ČEKANJE DUGO TRI DECENIJE: Zašto novinarke i novinari u BiH nikada nisu dočekali sindikat?
Da, pomoglo bi mnogo da imamo snažan sindikat koji bi stao u zaštitu ljudskih prava medijskih radnika, ljudi bi se sigurnije osjećali da imaju takvu jednu organizaciju iza sebe. Ali, nemamo. Nećemo je ni imati. Nejedinstvo ljudi je u pitanju, previše interesa i različitosti Piše: R.I. Nema novinarke i novinara koji barem jedno vrijeme u karijeri nisu izvještavali, pisali, objavljivali priče o problemima radnika i radnika, analizirali zakone, prakse poslodavaca, upozoravali, apelirali, naročito kad je riječ o neisplaćenim plaćama, neuvezanom radnom stažu, poniženjima na poslu, mobingu, nepravdi… Novinarke i novinari u BiH godinama su zajedno sa sindikatima trgovaca zagovarali neradnu nedjelju, upozoravali vlasti na minimalna primanja radnika, borili se za prava rudara, prosvjetara, ljekara, bili na ulici i prosvjedovali zajedno sa njima, pitali nadležne šta namjeravaju poduzeti… A ne sjećamo se da li smo ikada u javnosti nismo čuli pitanje – a šta je sa našim pravima? Naročito što rad u medijima nije kao ostali – plaće nisu Bog zna kakve, radi se prekovremeno, uglavnom ne znamo za vikende, praznike, o regresu ni ne razmišljamo, nedjelja za nas nije neradna. Pa da onda ne govorimo o tome kako su u vrijeme korone desetine kolegica i kolega ostali preko noći bez posla, a i danas svjedočimo gašenju redakcija, pa i u do jučer respektabilnim medijima. – Radnička prava u medijskom sektoru se iz godine u godinu urušavaju, pregovore s poslodavcima u mediskim kućama gotovo je nemoguće pokrenuti, a u mnogim medijima sindikalno udruživanje radnika doživljava se kao neprijateljski čin i nerijetko predstavnici sindikata trpe posljedice. Profesionalno novinarstvo prolazi kroz proces ubrzane prekarizacije. Uslijed ekonomskih kriza, privatizacija i deregulacije tržišta rada, radni uvjeti novinara/ki samo su se pogoršavali. Sve je više nestandardnih oblika zapošljavanja, poput freelancera i honoraraca, a sve manje kolektivne zaštite, uz to medijski radnici i radnice suočavaju se s povećanim zahtjevima, kraćim rokovima, manjim timovima i nesigurnošću zaposlenja. Kolektivno pregovaranje u medijima gotovo je iščezlo – dok smo nekada imali čak jedanaest kolektivnih ugovora u sektoru, danas su aktivna tek tri, dva koja se redovito obnavljaju – piše predsjednica Europske federacije novinara i Sindikata novinara Hrvatske Maja Sever, prije mjesec dana najavljujući projekat “Socijalni dijalog za promjene – jačanje kapaciteta socijalnih partnera u medijima”. Projekt su zajednički prijavili Sindikat novinara Hrvatske i Sindikat grafičara i medijskih djelatnika, a za cilj ima jačanje kapaciteta sindikata i članstva u sektoru medija, s fokusom na edukaciju, razvoj digitgitalnih alata, jačanje socijalnog dijaloga i bolju zastupljenost radnika/ca. Kroz projekt se provode tri glavna segmenta aktivnosti: edukacija sindikalnih povjerenika i članova, umrežavanje kroz javne događaje i radionice, te razvoj digitalnih alata. Nejedinstvo, previše interesa i različitosti Tako je to u Hrvatskoj, a u Bosni i Hercegovini? Sindikalni aktivisti lako će se složiti u ocjeni da su novinari_ke najslabije sindikalizovana profesija u BiH. Lako je to utvrditi jer u većini medija sindikati ne postoje, a i tamo gdje ih ima nerijetko su pod uticajem menadžmenta ili političkih centara moći. S druge strane, medijski profesionalci podijeljeni su u nekoliko udruženja, pa se ne mogu okupiti pod jednim krovom ni kad su u pitanju profesionalni standardi, a ne radnička prava. Nekako kao da nisu ni svjesni da su (u radno pravnom smislu) radnici kao i svi drugi. Starije kolegice i kolege sjetit će se kako je priča o jačanju solidarnosti među novinarima stara gotovo tri decenije, te da je upravo i Europska federacija novinara davala podršku na jačanju „sindikalnog organizovanja novinara u BiH u cilju zaštite njihovog radno-socijalnog statusa“. No, džaba podrška kad na terenu nije bilo ni previše volje, a ni želje. Novinarka Ljiljana Zurovac, jedna od doajenki zagovaranja boljeg položaja kolegica i kolega podsjeća kako su danas više nego ikada ugrožena i prava novinara_ki i medijske slobode. – Dodala bih, i životi istinskih novinara. Uvijek je bilo problema, pritisaka, zabrana, ali danas je to na globalnom nivou preraslo u otvoreni i skoro pa legalizirani stav prema novinarima i medijima koji još uvijek pokušavaju biti u službi građana i istine. Potpuno javno i otvoreno vlade država i ekonomski lobiji pod vladinim okriljem, kao i druge interesne grupe, najveći su kršitelji prava novinara i zaustavljanja protoka informacija koje bi na bilo koji način mogle ugroziti njihove interese. To rade preko vlasnika medija koji su s njima u sprezi i preko urednika koji voljno ili pod moranje, izvršavaju sve što im se naredi. Sredstva se ne biraju, od zastrašivanja, hapšenja i svake vrste ucjena pojedinaca, do ekonomskih pritisaka, ukidanja signala i onemogućavanja rada medijima koji pokušavaju i u ovako jezivom vremenu doprijeti do javnosti istinitom informacijom. Pod konstantnim strahom i prijetnjom ugroze egzistencije, novinari sami postaju oružje protiv sebe i svoje profesionalnosti, razvijajući postepeno sistem samocenzure, kalkulirajući šta bi se smjelo objaviti a šta ne, i iznad svega, kakve bi posljedice objava određenih informacija mogla imati po nju/njega i po članove njihovih obitelji – navodi Zurovac. Zato, dodaje, svakodnevni rad novinara koji želi biti profesionalan počinje tjeskobom i pitanjem – kako i s kojim posljedicama da objavim ono što treba biti objavljeno? I šta imamo za rezultat – neinformiranu javnost, ili bolje rečeno, informiranua tačno onako kako vladini lobiji žele da to bude. – Mediji, uključujući i javne servise, postaju propagandne mašine dežurne politike, kanališući svijest javnosti u pravcu u kojem to aktualna vlast želi. Demokracija tu prestaje i počinje doba sunovrata civilizacije. Mi, na žalost, već živimo u tome dobu – napominje ona… Kad je pitamo ko ili šta štiti prava novinara, postoje li mehanizmi zaštite, kako se provode, Zurovac odgovara: – Ah, ko? Rijetka udruženja/udruge novinara još uvijek, ali u sve manjem broju pokušavaju biti zaštitnici. Posljednji Mohikanci, kako se veli, pokušavaju podsjetiti na donesene propise o zašiti novinara i slobodnih medija, zaštite slobode govora, koje smo posljednjih 30 godina brižljivo razvijali. Njihova je primjena u praksi nikakva, kao da i ne postoje. U ovoj otvorenoj svjetskoj pomami urušavanja svih sloboda, sve je manje podrške udruženjima/udrugama novinara u njihovoj borbi, i oni glasovi podrške internacionalnih organizacija koji se povremeno javljaju, sve su blijeđi i tiši. Zagušeni. Reklo bi se da nekim velikim europskim i svjetskim institucijama medijske slobode više nisu u agendi, pa jednostavno okreću
PAZI ŠTA PRIČAŠ I ŠTA PIŠEŠ: Autocenzura – granica slobode izražavanja
Čak i novopridošli član redakcije vrlo brzo shvati ko je nedodirljiv, dakle o kome se i kako može pisati/objavljivati, koje su (ne)poželjne teme ili ličnosti, na koji se način tretira neka tema ili ličnost Piše: R. I. Postoje u novinarskom svijetu, u medijima u Bosni i Hercegovini samo rijetki koji su imali sreću da se pohvale kako nikada nisu namjerno ispustili bitnu činjenicu ili mišljenje, zbog pritiska vlasti ili interesnih grupa, zbog politike, društvenih okolnosti ili straha od posljedica. Među novinarkama i novinarima u Bosni i Hercegovini kruži jedna šala: „Cenzure u medijima gotovo da i nema. Uspješno se opiremo autocenzurom“. I upravo ova crnohumorna šala odslikava istinu. A istina je da se ponekad (neki i malo češće) branimo autocenzurom. Autorcenzura je, reći će teorija, ograničavanje slobode medijskog i javnog izražavanja vlastitom voljom. – Kontrola onoga što kažeš ili radiš kako bi izbjegao da se zamjeriš ili uvrijediš druge, a da ti nije rečeno zvanično da je takva kontrola nužna – tako autocenzuru ukratko definiše Cambridge online rječnik. “Ima svega” A u novinarstvu je to posebna slabost. I mana. I jaka brana profesionalnim standardima i istini. Novinarke i novinare u BiH ne libe se priznati da „ima svega“. Pa počnu nabrajati kako (u pravilu) autocenzura nastaje zbog jačeg ili slabijeg zagrljaja uređivačke politike medija i (in)direktnog pritiska političkih i ekonomskih centara. Čak i novopridošli član redakcije vrlo brzo shvati ko je nedodirljiv, dakle o kome se i kako može pisati/objavljivati, koje su (ne)poželjne teme ili ličnosti, na koji se način tretira neka tema ili ličnost. I zašto se to radi? Odgovor ne treba tražiti u novinarstvu i medijima već u svakodnevnom životu – zbog straha, zbog finansijske neizvjesnosti, zbog mogućnosti da ćemo izgubiti posao. Neki, budimo iskreni pa priznajmo i zato što to sami žele. Misle da će ispuštanjem činjenica ili sakrivanjem činjenica osigurati bolju poziciju za sebe, postati miljenici urednika ili čak političara. – Autocenzuru novinari često pravdaju egzistencijom, i dok to u teoriji ne bi smjelo da se dešava, neki kažu da je to ipak stvar izbora. Može se desiti da se nekom oglašivaču ne svidi kako se piše o njemu, pa u sred godine promijeni ugovor o reklami – tada se novinari mogu zamisliti kako će pisati o svom sponzoru. No, sudeći prema onome što su naši sagovornici rekli, autor uvijek ima izbor – navodi Darko Tanić u tekstu „Da li je autocenzura stvar izbora“. Javna tajna I bez imalo skrivanja dodaje da novinari i novinarke ne kriju da su često u situaciji da pišu “naručene tekstove”, izbjegavaju pojedine sagovornike, ili čitave teme, iz razloga što se to neće svidjeti uredniku, ili vlasniku medija u kojem rade. Za razliku od cenzure gdje su se novinari usudili da ponešto govore o sopstvenim iskustvima, autocenzura je javna tajna. Urednica Klixa, dugogodišnja novinarka Emela Burdžović odavno je prepoznata kao beskompromisna, oštra, profesionalna, ali priznaje da „nalazi kompromise“. – Nisam pretjerano sklona autocenzuri, ali se ponekad desi, u razgovoru s političarima – kaže Burdžović. A razlog zašto ponekad „stane na kočnicu“ kod nje se u mnogome razlikuje od razloga drugih kolega. – Razlog je najčešće svijest o tome da će se bojkotovati naredni intervju ukoliko postavim prevše neugodna pitanja – dodaje ona. Kad pitamo jesmo li zbog autocenzure sami sebi “najveći neprijatelji” ili to radimo da spriječimo pritisak, Burdžović nam kaže: – Morate raditi posao, sagovornici vam trebaju, pa nalazite određene kompromise. Moram naglasiti da se to zaista rijetko dešava. Društvo straha Ističe kako je zapravo uloga urednika, pogotovo kad rade s mladim kolegama iznimno značajna. Upravo bi urednici trebali biti zaštita, ohrabrivati kolege. Urednici bi (naročito mlađim) kolegicama i kolegama trebali ukazati na štetnost autocenzure, zajednički kreirati slobodan prostor u kojem novinari_ke mogu raditi sigurno, bez straha, bez primisli da namjerno sakrijemo činjenicu. Smatra da nas je autocenzuri naučilo društvo u kojem živimo. – Ili preciznije svi smo kreirali takvo društvo. Društvo straha – zaključuje. I nekako sa žalom primjećuje da je autocenzura sve više prisutna. Zna i kako je prepoznati. To je ono kad novinari ne pitaju potpitanja, kad znaju da sugovornik govori neistinu, a novinar šuti… prolaze neistine. Za kraj i glavno pitanje: je li i sama bila u situaciji da ne izgovori, pita, napiše, objavi ono što zna i zašto je to uradila – da zaštiti neku osobu/kompaniju/instituciju ili zbog pritiska. – Jesam. Zbog pritiska i navedenih razloga. Politička kontrola Slađan Tomić je novinar koji je prošao mnoge redakcije u Bosni i Hercegovini. Ima iskustva s kolegama, s različitim urednicima. Većinu karijere proveo je kao „free lancer“, a u njegovom slučaju reklo bi se da je zaista željan slobode i slobodan. Zato i ne razumije zašto kolege pribjegavaju autocenzuri. – Mogu samo pretpostaviti da to rade iz straha od posljedica, kazne… Ja eto nisam takav tip, ni u poslu ni u životu. Možda govorim i pišem i više nego što treba, pa mi cenzura nije bliska. Ali, naravno da autocenzuru primjećujem kod kolega. I svjedočim koliko je razorna – kaže Tomić. Smatra da su za autocenzuru „glavni krivci“ u medijima urednici, vlasnici medija, cijeli sistem, uostalom. Podsjeća kako smo počeli od škole, gdje kritičko mišljenje nije bilo poželjno. Neki su tako nastavili i u profesiji, kao da je to način na koji trebaju da rade. – Sjećam se kako su me u jednoj redakciji ohrabrivali, poticali na autocenzuru. Politička kontrola tog medija je bila očita, čak i vrlo agresivna. Dobijao sam savjete da „pazim šta pričam i koga kritikujem.“ Kada bih radio neki politički osjetljiv prilog slali su mi se signali prije početka rada na prilogu da treba malo da se smirim. I to je bila klasična cenzura. Sa tim sam se znao izboriti. Sa autocenzurom nisam ni pokušao jer nisam dopustio da uopće o tome razmišljam. To mi je strano i nesvojstveno – navodi. Kako kod kolega primjećuje autocenzuru? Lako! S mnogima se i privatno druži, zna šta misle, kakve stavove imaju. A onda pročita njihove tekstove ili pogleda priloge i shvati da je tamo sve potpuno drugačije, gotovo „kao po diktatu“, po određenim političkim narativima, uklopljeno u za medij odgovarajući okvir. Od studentskih dana Sam sebe nije nikad autocenzurirao, ali priznaje da jeste popustio.Naprimjer,
Javni lokalni mediji – između javnog budžeta, političkog uticaja i suženog prostora za kritiku
U šest istočnohercegovačkih lokalnih zajednica – Trebinje, Bileća, Gacko, Nevesinje, Ljubinje i Berkovići samo Berkovići i Ljubinje nemaju svoju javnu radio-stanicu. U ove dvije opštine ne postoji ni privatna radio-stanica, pa su tako tamošnji stanovnici većinom uskraćeni za informisanje o temama značajnim za svakodnevni život. Novinarska redakcija Za većinu stanovnika tih opština, lokalne teme dostupne su tek povremeno – putem online platformi, zvaničnih opštinskih sajtova ili u tradicionalnim medijima, kada za to ima prostora. Uprkos tome što lokalni mediji igraju ključnu ulogu u informisanju građana, naročito u kriznim situacijama, praksa u istočnoj Hercegovini često pokazuje drugačiju sliku. Javni radio-servisi, finansirani iz opštinskih budžeta – dakle, novcem svih građana – formalno su dužni da informišu u javnom interesu. To podrazumijeva servisne informacije, lokalne probleme i priče koje osnažuju građanski angažman. Međutim, u praksi se ti sadržaji često potiskuju u korist promocije nosilaca vlasti. Ovlašan pogled na platforme lokalnih medija u istočnoj Hercegovini pokazuje da nosioci vlasti dominiraju – gradonačelnici, načelnici i politički funkcioneri često su jedini akteri u vijestima. Istovremeno, kritički sadržaji, pitanja javne potrošnje i nadzor nad institucijama gotovo su nevidljivi. Iako lokalne skupštine imenuju direktore javnih radio stanica, u praksi je taj proces unaprijed politički dogovoren. Time se dodatno sužava prostor za novinarsku nezavisnost i doprinosi stvaranju medijskog pejzaža u kojem se često briše razlika između portala opštine i lokalnog javnog medija. O starom pristupu da bi novinarstvo trebalo biti ono što vlasti žele da sakriju, gotovo da nema ni govora. Bez odgovora iz Radio Trebinja Svojevremeno se lokalna opozicija u Trebinju žalila kako u Glasu Trebinja blagovremeno nisu objavili ni informaciju (u dijelu koji je inače i predviđen za to) o stupanju u brak jednog opozicionara. To je bio ilustrativan primjer kojim su ukazivali na to kako se opozicionarima daje jako malo ili nimalo mjesta u medijima koje finansiraju svi građani i da je medijski prostor predviđen samo za vladajuću partiju i njihove koalicione partnere. Umjesto toga na naslovnim stranama javnih lokalnih novina i stranicama radijskog sajta često su bez ikakvog kritičkog prizvuka stavovi nosilaca lokalne vlasti. Oni se na lokalnim javnim radio stanicama u pravilu ne propituju. Kako funkcionišu lokalne javne radio stanice, kako gledaju na politički uticaj i kako lokalne politike utiču na njihovu uređivačku, odabir tema i pristup njima, pitali smo radio stanice u Trebinju, Bileći, Gacku i Nevesinju. Na naše upite jedino nisu odgovarali iz Radio Trebinja. Ignorantski pristup prema medijima koji postavljaju pitanja koja im se ne dopadaju, gaji i trebinjska vlast, koja je na mjesto direktorice javne ustanove, u čijem sastavu djeluje i radio, postavila Jelenu Vidačić, inače bivšu uposlenicu JU Dom mladih. Prema odgovorima koje smo dobili iz ostalih radio stanica, zaključak je da cenzure nema, a nema ni autocenzure, da je svima javni interes primaran, te da nema prostora za politički uticaj. Takoreći, poštuju se najviši novinarski standardi, sloboda govora, jednak pristup svima i građani su uvijek na prvom mjestu, a novinari imaju svu slobodu. „U našem studiju imali su priliku da gostuju bilećki političari iz raznih partija i da na taj način iznesu svoje stavove, a vrata našeg studija bila su otvorena i za mnoge uticajne ličnosti iz svih sfera društva“, navodi direktorka bilećkog radija Zorica Jovović. U prethodnoj godini za Centar za informisanje (Radio Bileća) iz lokalnog budžeta izdvojeno je 241.480 KM, od čega je za potrebe ličnih prihoda zaposlenih izdvojeno 192.400 KM. Grant koji je Opština Bileća predvidjela za ovu godinu je nešto manji i iznosi 226.560 KM. Pored javnih prihoda, dio sredstva ostvaruju od oglašivača. „Za obrađivanje bilo koje teme u našem mediju, do sada smo nailazili na razumijevanje i saradnju većine lokalnih političara i nosilaca vlasti. Ipak, postoji i određeni broj onih političara koji su spremni da pojedine situacije komentarišu samo na lokalnoj Skupštini, a sa druge strane nemaju potrebu, motivaciju, ni „petlju” da o tome razgovaraju sa novinarima „tet-a-tet”. Ipak, nismo imali situaciju da se iko od njih upliće u našu uređivačku politiku, niti da sugeriše ili naređuje o kojim temama trebamo izvještavati. U našem radu ukazivali smo i na negativne stvari i probleme sa kojima kuburi naša opština i imali smo korektnu saradnju kako sa lokalnim političarima, tako i sa nosiocima vlasti. Trudimo se, da kao profesionalni novinari, uvijek zastupimo obje strane i da se držimo svih pravila objektivnog novinarstva“, naveli su iz Radija Bileće u odgovoru našem portalu. Za Radio Nevesinje, kako nam je potvrđeno, za ovu godinu je predviđeno 250.901 maraka u opštinskom budžetu. Ovaj iznos je nešto veći nego prošlogodišnji. U Radio Nevesinju zaposleno je devet radnika, koliko ih je angažovano i u bilećkoj radio stanici. Nevesinje (Foto: Direkt) Direktor Dragomir Grahovac uvjerava da novinari ovog lokalnog radija imaju potpunu slobodu da izvještavaju o svim relevantnim temama te da se u dugogodišnjem rukovođenju nikada nije susretao sa pokušajem cenzure. „Lokalna politika se kreira u ustanovi bez uplitanja lokalnih političara“, kaže on za Direkt. Ništa lošije nije ni u Radio Gacku. “Trenutno imamo 10 zaposlenih. Ne susrećemo se sa cenzurom ni bilo kakvim političkim pritiscima. Radio Gacko je u potpunosti samostalan u kreiranju uređivačke politke na šta smo ponosni”, navode u ovom mediju. No, stvarnost bi mogla izgledati i malo drugačije. Nesporno je prisustvo velikog broja servisnih i svakodnevnih informacija zvaničnih institucija, dok istraživačke tekstove ili tekstove koji se kritički odnose prema lokalnim vlastima i pozivaju ih na odgovornost gotovo nikada nećemo čuti na javnim lokalnim frekvencijama. Politički pritisci kroz budžete O problemima i značaju lokalnih medija koji su zajednički gotovo na cijelom evropskom prostoru, za Direkt je govorila i predsjednica Evropske federacije novinara Maja Sever. Pojasnila je da su zajednički problemi lokalnih medija – finansijska održivost i očuvanje nezavisnosti od lokalnih politika, budući da je sistem finansiranja lokalnih medija usko povezan sa jedinicama lokalne samouprave. Smatra da na pitanje finansiranja lokalnih medija demokratsko društvo što prije treba da da odgovor. „Gubimo dobru volju građana da plaćaju pretplatu, da plaćaju javne medije. Finansiranje od strane jedinica lokalne samouprave kad-tad upadne u veliku zamku, jer vlasti u tom slučaju od nas očekuju da budemo njihova oglasna ploča“, ilustruje Maja Sever. Naglašava kako u Hrvatskoj postoji zakonska obaveza da lokalne vlasti izdvajaju sredstva za javne medije. Na insistiranje tamošnjeg Društva i Sindikata
Kad novinarka progovori – zbog stava kritike i na račun ruža
Kada novinarka iznese stav, jasno, argumentovano, profesionalno, nerijetko ne izazove kontraargument, već salvu uvreda, omalovažavanja i mizoginih komentara. U javnom prostoru još uvijek se prečesto ne polemiše s izrečenim, već s onom koja je to izrekla. Da takva situacija nije rijetkost nego više praksa svjedoče i naše novinarke koje su, u više navrata, zbog izrečenog znale postajati tema. Posljednja situacija desila se nedavno kada se koleginica osvrnula na slučaj u opštini Gacko u kojoj su se ljudi ujedinili oko izgradnje crkve. Zbog svog osvrta tako je postala tema na društvenim mrežama gdje su zloupotrijebljene njene fotografije kako bi se omalovažio njen lik, iako je apsolutno jasno da izgled novinarke nema nikakve veze s napisanim osvrtom. Tako nešto gotovo da nećemo vidjeti u slučajevima kada isti stav iznese muški kolega. Ovo svakako nije izolovan slučaj. U praksi svjedočimo da se slične situacije događaju i koleginicama iz drugih redakcija širom države. Poražavajuća statistika Prema istraživanju Međunarodnog centara za novinare iz 2020. godine, čak 73% novinarki širom svijeta doživjelo je online nasilje, uključujući prijetnje fizičkim i seksualnim nasiljem, zajedno s napadima na digitalnu sigurnost. Gotovo polovini njih ono se nastavilo i van digitalnog prostora. Poražavajući podaci iz 2023. godine dolaze i od Koalicije za žene u novinarstvu (CFWIJ) koja bilježi rast nasilja nad ženama u medijima. Samo u periodu od 1. januara do 20. novembra 2023. godine, kako prenosi Media centar, bilo je zabilježeno 11 ubistava i 84 fizičkih napada na novinarke. Ovi alarmantni podaci ukazuju da se ne radi o izolovanim slučajevima, već prije o ukorijenjenom obrascu koji žene u javnosti i dalje pokušava svesti na dekoraciju. Kada se toj ženi doda profesionalna oznaka “novinarka”, njeno pravo na govor i mišljenje često postaje meta. Nerijetko je otežavajući faktor ako je novinarka atraktivna ili čak i ako samo vodi računa o sebi. Nevidljive barijere u redakcijama Da se rodni stereotipi ne zaustavljaju na ulici ili u komentarima, već žive i u redakcijama, svjedoči i dugogodišnja novinarka Milkica Milojević. Iako, kako kaže, u svojoj karijeri nije doživjela otvorenu diskriminaciju po osnovu pola, prisutno je bilo nepovjerenje – naročito od muških kolega. „U vrijeme kad sam ja počela da radim, a to je bilo krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, u doba SFRJ, novinarstvo je već bila ženska profesija, ili bar jednako dostupna muškarcima i ženama. Recimo, na studijama novinarstva u Beogradu, na FPN, gdje sam studirala, bilo je više djevojaka nego mladića. Drugo, ja sam od rane mladosti bila prilično samouvjerena i svojeglava, ili narodski rečeno “drčna”, uvijek mi je jezik bio duži od nogu i nikad nisam zarezivala stereotipne rodne uloge. Recimo, bila sam prva žena fudbalska sutkinja u BiH“, ističe Milojević i naglašava da je jedno odnos prema novinarki – pojedinki, a drugo uvriježeni stavovi o mjestu koje novinarkama pripada u redakciji. Tako navodi kako se smatralo da novinarkama priliči da rade u rubikama kulture, estrade ili zabave, dok su “ozbiljne teme” bile, po većinskim stavovima, priličnije novinarima mušakrcima. Milojević se nama podijelila i anegdotu iz njenih ranijih novinarskih godina. „Izlazila sam iz redakcije sa drugaricama, a u kafani preko puta, na terasi su sjedjele kolege muškarci. Pozvali su me da im se pridružim, riječima: pusti te novinarke neka idu u šoping, a ti dođe da se družiš sa nama, da razgovaramo“, priča nam novinarka Milkica Milojević. U kasnijim periodima je, kaže, osjećala, povremeno, izvjesnu “distancu” i nepovjerenje od strane muških kolega, pa i vojnika i oficira, kada je odlazila na ratište, kao ratna reporterka, ali ističe da nije bilo otvorenih neprijatnih komentara. Smatra da uvijek postoji otpor i neslaganje sa drugačijim mišljenjem, ali, kako nam kaže, čini joj se da tu u osnovi nisu problem rodni stereotipi, nego “teror” većine, nad onima koji misle i djelaju drugačije. „Recimo, moje zalaganje za prava LGBT osoba i zajednica, odnos prema ratnoj prošlosti, ratnim zločinima i uopšte suočavanju s prošlošću, pa čak i neki moji feministički stavovi često nisu nailazili na odobravanje, ali ja sam uvijek tjerala svoje i nisam odustajala. Imam svoju ličnu uređivačku politiku od koje ne odustajem i nije mi problem da zbog neslaganja sa uređivačkom politikom redakcije u kojoj radim, odbijem zadatak“, priča Milojević. Govoreći o promjenama odnosa prema novinarkama tokom posljednjih decenija, ona ističe da je kraj osamdesetih bio period medijskih sloboda, dok je rat donio talas cenzure i “patriotskog novinarstva”. Nakon rata situacija se privremeno poboljšala zahvaljujući međunarodnim projektima i novcu, ali taj procvat je, kako kaže, više pogodovao medijskim tajkunima nego istinskoj slobodi medija. Kao trajne pomake navodi činjenicu da su teme poput nasilja nad ženama danas legitimne i prisutne u javnom prostoru, za razliku od ranijih vremena kada su bile predmet podsmijeha. Međutim, smatra, da mnoge “dobijene bitke” nisu zaživjele do kraja. Tako se i danas vodi debata o rodno osjetljivom jeziku uključujući imenovanje žena na pojednim funkcijama i u pojedinim zanimanjima u ženskom rodu. „I danas imate zančajan broj novinara, pa i novinarki, koji će za ženu na direktorskoj poziciji napisati da je “direktor”, ali će istovremeno gospođu koji čisti prostorije bez problema nazvati “čistačicom”, a ne “čistačem”“, zaključuje u razgovoru za Direkt novinarka Milkica Milojević. Od institucionalne podrške do konkretnih mehanizama zaštite Na pitanje kako osnažiti novinarke da se izbore sa različitim oblicima nasilja, Dženana Radončić, prodekanesa za naučno-istraživački rad Univerziteta u Zenici, za Direkt ističe da pravo osnaživanje nije moguće dok god nasilje koje doživljavaju, posebno ono digitalno, ne bude zakonski prepoznato, efikasno procesuirano i adekvatno sankcionisano. „Vjerujem da se novinarke ne mogu istinski osjećati osnaženo dok god nasilje koje doživljavaju – posebno ono digitalno, koje je često brutalno, lično i usmjereno na njih kao žene – nije jasno prepoznato zakonom, učinkovito procesuirano i adekvatno kažnjeno“, navodi naša sagovornica i dodaje da posebno zabrinjava što su upravo novinarke koje se usuđuju pisati i govoriti o osjetljivim ili kontroverznim temama prve mete napada putem doxinga, seksualizovanog govora mržnje, proganjanja, dijeljenja intimnih sadržaja, prijetnji. Sve to, kako nam kaže prodekanesa Radončić, predstavlja pokušaj njihovog ućutkivanja i uklanjanja iz javnog prostora. Iako su u posljednjim izmjenama krivičnih zakona FBiH, RS i Brčko distrikta zabilježeni određeni pomaci u normiranju rodno zasnovanog nasilja, naglašava da digitalna dimenzija
Istraživačko novinarstvo – kada imaju problem građani se najčešće obraćaju medijima
U demokratskom društvu novinarstvo ima važnu ulogu u kontroli državnih organa, praćenju raspodjele javnog novca, otkrivanju korupcije i organizovanog kriminala. Autor: Impuls Istraživačko novinarstvo, kao jedan od najtežih novinarskih poslova, zahtijeva sistematsko, detaljno i sveobuhvatno istraživanje i izvještavanje, stavlja u centar pažnje zloupotrebu moći, pronalazeći priče koje su sakrivene, s fokusom na socijalnu pravdu i odgovornost. Centar za razvoj medija i analize radio je svoju internu analizu prema kojoj su članice „Umbrelle“, udruženja nezavisnih medija, u posljednjih pet godina objavile 2337 istraživačkih tekstova o kriminalu i korupciji. Neki od ovih slučajeva imali su i sudske epiloge. Ipak, prema anketama povjerenje građana u medije opada iz godine u godinu, a koja je uloga istraživačkog novinarstva u društvu i koliko je javnost upoznata s tim, pitali smo građane i istraživačku novinarku portala Capital Andrijanu Pisarević. “Uspjelo im je da građane ubijede da su ljudi koji se bave istraživačkim novinarstvom izdajnici ili strani plaćenici koji rade protiv države i da obore kredibilitet novinarima. Ali opet, bez obzira i na to poljuljano stanje svijesti, kad god je frka građani se opet nama obraćaju. Što govori da je njima duboko ukorijenjeno povjerenje u medije, a da to što se ponekad malo poljulja možda treba adrsirati onim saučesnicima koji vode kampanje, možda oni ne vjeruju tim medijima, jer je njih mnogo više”, navela je Pisarević za Impuls.
Biti novinar znači biti meta – ako si ozbiljan u svom poslu
Bosna i Hercegovina je ove godine pala na 86. mesto na svetskoj rang-listi medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF). Ocena stanja – problematično. Iza brojeva, bodova i formulacija, kriju se konkretne sudbine i svakodnevne borbe onih koji se još usuđuju nazvati novinarima. Kako izgleda živeti i raditi u medijima u zemlji u kojoj sloboda izražavanja nije više nedostižni ideal nego misaona imenica? Za troje novinara iz različitih delova zemlje – Anamariju Zadro i Kristinu Perić iz Mostara, te Vladimira Kovačevića iz Banjaluke – stanje slobode medija je mnogo više od brojke u globalnom indeksu. To je svakodnevna borba protiv političkih, ekonomskih i bezbednosnih pritisaka, često bez ikakve institucionalne zaštite. “Novinari(ke) kojima prijete su neumorni idealisti koji vjeruju da društvo u kojem žive može i mora biti mnogo bolje, djelatnici koji ne vide da im je posao od 8-4, nego prilika da nešto mijenjaju, i na koncu ljudi kojima tvorničke postavke ne dopuštaju da močvaru doživljavaju ugodnim staništem i pokušavaju je razbistriti”, kaže za Direkt Kristina Perić, koja više od dve decenije o(p)staje u novinarstvu. Urednica je portala Istina iz Mostara, čiji su tekstovi za posledicu imali istrage, optužnice, potuni ili delimični prekid uhodanih nezakonitih praksi. Zbog toga je i bila meta. “Ja sam dobijala razne poruke, tipa one „vidim te svako jutro kad dolaziš na posao“, stizale su i neke novčane ponude, stanovi i slično za nepisanje nečega, a prošlo ljeto su mi u Mostaru slomili prednje staklo na automobilu. Nisam se bojala, i dalje se ne bojim, imam nekakvu životnu, ljudsku i novinarsku putanju i smjer koji ne želim mijenjati. Na toj putanji putokaz su mi moja djeca. Želim da žive slobodni, da im trasiramo put za zdraviju životnu sredinu. Svoj našoj djeci”. Najveći problemi za slobodu medija u BiH, prema RSF-u, su političko uplitanje, nerasvetljeni napadi na novinare, ekonomski pritisci i slaba pravna zaštita. Posebno se ističu problemi u entitetskim centrima moći – u Republici Srpskoj kroz zakonodavne restrikcije, u FBiH kroz neefikasan sistem zaštite i političku instrumentalizaciju medija. Kristina Perić- Pravosuđe je ključno “Vidjeli smo kako je pravosuđe nedavno reagiralo na šamar upućen Danki Derifaj od strane bh. državljanke u granicama RH. Ona i suprug su zadržani u istražnom zatvoru, a platiti će i po 15 000 eura kazne. Poruka je poslana i njima i ostalima, i pravosuđe je stalo iza struke. Da je taj šamar ista ta djelatnica opalila novinarki s bh. strane vjerojatno bi dobila još i nagradu. Karikiram. Nagradu ne bi dobila, ali sigurno ne bi bilo ni adekvatne sankcije. Ključ je u pravosuđu, pravdi, koja je u BiH i spora i mnogima nedostižna”. Ističe da na pad medijskih sloboda veliki uticaj ima sve više SLAPP tužbi, iscrpljivanje novinara po sudovima od strane političara i kriminalaca. “S jedne strane imamo slobodu objaviti što želimo, s druge strane imamo ove koji su se iza rata „snašli“, pa nas mogu proganjati po sudovima, birati najbolje odvjetnike i vršiti pritiske na pravosuđe koje ih je davno trebalo hapsiti. Ima ona izreka da nema zdravih, samo su nepregledani. Ja isto tako tvrdim da među takvima nema poštenih, samo su neuhićeni. Kako možeš imati pet stanova i automobil od 100 tisuća, dok poštenima plaća ne stiže ni hranu i račune. Dakle, goli kriminalci, samo neuhićeni”. Perić često kaže da je ozbiljnijeg fizičkog napada do sada verovatno jedino spasilo to što je žena. Njen kolega iz Banjaluke, novinar Vladimir Kovačević je zbog svog rada pretučen metalnim šipkama. Zbog pokušaja ubistva osuđena su dva napadača dok su, sedam godina kasnije, nalogodavci još nepoznati javnosti. “Treba samo pitati Tužilaštvo kada će pokušati da otkriju nalogodavce. Koliko im vremena treba da skupe hrabrosti za tako nešto?”, više za sebe postavlja pitanje Kovačević, jer od sistema ništa ne očekuje. Kovačević- Nepodnošljiv je život među Ćacijima “Situacija je takva da oni koji slobodno misle, slobodno govore, istražuju i objavljuju istinu i činjenice od javnog značaja jedva preživljavaju, jer skupo plaćaju tu svoju slobodu. Oni koji su odabrali da se bave nekakvim hibridnim novinarstvom u kojem će samo prenositi stavove i izjave zvaničnika bez propitivanja i kritike, čak uz promociju određenih politika žive odlično, hvale se novom tehnikom kupljenom za svoje internet televizije, hvale se gledanošću i čitanošću. Situacija je takva da oni koji koriste novinarstvo kao paravan za sticanje novca, i promociju raznih interesa žive odlično, dok ljudi koji se istinski bave novinarstvom svaki prvi čekaju sa nestrpljenjem“, smatra Kovačević i dodaje: “Situacija je takva da to ljudi u RS i BiH, očigledno, i žele jer im je više stalo do videa Vlada Đajića na koridi ili Draška Stanivukovića u kupaćim gaćama u vodi nego do tekstova koji otkrivaju istinu i pokazuju stvarno stanje stvari. A da nemaš problema u novinarstvu jednostavno ne treba da se baviš novinarstvom. Jer u ovoj zemlji i u društvima kao što je naše uvijek problem imaju oni koji izvještavaju o kriminalu i oni koji ne mogu da ćute. Nemaju problem kriminalci. Zato iz ove zemlje ko je imalo pametan nastoji da ode. Jer ne može da podnese ovakav život. Život sa Ćacijima oko sebe”, objašnjava novinar Vladimir Kovačević. Dodaje da je pritisak svakodnevan i da čovek, ako je ozbiljan novinar ovde, mora da nauči da se nosi sa tim. “Jednostavno shvatiš da si javna ličnost i da ljudi o tvom poslu znaju sve. Nije to uvijek prijatno i to često povlači neke druge stvari kao što su izbjegavanje nekih situacija koje “obični” ljudi najnormalnije doživljavaju. Veći je samopritisak jer shvatite da ne želite da idete u neke lokale jer vam se gadi to što znate ko ih drži. Dok vaši prijatelji, rođaci tome ne pridaju nikakvu pažnju. Onda shvatite da su mnogo srećniji. Sa druge strane za ogromnu žrtvu koju podnose novinari nema adekvatne “nagrade”. Plate su užasne, iako vlada drugačije mišljenje. Poražavajuće je kada vidite koliko zarađuju neki ljudi oko vas baveći se, uslovno rečeno, malim poslovima. Više zarađuju konobari, trgovački putnici, radnici u marketima. To je poražavajuće za ovo društvo. Doduše ovdje više zarađuju policajci sa srednjom školom od profesora i doktora tako da ništa nije čudno.
Saša Leković: Jedini odgovor novinara na gušenje medijskih sloboda je vlastita sloboda da budu novinari
Svjetski je trend da je u medijima generalno sve manje novinarstva. U našim krajevima još samo nedostaju masovna zatvaranja i premlaćivanja, pa i ubijanja onih novinara koji se još uvijek bave novinarstvom. Iako su se pojedinačni slučajevi već dešavali. Razgovarao: Miljan Kovač Mada su napadi, prijetnje, pritisci na novinare, odavno svakodnevnica ove profesije, najmanje se moglo očekivati da će se stanje medijskih sloboda u balkanskim državama, koje teže ka evropskim integracijama, umjesto da se popravlja dodatno pogoršavati. Upravo tome smo svjedoci proteklih nekoliklo godina u Bosni i Hercegovini. Stanje medijskih sloboda je posebno složeno u Republici Srpskoj, gdje entitetska vlast sistametski pokušava ućutkati istraživačke medije. Nakon što su prije dvije godine u krivični zakon ovog entiteta unesene izmjene kojima se kleveta proglašava krivičnim djelom, predloženo je ili je u fazi usvajanja još niz zakonskih rješenja, koja direktno ili indirektno predstavljaju udar na medijske slobode. Istovremeno, novinari su svakodnevna meta kako političkih moćnika, tako i onih „s druge strane zakona“, opet prečesto povezanih s politikom. Poražavajuće je što stanje nije mnogo bolje ni u susjednim državama, uključujući i Hrvatsku koja je članica EU. Istraživački novinar iz Hrvatske Saša Leković, koji sarađuje s novinarima i medijima širom regiona, kaže da se od Evropskih integracija u ovom pitanju nije ni moglo previše očekivati, jer je odgovornost ipak na domaćim političarima. IMPULS: Jesu li naša društva svjesna značaja istraživačkog novinarstva i šta bi se moglo izroditi kao posljedica ovih pritisaka i pokušaja gušenja medijskih sloboda? Saša Leković: Govoriti o društvu kao kompaktnoj skupini, kad je riječ o konkretnom značaju istraživačkog novinarstva, realno nije moguće. U regiji je konstantno na djelu prije svega politička shizofrenija u državama slabe demokratske tradicije i prakse. Korupcija je praktično uobičajen način funkcioniranja, na izborima pobjeđuju autokrati i nacionalisti. Društva se vrte oko tih ‘vrijednosti’ kao oko svoje osi. Naravno da u društvu ima onih koji su svjesni značaja istraživačkog novinarstva. Ali kao u vicu možemo ih podijeliti na dvije grupe. U jednoj su oni koji zbog toga što su svjesni značaja istraživačkog novinarstva žele da ono jača, ali nemaju moć da u tome pomognu. U drugoj grupi su oni koji imaju moć i s obzirom na to da znaju koliki je značaj istraživačkog novinarstva, koriste tu moć da istraživačko novinarstvo onemoguće ili barem marginaliziraju njegov doseg. A da bi vic (koji je zapravo u ovom slučaju okrutna istina) imao potpunu strukturu, imamo i uvjetno rečeno treću grupu. To su oni koji nemaju pojma i ne zanima ih koja je razlika između ozbiljnog istraživačkog novinarstva i takozvanog istraživačkog novinarstva koje je u stvari njima zabavna proizvodnja skandala, koja u biti čak i nije novinarstvo. Dakle, na pitanje što bi se moglo izroditi kao posljedica pritisaka i pokušaja gušenja medijskih sloboda odgovor je: Gotovo sve se već dogodilo. Ružno, loše i opasno. A sad to još stavite u okvir činjenice da je svjetski trend da je u medijima generalno sve manje novinarstva. U našim krajevima još samo nedostaju masovna zatvaranja i premlaćivanja, pa i ubijanja onih novinara koji se još uvijek bave novinarstvom. Iako su se pojedinačni slučajevi već dešavali. Koliko je napredak istraživačkog novinarstva u razotkrivanju kriminalnih i korupcionaških afera, u odnosu na raniji period, uticao na reakciju onih koji pokušavaju ućutkati medije i novinare? Zbog rečenog u prethodnom odgovoru, moćnici dijelom ignoriraju otkrića istraživačkih novinara. Ako netko čije nezakonito ili po vlast bilo kakvo drugo neugodno ponašanje novinari otkriju nakon toga bude sankcioniran to se najčešće vlast u javnosti prikaže tako da se novinarima uskrati priznanje, a izmisle se drugi razlozi političke degradacije ili postupanja represivnih organa. Drugi ‘strateški pravac’ otupljivanja snage istraživačkog novinarstva je pojačana represija prema novinarima. Poznati su modeli ‘bildanje’ zakonskih propisa usmjerenih na prijetnju novinarima zbog njihove aktivnosti kao i gomilanje SLAPP tužbi (strateških tužbi protiv djelovanja javnosti). Mnoge afere koje su medijski razotkrivene, nisu dobile svoje sudske epiloge, da li je to dodatno ohrabrilo napade i pritiske na novinare? Najkraći i najtočniji odgovor je – DA. Zbog čega je tako, jasno je iz prethodnih odgovora. Izraženi su pritisci i napadi na novinare svuda na zapadnom Balkanu, u državama koje teže ulasku u EU, ali i u Hrvatskoj koja je članica EU, istovremeno se ne vidi ni konkretnija podrška evropskih institucija, posebno ne u vidu pritiska, a svjedoci smo da su napadači na medije često prihvaćeni kao evropski partneri. Kako to možemo tumačiti? Stara je i već ofucana izreka da je politika kurva. Ali pritom je neminovno dodati da je politika vrlo često moralno krajnje izopačena kurva (uz ispriku prostitutkama što ih se uopće spominje u tako toksičnom kontekstu). Kad je Hrvatska bila na korak do ulaska u EU (ušla je 2012.) na velikom medijskom skupu u Rumunjskoj sam rekao da nakon ulaska u EU u Hrvatskoj istraživačko novinarstvo, kao niti novinarstvo općenito, neće biti u boljem položaju nego što je bilo u tom trenutku. Predstavnici EU institucija su se naljutili na te moje riječi, a i kolege novinari su me gledali s čuđenjem. Vrijeme je pokazalo da sam bio u pravu. Obaveze potpisane u pristupnoj fazi kasnije su ‘odrađivane’ nevoljko, vlasti su ih ignorirale i radile ‘po svome’. Tako je i danas. Jedno su opće deklaracije, načelne primjedbe i ‘mahanje prstom’, kad država članica EU učini nešto tog trenutka politički neugodno za EU, a nešto potpuno drugo je dosljedno inzistiranje na dogovorenom i potpisanom. Ali da ne bude zabune, nitko iz EU institucija niti jednoj državi ne brani da funkcionira na najbolji mogući način. Dakle, vlast u svakoj državi može sama učiniti sve najbolje za razvoj i zaštitu istraživačkog novinarstva ako to želi, ali ako ga opstruira ne treba očekivati da će EU institucije učiniti išta više od dijeljenja javnih ‘packi’. Kakav bi trebalo da bude odgovor novinara na pokušaje gušenje medijskih sloboda? Novinarski. U teoriji to je vrlo jednostavno. Novinari bi trebali samo beskompromisno raditi svoj posao. To je najviše što mi novinari možemo, ali ujedno i najmanje što moramo. U praksi – ima novinara i ‘novinara’, dok su urednici često produžena ruka vlasnika medija, umjesto prvih među jednakima u redakcijama; u
Lopare mogu i drugačije: Dođite na mini-sajam eTrafike
U subotu, 31. maja, od 18 časova, sala Centra za kulturu i informisanje u Loparama će biti mjesto dobre energije i prije svega dobrih ljudi! Upravo ovdje, portal eTrafika organizuje izložbu fotografija, promociju časopisa i mini-sajam povodom završetka projekta “Može i drugačije”. Događaj je otvoren za javnost, a posjetioci će moći da vide fotografije koje su naši mladi novinari snimili na terenu, dobiju besplatan primjerak časopisa, ali i lično razgovaraju sa njihovim sagovornicima. “Izlagači na sajmu su zapravo ljudi o kojima smo pisali posljednjih mjeseci. Oni su sportisti, mali preduzetnici, aktivisti, umjetnici…. Svako od njih će uživo predstaviti svoj rad publici, a posjetioci mogu da upoznaju zaista zanimljive ljude”, govori urednica portala eTrafika, Vanja Stokić. Na sajmu će se predstaviti 16 izlagača iz Lopara, Ugljevika, Teočaka, Zvornika, Tuzle, Živinica i Banovića. Oni će donijeti svoje prirodne kreme, sapune, nakit, narodne nošnje, knjige, medalje i pehare, muzičke albume… Upravo o njima su naši mladi novinari pisali za rubriku “Može i drugačije“, tokom posljednjih sedam mjeseci. Radi se o ljudima koji u svojim sredinama postižu zapažene rezultate iz različitih oblasti. Zato vas pozivamo da nam se pridružite u subotu, 31. maja, u 18 časova u Centru za kulturu i informisanje Lopare.
Saradnja istraživačkih novinara- kriminal i korupcija prevazilaze međunarodne granice
Prostor slobode u Bosni i Hercegovini, posebno u Republici Srpskoj, posljednih godina sve je uži. Javnim obračunima sa neistomišljenicima, prijetnjama, psovkama, ali i usvajanjem represivnih zakona vlasti planski ućutkavaju kritičke glasove. Piše: Sanja Vasković/Spin.info Bosna i Hercegovina spada u red najkorumpiranijih država u svijetu, a kako su političari često glavni akteri korupcionaških afera, ni ne čudi zašto žele zaustaviti sve ono koji misle i žele o tome misliti, pisati i javno govoriti. Procjene su da korupcija u javnim nabavkama „pojede“ milijardu maraka. Budući da istraga čiji su epilog osuđujuće presude gotovo i da nema, jedina kazna za one koji kradu milijarde javnog novca je javna kritika i novinarski tekstovi koji upozoravaju na nepravilnosti i nezakonitosti. Mnoge zloupotrebe prođu nekažnjeno, ali ne i nezapaženo zahvaljujući medijima, zviždačima i kritičarima. To iritira političke elite koje bi da se o njihovim nezakonitim radnjama ne priča, ne razmišlja, ali najbitnije ne piše. Treba se podsjetiti izjave i nekadašnje glavne tužiteljke Tužilaštva BiH Gordane Tadić koja je medije pozvala da ne izvještavaju o korupciji nego da je prijave Tužilaštvu. I ministar u Vladi Federacije Adnan Delić ne voli kada novinari puno znaju i o tome pišu, pa je tražio od policije da sazna ko su novinarski izvori za priču o dodjeli novca iz ministarstva kojim upravlja. Niko u borbi protiv slobodne misli i govora nije otišao daleko kao Narodna skupština Republike Srpske. Kriminalizovali su klevetu te usvojili zakon o stranim agentima. U ovakvom okruženju ključna je uloga nezavisnih medija, čuvara demokratskih vrijednosti u režimu koji ubrzano korača ka autokratiji. Uprkos brojnim izazovima i teretu koji nose novinari u BiH, oni ne odustaju i iz godine u godinu rade pod sve većim rizikom, posljedično i stresom. Protiv sebe imaju političare, zakone, često i policiju. No, u borbi za pravdenije društvo nisu sami. I problemi napada na slobodno novinarstvo nisu specifični samo za BiH. Sa sličnim problemima suočavaju se kolege iz Evrope i svijeta. Zbog toga se, kada zajedno rade na istraživačkim pričama, novinari iz BiH i ostatka svijeta i BiH, razumiju. Jasno je, kriminal i korupcija ne poznaju granice. Često su slučajevi koje smatramo lokalnim samo djelić globalnog poblema. Zbog toga saradnja sa internacionalnim novinarima svakom takvom slučaju potencijalno daje jednu novu perspektivu ili objašnjava poblem u širem kontekstu. Novinarima u BiH potrebna je međunarodna podrška Christian Elia, novinar iz Italije, javnosti je prenosio priče iz četrdeset zemalja širom svijeta, koje su objavljivali brojni međunarodni mediji. Riječ je uglavnom o zemljama zahvaćenih sukobima. Već 25 godina Christian, između ostalog, radi i u Bosni i Hercegovini. Njegove priče sada su sa fokusom na korupciju i eksploatacija prirodnih dobara kao gorućim problemima u BiH. Christian razumije izazove i probleme kolege u Bosni i Hercegovini. Za SPIN Info kaže da u ovoj državi postoji hrabar i kompetentan novinarski kadar, ali situacija u kojoj kolege rade je kompleksna. Kvalitetnim novinarima je teško osigurati ekonomsku održivost koja im omogućava da rade slobodno i bezbjedno. “Vlasništvo nad nevladinim medijima je često vrlo nejasno, a institucionalni mediji – sa svih strana – podložni su značajnom političkom pritisku. Onima koji uspiju da se bave dobrim novinarstvom, a ima ih mnogo, potrebna je međunarodna podrška i jaka mreža kolega u inostranstvu da bi nastavili svoj posao”, kaže Cristian. Dodaje da sa stanovišta odnosa Vlade i toksičnih, odnosno štetnih narativa postoje brojne sličnosti između Italije i Bosne i Hercegovine. “Tema se može promijeniti, ali ‘sistem’ je vrlo sličan i predstavlja problem koji ponekad sprječava efikasno suzbijanje širenja lažnih vijesti”. Da dobre istraživačke teme ne poznaju granice pokazuje primjer novinarke iz Holandije, Ingrid Gercama, koja je u saradnji sa kolegama iz Bosne i Hercegovine, autor brojnih priča fokusiranih prvenstveno na ekološki kriminal. “Saradnja sa kolegama preko granica jača tačnost i dubinu mog izvještavanja. Pomaže u provjeravanju činjenica, širenju perspektive i zaštiti od dezinformacija i propagande. Nijedan novinar ne može sam otkriti potpunu sliku – zajednički rad osigurava da je priča i snažna i odgovorna”, priča nam Ingrid. Podrška kolega iz BiH, za ovu novinarku, bila je neprocjenjiva. “Pomogli su mi da se krećem kroz složene političke i administrativne sisteme zemlje, dobijem pristup ključnim dokumentima i informacijama i izbjegnem gubljenje vremena na beskorisne ili pogrešno usmjerene izvore. Zaista uživam u radu sa novinarima iz Bosne — ne samo zbog njihovog profesionalizma i uvida, već i zbog toga što imaju, naravno, najoštriji crni humor u regionu”. Pored odlične saradnje sa portalom eTrafika iz Banje Luke, Ingrid je sarađivala i sa Naratoriumom iz Sarajeva. Rezultat jedne takve saradnje je i nagrada za najbolju istraživačku priču o krađi šume koju je napisala zajedno sa koleginicom Alenom Beširević. Nagradu je prošle godine dodijelio Centar za razvoj analize i medija iz Sarajeva. “Nagrada za tekst ‘Prevare iz mračne šume’ za koji smo kolegica Ingrid i ja dobile nagradu za najbolja istraživanja o korupciji ustvari je pokazatelj našeg odnosa spram novinarstva i posla. Pokazatelj je da mi novinarstvo vidimo i doživljavao na isti ili sličan način i da se naše profesionalne sposobnosti podudaraju i nadopunjuju. Ništa manje uspješne nisu bile ni ostale piče koje su nastale iz iste istrage na kojoj je radilo pet novinara i novinarki”, kaže Alena Beširević, novinarka Naratorijuma, za SPIN Info. Saradnja sa novinarima pruža priliku za razmjenu iskustava, saznanja o novim korisnim alatima i metodama kojim se služe novinari. Osim ovih vrlo očitih benefita koje ovakve saradnje imaju, tu su i druge prednosti poput izgradnje povjerenja i podrške. “Ono što za mene također bilo važno i što sam shvatila radeći na terenu u sigurnosno osjetljivim situacijama jeste da strani novinari u takvim situacijama mogu da budu jedna vrsta sigunosne mreže. Pošto se u državama poput BIH novinari suočavaju sa prijetnjama i drugim pritiscima strani novinari imaju važnu ulogu u zaštiti”, naglaša Alena. Međunarodna saradnja i uzajamna podrška izuzetno značajni Saradnja novinara iz BiH sa kolegama iz regiona i svijeta, u slučaju istraživačkog medija, Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) , rezultovala je značajnim istraživakim pričama na otkrivanju korupcije. BIRN BiH je u zadnjih dvije godine uradio preko 15 istraživačkih priča koje imaju međunarodni element. Medijske ekipe ostvarile su odličnu
Umbrella: Nacrt zakona u Brčko distriktu mora garantovati pravo na žalbu i pristup informacijama
Sarajevo, 21.05.2025. godine – Udruženje „Umbrella“, koje okuplja 13 istraživačkih neprofitnih medija, izražava duboku zabrinutost povodom nacrta Zakona o slobodi pristupa informacijama u Brčko distriktu BiH, koji je trenutno u fazi javne rasprave. Predloženi tekst zakona, umjesto da unaprijedi postojeće standarde transparentnosti i odgovornosti javnih institucija, sadrži odredbe koje bi mogle ozbiljno ugroziti pravo građana na pristup informacijama od javnog značaja. Posebno ističemo problematičnu odredbu koja onemogućava građanima pravo na žalbu u slučaju odbijanja pristupa informacijama. Ovakvo ograničenje je u suprotnosti s temeljnim principima demokratskog društva i predstavlja korak unazad u pogledu zaštite ljudskih prava i sloboda. Pravo na pristup informacijama je ključno za osiguranje transparentnosti rada javnih institucija, borbu protiv korupcije i omogućavanje građanima da aktivno učestvuju u donošenju odluka koje ih se tiču. Također, zabrinjavajuće je što nacrt zakona ne predviđa jasne mehanizme za test javnog interesa, što bi omogućilo institucijama da proizvoljno odbijaju zahtjeve za pristup informacijama, pozivajući se na neprecizno definisane razloge. Ovo otvara prostor za zloupotrebe i dodatno narušava povjerenje građana u institucije vlasti. Dodatno, upozoravamo da bi usvajanje ovakvog zakonskog rješenja dovelo do nesklada i pravne nesigurnosti, budući da bi bio u direktnoj suprotnosti sa zakonima koji regulišu slobodu pristupa informacijama na nivou Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Federacije BiH, koji svi prepoznaju pravo na žalbu kao temeljno procesno pravo građana. Udruženje „Umbrella“ poziva vlasti Brčko distrikta BiH da preispitaju predloženi nacrt zakona i u njegovu izradu uključe predstavnike civilnog društva, medija i stručne javnosti. Neophodno je osigurati da zakon bude u skladu s međunarodnim standardima i najboljim praksama u oblasti slobode pristupa informacijama, te da garantuje efikasne mehanizme zaštite ovog prava. Ukoliko se nacrt zakona usvoji u sadašnjem obliku, to bi predstavljalo ozbiljan korak unazad u pogledu transparentnosti i odgovornosti javnih institucija u Brčko distriktu BiH. Stoga apelujemo na zakonodavce da uvaže primjedbe i prijedloge stručne i šire javnosti, te da osiguraju donošenje zakona koji će zaista služiti interesima građana i jačanju demokratskih procesa. Udruženje „Umbrella“ ostaje posvećeno promociji i zaštiti prava na pristup informacijama, te će nastaviti aktivno pratiti dalji razvoj situacije i u skladu sa tim preduzimati odgovarajuće aktivnosti. Inforadar.ba, Interview.ba, Impulsportal.net, Spin-portal.info, eTrafika.net, Gerila.info, Direkt-portal.com, Capital.ba, Hercegovina.info, Infoveza.com, Tačno.net, Fokus.ba, Žurna