prva žena fudbalska sutkinja u BiH“, ističe Milojević i naglašava da je jedno odnos prema novinarki – pojedinki, a drugo uvriježeni stavovi o mjestu koje novinarkama pripada u redakciji. Tako navodi kako se smatralo da novinarkama priliči da rade u rubikama kulture, estrade ili zabave, dok su “ozbiljne teme” bile, po većinskim stavovima, priličnije novinarima mušakrcima. Milojević se nama podijelila i anegdotu iz njenih ranijih novinarskih godina. „Izlazila sam iz redakcije sa drugaricama, a u kafani preko puta, na terasi su sjedjele kolege muškarci. Pozvali su me da im se pridružim, riječima: pusti te novinarke neka idu u šoping, a ti dođe da se družiš sa nama, da razgovaramo“, priča nam novinarka Milkica Milojević. U kasnijim periodima je, kaže, osjećala, povremeno, izvjesnu “distancu” i nepovjerenje od strane muških kolega, pa i vojnika i oficira, kada je odlazila na ratište, kao ratna reporterka, ali ističe da nije bilo otvorenih neprijatnih komentara. Smatra da uvijek postoji otpor i neslaganje sa drugačijim mišljenjem, ali, kako nam kaže, čini joj se da tu u osnovi nisu problem rodni stereotipi, nego “teror” većine, nad onima koji misle i djelaju drugačije. „Recimo, moje zalaganje za prava LGBT osoba i zajednica, odnos prema ratnoj prošlosti, ratnim zločinima i uopšte suočavanju s prošlošću, pa čak i neki moji feministički stavovi često nisu nailazili na odobravanje, ali ja sam uvijek tjerala svoje i nisam odustajala. Imam svoju ličnu uređivačku politiku od koje ne odustajem i nije mi problem da zbog neslaganja sa uređivačkom politikom redakcije u kojoj radim, odbijem zadatak“, priča Milojević. Govoreći o promjenama odnosa prema novinarkama tokom posljednjih decenija, ona ističe da je kraj osamdesetih bio period medijskih sloboda, dok je rat donio talas cenzure i “patriotskog novinarstva”. Nakon rata situacija se privremeno poboljšala zahvaljujući međunarodnim projektima i novcu, ali taj procvat je, kako kaže, više pogodovao medijskim tajkunima nego istinskoj slobodi medija. Kao trajne pomake navodi činjenicu da su teme poput nasilja nad ženama danas legitimne i prisutne u javnom prostoru, za razliku od ranijih vremena kada su bile predmet podsmijeha. Međutim, smatra, da mnoge “dobijene bitke” nisu zaživjele do kraja. Tako se i danas vodi debata o rodno osjetljivom jeziku uključujući imenovanje žena na pojednim funkcijama i u pojedinim zanimanjima u ženskom rodu. „I danas imate zančajan broj novinara, pa i novinarki, koji će za ženu na direktorskoj poziciji napisati da je “direktor”, ali će istovremeno gospođu koji čisti prostorije bez problema nazvati “čistačicom”, a ne “čistačem”“, zaključuje u razgovoru za Direkt novinarka Milkica Milojević. Od institucionalne podrške do konkretnih mehanizama zaštite Na pitanje kako osnažiti novinarke da se izbore sa različitim oblicima nasilja, Dženana Radončić, prodekanesa za naučno-istraživački rad Univerziteta u Zenici, za Direkt ističe da pravo osnaživanje nije moguće dok god nasilje koje doživljavaju, posebno ono digitalno, ne bude zakonski prepoznato, efikasno procesuirano i adekvatno sankcionisano. „Vjerujem da se novinarke ne mogu istinski osjećati osnaženo dok god nasilje koje doživljavaju – posebno ono digitalno, koje je često brutalno, lično i usmjereno na njih kao žene – nije jasno prepoznato zakonom, učinkovito procesuirano i adekvatno kažnjeno“, navodi naša sagovornica i dodaje da posebno zabrinjava što su upravo novinarke koje se usuđuju pisati i govoriti o osjetljivim ili kontroverznim temama prve mete napada putem doxinga, seksualizovanog govora mržnje, proganjanja, dijeljenja intimnih sadržaja, prijetnji. Sve to, kako nam kaže prodekanesa Radončić, predstavlja pokušaj njihovog ućutkivanja i uklanjanja iz javnog prostora. Iako su u posljednjim izmjenama krivičnih zakona FBiH, RS i Brčko distrikta zabilježeni određeni pomaci u normiranju rodno zasnovanog nasilja, naglašava da digitalna dimenzija